Sjedim sa momkom koji je član ove grupe od prvog dana i skime sam skupa prošao jednu eru debelog drugarstva te momcima koji su uključeni u našu priču godinama, a danas rasuti po cijelom svijetu i ono što nas prenijelo nakratko, prenosim u kratkim crtama.
Dobili smo batine u našem gradu, nekad 98. kada je Željo bio gost a mi kao školarci nosali neke plavo-bijele dresove sa baščaršije ili su nas stariji članovi porodice učili da je najveći klub u državi Željezničar a ne CZ ili Dinamo. Išarali smo naš trans i glupirali se kao balavci pored 500 navijača koliko je brojala lokalna grupa. Skupa sa našom starom rajom trčali u Žepče, Posušje, Bihać, gledali Drinu u Puračiću, Leotar u Trebinju, Široki za ukletu titulu koje nije bilo. Bilo je i loših stvari za grupu kada je gorio u Tuzli `02., i dobrih kada nas je „nedavno“ bilo 15 u Mariboru ili tri krcata kombija protiv Borca u borbi za Titulu.. Agencije u Lukavcu su napunile 4 autobusa protiv Newcastlea, a Skoplje i Petrovac smo šarali danima prije. �Plzen, Budimbešta, Prijedor, Banja Luka, Bijeljina, Zenica, Gradačac, Mostar. Pa Derbiji sa Ibrinim passatom. Visla, Lilestrom, Litex, nama kao klincima su to bila prava „gostovanja“.
Malo nostalgija puca ali nije strašno. Od tog šaranja po platnu 98. iza zgrade, kada nas je bilo 10ak dječaka vršnjaka koji upisuju strednje škole i postavljaju zastavu nekada poslije rata na Grbavici uz tada istaknute poput, JU, Torcida Sarajevo, kasnije uz definisane podgrupe Curva Sud, ULFE, FF, Vendetta, itd., pa sve do danas, žrtvovali smo se, gradili priču, pješačili, da bi pjevali i navijali. Naša svaka domaća utakmica na Grbavici u jednom smjeru je skoro 150 kilometara. Odlična druženja, zavide nam na to posebno drugovi iz grada. Iz Sarajeva kontaju samo oni koji znaju kako je svaku utakmicu u dva smjera gaziti 300 km. Nismo se nikad gurali i eksponirali a ipak smo čitali u novinama članke „dolaze i navijači iz drugih gradova, Goražda, Lukavca, Konjica.. A nas nikad nije bilo više od 15-20 na „pravim“ utakmicama. Doduše svake godine unazad 2...
Nekolicina koji smo nosili ovu priču i vibracije oko koje se kasnije skupilo i društvo iz okolnih gradova kantona i formirala priča Manijaka Tuzlanskog Kantona, nažalost danas zbog privatnih obaveza koje su nas rasule po cijelom svijetu, porodica i sve manje posvećenosti drugarstvu i grupi, te generalno vibracija koja dolazi od „jezgre“ do podgrupa, ukratko obavještavamo da Lukavac više nepostoji i sve naše naredne posjete tribini i utakmicama su individualnog karaktera. Odlučili smo da kažemo da nije vise to to.
Imali smo viziju za budućnost, da prenesemo ovo sto smo mi bili na mladje generacije nažalost nismo uspjeli.
Nailazili smo na poteškoće, a isto tako nismo željeli da neko voli Željezničar iz furke ni ti da odvlačimo momke od lokalnog kluba.
Onako ukratko koliko se može opisati situacija jer ni sutra nećemo biti na jugu zajedno kao nekada.
Ja kao pojedinac mislio sam da nikad neće doći ovaj trenutak ali niko ne zna sta život donosi.
Svi smo mi prolazni samo Željo je vječan.
Hvala Svima,
MI SMO ŽELJINI ŽELJI JE NAŠ.
Manijaci Lukavac 1998-2018