Leon_Professional je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:15 pm

Ma Nermin je dobar igrac ali lik ima milione, lik igra fudbal iz zabave. U glavu nije dobar, ako mu se ne dolazi na trening on misli da ne mora doc.
Sta vam je ba. Dosta je dilajli u ekipi.
Da u pola sezone ode na probu u Njemacku.
Neka hvala Ronaldo.

Vrag je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:35 pm

Leon_Professional je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:15 pm

Ma Nermin je dobar igrac ali lik ima milione, lik igra fudbal iz zabave. U glavu nije dobar, ako mu se ne dolazi na trening on misli da ne mora doc.
Sta vam je ba. Dosta je dilajli u ekipi.
Da u pola sezone ode na probu u Njemacku.
Neka hvala Ronaldo.

kada ih je prije stigao zaraditi

Leon_Professional je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:33 pm

Jedino ako udju u premier ligu, Tucetu je ispod nivoa da igra drugu ligu

gavran je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:36 pm

Vrag je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:35 pm

Leon_Professional je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:15 pm

Ma Nermin je dobar igrac ali lik ima milione, lik igra fudbal iz zabave. U glavu nije dobar, ako mu se ne dolazi na trening on misli da ne mora doc.
Sta vam je ba. Dosta je dilajli u ekipi.
Da u pola sezone ode na probu u Njemacku.
Neka hvala Ronaldo.

kada ih je prije stigao zaraditi

Igra nocne utakmice bolje se placaju

Vrag je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:35 pm

Leon_Professional je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:15 pm

Ma Nermin je dobar igrac ali lik ima milione, lik igra fudbal iz zabave. U glavu nije dobar, ako mu se ne dolazi na trening on misli da ne mora doc.
Sta vam je ba. Dosta je dilajli u ekipi.
Da u pola sezone ode na probu u Njemacku.
Neka hvala Ronaldo.

kada ih je prije stigao zaraditi

gavran je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:37 pm

Leon_Professional je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:33 pm

Jedino ako udju u premier ligu, Tucetu je ispod nivoa da igra drugu ligu

Sanel ga nagovara za slogu

Valter je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 8:30 pm

Novi teren, trening kamp, bilbordi na sjeveru, poslovni prostori na istoku, izgradnja juga, bolji teren na pomoćnom stadionu ... sve su to ulaganja koja su nam itekako potrebna da bi znacajno podigli ljestvicu. Na žalost u nekom kratkom roku za sve se nema dovoljno novaca. Ako računamo da će u izgradnji novog terena u velikoj mjeri učestvovati, Kanton, Uefa, opština ... po meni izgradnja krova na istoku je prioritet, Recimo ja i mnogi sa sjevera koje znam čekamo krov na istoku da bi prešli na tu tribinu. Znamo da će i godišnja karta na istoku biti skuplja ali jedino su vremenski uslovi ti koji nas zadržavaju na sjeveru. Siguran sam da bi i dio navijača koji povremeno dolaze na Grbavicu bio potaknut da češće dolaze, naročito one koji dolaze porodično. Jednostavni ima ljudi koji traže određeni komfor da bi došli na utakmicu, ne žele da kisnu. Još k tome da im oduzimaju kišobrane na ulazu. I sama atmosfera na utakmicama bila bi značajno poboljšana, Stadion bi dobio formu, a mislim da bi u ovom trenutko to bilo to što klub uz našu pomoć može isfinansirati.

Što se tiče igračkog kadra, vjećito je pitanje da li naši omladinci ili neko sa strane. Ja sam navijač Želje i glavni parametar svega mi je rezultat. Naravno da volim vidjeti našu djecu u prvoj ekipi, ali to ne smije biti prioritet. Moraju ispuniti osnovni kriterij, a to je KVALITET ZA PRVU MOMČAD. Nije lako uvijek proizvesti takve igrače pa treba biti sretan kada iz generacije proizvedeš dva-tri takva igrača. Po onome što sam do sada vidio, Veca, Hajdarević (iako nije baš naš pomladak) i Anel su igrači koji zaslužuju da igraju i hvala Bogu tu su. Mujagić, Osmanković (iako ga neki smatraju kvalitetom), po meni ovakav kakav je i Žerić, nisu igrači koji posjeduju kvalitetu za prvi tim. Moje skromno mišljenje je da je mladi Velić mnogo kvalitetniji i upotrebljiviji igrač od Osmankovića i ja bih njega umjesto Keme forsirao. Mislim da i mladi Šehić danas-sutra može biti jako upotrebljiv. Daj Bože da još neko iz ove generacije "eksplodira" ali i sa ovim trebamo biti prezadovoljni. Dakle dovođenje kvalitetnh igrača iz drugih sredina i dalje će biti prioritet u tročetvrtinskom odnosu naspram ovih naših.

