Ovaj osjecaj tremora, to nespavanje od sinoc vracaju na jedan datum. Ja sam ga davno zaboravio, izgubio se u navici dolazaka.
Kao ptica, progledao...
Tata se vratio iz rata, kupio plavo-bijelu imitaciju dresa iz devedesetih koji je bio malo tijesan buci zeljnog svega, nakon sarajevske gladi. NK Željezničar bez ičega, prišivenog grba nikakvoga ne bih mijenjao ni za onaj Hadisov što mu ga Bracin sin vrati.
Prilazili smo masi odraslih, masi koja pjeva, trese i nosi. Masa plavo bijelih, ludje obucenih nego ja, glasnijih nego ja. Masi u kojoj je bilo nesto neopisivo dobro, kao bjezanje od snajpera i skrivanje iza zgrade od granata. Nesto strasno, nesto opasno, ali privlacno. Tamo negdje gdje danas ljudi ulaze na zapad, tamo sam prvi put u srcu velik i odrastao, samostalan, usao sa ocem na juznu tribinu. Plavokosi, crnokosi, zuti, celavi, penzioneri, djevojke, deckici i odrasli ljudi, poneki djecak mog uzrasta, bubanj, megafon i zapjevana masa. Sunce iznad Sarajeva, okupana Grbavica i prva poslijeratna pobjeda na Grbavici u derbiju. Danas to zovu sabanizmom, ono sto je meni bila rapsodija u plavom. Nesto sto ce trajno obiljeziti jednog covjeka: nekog ko ima odbojnost prema bordo boji kao mali pokus velikog giganta.
Mama je kupila sal kojeg sam cvrsto stezao oko vrata, da ga neko ne otme-isti ko hiljade drugih. Kasnije cu imati i proslijediti nekoj djeci gotovo svaki ultras sal, ali majkin The Maniaks ce zauvijek ostati najdrazi. Nesto je drugacije bilo tada.
Ovo su slike Zeljinog navijaca koji postaje svjestan sebe i raste. Jedna od mojih prvih Zeljinih sjecanja, u kojem je sve bilo mocno, osjecano prvim putem, novo, mirisalo kao celofan cokolade, nedodirljivi osjecaj slobode, neopisivi osjecaj radosti.
Tada ce ovaj djecak u meni poceti unistavati svoje grlo i glasnice. Ponajvise sam osjecao srecu kada mi je prijatelj krocio u kolicima u invalidskim kolicima tartan staze Koseva. Ja ga zvao s vrha juga. Ili kad je Bosna igrala s Grckom, pa kompletna ekipa BH Fanaticosa me pozva sebi. Ne pretjerujem, to se zaista desilo da jedan Manijak s iskustvom skandira glasnije od 200 BH Fanaticosa.
Moj se Edin danas rodio, pa evociram svoje uspomene.
Dok mama i on cekaju izlazak iz bolnice, njegov otac ce moci otici na jos jednu bitnu utakmicu sarajevskih plavih.
Tamo gdje ce stupiti neki novi sarajevski malisani, prvi put poput Edinovog oca.
U medjuvremenu je puno manje svijeta pocelo posjecivati Zeljine utakmice.
Negdje u putu smo izgubili nesto od svog ponosa, umorili se u borbi.
Dok sve ovo tipkam, ja uopste ne slusam Zeljine pjesme. Slusam ovu:
U pismu sinu sam napisao da meni Zeljo nije nesto obicno.
Epitom je sve nase boli.
Sinonim inata, rata, granata, neimastine, oporavka... boli.
Ja onom djecaku sto ce sutra prvi put doci ne zelim selfi stickove, upaljene mobitele i pozere koji su najezdili umjesto iznevjerenih.
Zelim mu onaj osjecaj podignutih ruku. Naprijed Zeljo, samo naprijed...
Ono kad se ko u derviskoj halki, u lancu covjek za covjeka uvezu, Allez, allez, allons pjevajmo zajedno... Mozda nas taj lanac ruku odvede preko mosta najvecih evropskih uspjeha.
I tribine koje se izmedju sebe dozivaju. Jer kada mi navijamo...
Zelim mu te slike u sjecanju, zelim taj osjecaj ponosa na svoje. U svoje. Nekog ko ce sve to gledati na puno ljepsoj Grbavici za razliku od nekog ko je trpio uvrede o sugavici.
Ne pripadnosti Evropi, nego posebnosti. Da se Evropa njemu pokloni i prizna mu nesto.
Jedan od najvecih spram svega sto je propatio. Da ne masta o zapadu, da mu tudja zemlja ne bude golema, da ne krene rijekom onih koji kupuju kartu izlaza iz ovog gliba u kojem smo se nasli.
Da je golem, da kaze Evropa.
Sinonim ove Drzave.
Sto mi jedini ostavi ponos, davno zaboravljen, na postenu borbu za opstanak.
A gdje nece...
Mozete li sutra navijati za sve one klince? Za Zelju? Za BiH? Za sve one sto zele da ovaj klub uspije? Skakati, navijati? Jednog dana necete moci... Mozda, ali mozda je to jedini uslov da daleko stignemo u Evropi. Mozda samo tada mozemo daleko. Hocemo li pokusati?