Leon_Professional je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:44 pm

gavran je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:37 pm

Leon_Professional je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 11:33 pm

Jedino ako udju u premier ligu, Tucetu je ispod nivoa da igra drugu ligu

Sanel ga nagovara za slogu

Kakav bi to tandem bio. Ne reci nista, dala bi ona budala para njima.

exbabilon je napisao/la: ↑

uto dec 19, 2017 8:41 am

Cisto igracki, Crnkic nije nista slabiji od Zeca, a zamisli mozes Zeca utrpat za pola miliona i dovest Crnkica dzaba. Odlican posao. S druge strane Crnkic je ozbiljna budala.

arctg je napisao/la: ↑

uto dec 19, 2017 2:03 am

Preneseno sa 1921.ba foruma

U svojih 21 i pol godinu, i kusur, života nisam nikada doživio teže jutro od tog jutra, 29.6.2017. godine. Bilo je i gorih ustajanja od nenaspavanosti ili mamurluka. Umirali su i bliži i dalji članovi porodice i poznanici. Bilo je i gorčih ukusa u ustima od prethodne noći ili prethodnog dana. Bilo je i lošijih raspoloženja uzrokovanih i svačim i ničim. Željo je gubio i manje i veće utakmice. Ali osjećaj kuće u kojoj nedostaje jedan član najuže obitelji, sigurno ništa ne nadmašuje. Kada kažem nadmašuje, ne mislim, naravno, na taj osjećaj kao nešto spektakularno, naprotiv. Nikome ga ne bih poželio. Mislim da nijedna tuga, neraspoloženje, gorčina ili jed nisu dostojni da se stave u opis situacije u kojoj se nešto loše desilo porodici ili jednom njenom članu, čak iako je riječ o nečemu bezazlenom. Malo ko shvata porodicu tako. Rekao bih niko, ali sam dovoljno odrastao da budem svjestan sa kojim intelektualnim amebama dijelim vazduh. Porodicu, po odgoju ili Božijem određenju, shvatam kao vrhovnu instancu života, svetinju u pravom smislu te riječi i bez konkurencije, instituciju koja je, jednostavno, sve. Svaka radost nekog od članova, doživljava se kao kolektivna, kao svojevrsni praznik. Svaka tuga ili atak na porodično ime, budi povezanost do nezamislivosti i inat koji tjera na zajedništvo i snagu. Helem, da ne ulazim previše u bilo čije osjećaje sa riječima iznad, moj otac je tog jutra odvučen u bolnicu u jako teškom zdravstvenom stanju.

Jeste bio loše. Prethodna četiri dana sam bio kao na iglama, kao i svi oko mene. Spremnijim i da sam nekome toliko na usluzi, nisam se osjećao nikada kao tada. Sami fakt da je to moj otac, moje sve na svijetu, punila me je takvom snagom, da sam imao osjećaj da bih planetu na dva dijela golim rukama mogao rastaviti. Koliko god taj osjećaj bio poseban i davao snagu, nadam se da niko od vas neće imati prilike da ga doživi. Šta god progovori on, svojim glasom, ili bilo ko drugi, bilo je učinjeno prije nego što se rečenica okončala. Pa ipak, tog jutra se moj svijet okrenuo naglavačke. Korak kojeg sam napravio kada sam ušao u dnevni boravak i vidio praznu sećiju, kleo sam i klet ću još dugo, dugo vremena. I onaj mali plamičak nade da nije ono što mislim, ugasio mi je brat kada sam stao na vrata njegove sobe i pitao ga gdje je. „U Zenici...“. Ni lupanje glavom od štok vrata, ni kidanje rukama sećije na kojoj sam ga ostavio u ranim jutarnjim satima spavajući, ni krik, ni suze, nisu pomogli. Ni bilo čiji zagrljaj, ni bilo čija utjeha.

„De, dosta te je, smiri se, **** ga dan više! Večeras idemo na utakmicu, ohladit ćeš malo.“ – pokušavao je brat doprijeti do mene.
„***** i tebe i utakmicu, marš mi sa očiju, svi!“
„Al' snimaš večeras, obeć'o si momcima. Ne igramo prijateljsku, bokte.“
„Halo, boli me *****, nije mi do mene, kamo li do Želje i utakmice. Marš!“

Telefon se skoro usijao u mojim rukama. Iako mi je odmah rečeno da je zvuk na očevom mobitelu ugašen i da je u sigurnim rukama, ja, naravno nisam odustajao. Mislim da niko na mom mjestu ne bi. Samo jedan glas, jedan jedini glas od njega da čujem i ja sam, do sutra kada su posjete, miran. Ili, bolje rečeno, manje loše. Ali avaj. Mogao sam troduplo više zvonjave odslušati, odgovora sa druge strane nije bilo. U 18:20, trebalo je da ja i brat sa autom naiđemo po dvojicu naših prijatelja i velikih, velikih Manijaka, na putu prema Sarajevu. Pred našom Grbavicom bi se rastali, njih trojica bi otišli na južnu tribinu odakle bi pratili utakmicu, a ja sam, zbog prirode mog hobija i obaveza prema ekipi 1921 TV, trebao ući na teren u svojstvu novinara/kamermana, gdje bih obavljao svoje redovne zadatke. Do prije 20 sati, takav je plan i bio na snazi. Ali sa promjenom zdravstvenog stanja i lokacije mog oca, ja sam taj plan, bez razmišljanja i konsultovanja sa bilo kime, bacio u vodu. Svu snagu, želje i misli sam upregnuo u pozive prema očevom broju mobitela. Iako je bilo bez rezultata, nisam kanio odustati. U 18:15, brat se pojavio na vratima sobe, spreman za polazak. Zaustio je da me zovne, ali me je ugledao sa telefonom na uhu i sačekao je. „Halo...“ Da Bog kaže da sam normalan, u tom trenutku sam bio sve samo ne to...

„Hej, babuka...“
„'Ej...“
„Kako si mi?“
„Dobro je, ne žalim se.“
„Šta radiš?“
„Peglam leđa.“
„Znaš, ja te htio pitati kad ćeš kući, treba mi siće, htio na utakmicu...“
„Mrš, mene si naš'o zajebavat.“ I njegov smijeh. Kao dinamit koji je od šale razbio najjaču stijenu koja postoji.
„Ma šta se pališ, Rođeni. Kakva utakmica, samo da mi te bilo čuti...“
„Pa što to još nisi otiš'o?“
„Nije sad da mi je do utakmice dok si ti tamo i takav.“
„Aaa budale. Pa idi, bolan. Šta ja imam s tim.“
„Šta šta ti imaš s tim? Nije mi do utakmice i ćao.“
„Slušaj, igrate prvu europsku na Grbavici nakon tol'ko vremena, ti još na terenu, i da ne ideš. De Boga ti ne seri, hajte vi, a mi ćemo se čut' večeras.“

Poklopio je slušalicu. Brat gleda u mene, ja u brata. „Jel' se ovaj poziv upravo desio, buraz?“ – „Jes', eto vidiš. HAJDEEEE, KASNIMO!“ Prva majica koja je bila na vrhu u ladici se oblačila dok sam istovremeno vezao pertle na patikama, a brat palio auto. I majka se nasmijala i mahnula nam sa terase. Na mom licu stotinu emocija.

„2:0, k'o plitak potok!“ – pripomenu brat.
"Europa opet na Grbavici, to je već pobjeda samo po sebi. VOZI!“ – dodaoh ja.


Našu braću (za koju se nadam da ovo čitaju i koju ovom prilikom pozdravljam - A.B i A.N), primamo u auto samo tri minute nakon polaska. Inače, trebalo bi nam nekih šest-sedam da dođemo do njih. Ali, 90 km/h kroz naseljeno mjesto, uz rave-party muziku na radiju, nas i sve oko nas je činilo mnogo, mnogo bržim. Pružni prijelazi, naplatne kućice, autoput, vožnja kroz grad, semafori... sve se perfektno poklapalo pa smo u našu lijepu i nikada osvojenu Grbavicu stigli sat i pol prije utakmice. Napetost, euforija i radost što smo opet na svome je prožimala naša bića. Pukom srećom, ugrabili smo jedini slobodni stol u čuvenoj Palmi pozivajući kahvu i nešto svježe, jer je sparina u zraku još bila na visokom nivou. Ono malo slobodnog vremena što sam imao do ulaska na teren stadiona (ulazio sam, inače, znatno ranije od početka utakmice), iskoristio sam da sa njima promuhabetim koju o Želji i utakmici pred nama. I tačno 45 minuta prije početka, ustajem, pozdravljam se i nađem se okrenut prema mojoj, našoj Grbavici.

Tih par stotina koraka koje sam morao napraviti do konačnog odredišta je za mene predstavljalo kao istinski put u „nešto“. Kao da idem negdje gdje do sada nisam bio, ili da se susretnem sa nekime po prvi put. Pa, ipak, nije mi prvi već dvjesto i prvi put da tako prilazim kultnom sportskom zdanju u Zvorničkoj ulici. Nije mi ni prvi put da prilazim kapiji na kojoj me čeka lice koje sam do sada mnogo puta vidio. Niti mi je prvi put da prolazim proceduru oko traženja na spisku i zaduživanja markera. Ali u mom kratkom životu je prvi put da ulazim na Grbavicu, na euro meč jedine mi ljubavi! Prvi put je da na Grbavici vidim sudije sa logom UEFA-e na grudima, prvi put je da na Grbavici se čuju taktovi himne Liga Europe. Uz svu Grbavicu onakva kakva je, zahvaljujući onima koji je vole, uz svjetlost refletkora, sjaj, pune tribine i lijepo vrijeme, sve je izgledalo tačno kao iz bajki o velikim i raskošnim dvorcima gdje je sve u staklu i zlatu. Naravno, nije Grbavica krema svjetskih fudbalskih arena. Postoje sigurno i ljepši, i veći, i moderniji stadioni. Ali nikada nisu niti će ikada postojati draži!

Ispod zapadne tribine, na samom njenom kraju prema sjevernoj tribini, postoji jedna mala, natkrivena klupa na kojoj se obično okupljaju novinari, kamermani i fotoreporteri prije početka utakmcie i za vrijeme pauze na poluvremenu. Pošto je broj novinara koji prate Želju uglavnom isti, i uglavnom se radi o jednim te istim osobama, sve se poznajemo na jedan solidan način i obavezno smo u nekoj konverzaciji kada smo skupa na tom mjestu. Zadnji put, prije toga, sam na toj klupi sjedio 28.5. Užasan period sa nimalo lijepim sjećanjima. Pa, ipak, pored svega što se izdešavalo u utakmicama u Krupi i na Gradskom stadionu Koševo prethodne dvije sedmice, taj dan sam, prije početka utakmice sa Radnikom, sjedio, još u „Ultras Željezničar“ majici, i šuteći pogledom prelazio preko tribina i terena. Još uvijek sam bio pod utiscima (ako se tako mogu nazvati oni osjećaji...) izgubljene titule. Zapravo, titula još nije bila izgubljena ali je bilo potrebno čudo (ravno onome koje se desilo sedam dana ranije, odnosno sretnoj pobjedi Torpeda) da bi te noći slavili devetu titulu prvaka. Iako sam znao da svi koji nose Želju u srcu dijele isto razmišljanje, bio sam iznenađen velikim brojem ljudi koji su došli tog dana da posljednji put u sezoni gledaju momke u plavim dresovima. Sama ta pomisao me je izuzetno opuštala, u misli mi uvodeći jednu čuvenu rečenicu još čuvenijeg Željovca sa sjeverne tribine: ne razumije to neko ko nije naš! Helem, pobjedili smo tog dana, teško. Iako je pobjeda bila uzalud, jer je ustaški ratnoprofiterski projekat pod imenom Zrinjski pobjedio Slobodu, za koju sumnjam da se i pojavila na toj utakmici, ja sam sjedio u bašti Macchiatta, gledao zalazak sunca i igru boja na nebu iznad stadiona i obećao sebi da nikada neću odustajati od Njega, koliko god bolno bilo. Jer, odustajanje me ne bi dovelo do toga da tačno jedan mjesec i jedan dan poslije sjedim na istom mjestu i iščekujem europsku utakmicu na mjestu gdje sam prvi put osjetio ljubav.

Kao da nismo izgubili titulu na onakav način i kao da se prethodna dva mjeseca nisu ni dogodila. Tri hiljade i kusur kartona koji su napravili sliku lokomotive sa vagonima, sa dvije šetalice koje su isticale naš mentalitet i našu domovinu i velikom parolom je stvaralo jasnu poruku: ne skrećemo sa kolosijeka jer nama nema lijeka! I pjesma, i zastave, i bubnjevi, i transparenti, i šalovi, i majice, i dresovi... iskreno, jeb'o osam titula. Svakako ih imamo više nego pojedini klubovi lopti. Najveće titule koje su stigle na Grbavicu su oličene u svima onima koji su bili tu i koji će tu i dalje biti. Najveće titule jesu djeca sa šalovima koja skakuču sa svog mjesta kada god Željezničar pređe na protivničku polovinu terena. Najveće titule su pjesme sa svete južne tribine, čiji intezitet mnogo puta zaista graniči sa nestvarnim. Naša najveća titula je, ustvari, Željezničar i sve ono što ga čini! Naša titula je Grbavica, baza bez poraza!

U 47. minuti, na ubačaj Zebe iz kornera je skakao Bogičević. Glavom je loptu uputio nisko u gol, a da bi spriječio golmana da nekako dođe do nje, Lendrić joj je malim trzajem noge promijenio pravac i ona se zakotrljala u mreži. Ako sam do tog trenutka i branio sreći da me skroz obuzme, jer sam mislima i brigom bio u Kantonalnoj bolnici u Zenici, tog trenutka sam i definitivno se prepustio najvećoj sreći koju može ljudsko biće doživjeti – pogotku Željezničara. Kameru sam sasvim ostavio a rukama sam lupao u reklame iza gola. Ispostavit će se kasnije, čime sam se pravdao bratu, da je kamera u istom kadru uhvatila pogodak, slavlje cijele istočne tribine i igrača na terenu. Nije mi bilo mnogo žao jer nije prvi put da zbog pogotka Želje apsolutno zapostavim ono zbog čega se nalazim na terenu. Ipak, ja i moje kolege smo, prije svega, navijači i nadam se da nas svi koji također navijaju za Želju, mogu razumjeti ako nam se nekada „omakne“ pa ostavimo kameru ili glasno proslavimo ili opsujemo. Mislim da je to jedini posao koji sam radio i kojeg ću raditi gdje rado pustim emocije ispred profesionalizma. Jer, kada je u pitanju ljubav, objektivnosti nema.

Kako se utakmica bližila kraju, tako sam polahko ulazio u najmrže vremensko razdobolje jedne Željine utakmice, pogotovo kada rukujem sa kamerom. Svjestan sam da moram zadržati strogu koncentraciju ali podsvijest, k'o za inat, malo, malo, pa neku novu misao, ideju ili scenario, pošalje pred oči. To je frustrirajuće. Ipak, ovaj put je moja podsvijest odlučila da na malo drugačiji način se poigra sa mojom koncentracijom. U glavu mi je stalno navirala misao o europskoj Grbavici, o stadionu koji će biti ponos cijele zemlje. Zamišljao sam, još od svojih prvih posjeta Zvorničkoj 27, novu južnu tribinu, sa koje će Manijaci doslovce sami pobjeđivati protivnike na terenu. Zamišljao sam i modernu zapadnu tribinu, sa idealnim uslovima za sve novinare. Zamišljao sam trg ispred istočne tribine gdje stoji čuvena lokomotiva i kip Ivice Osima. Zamišljao sam i muzej na stadionu, koji će pričati priču o putu Plave lokomotive. Zamišljao sam teren kao tepih lijep, na kojem će Željo ugostiti najveća imena svjetskog nogometa.Tačno onako kako su žrtve agresije zamišljale povratak u svoje domove i na svoj stadion tokom najkrvavije opsade jednog grada u historiji modernog ratovanja. Tačno onako kako je to Tifa i opisao u legendardnoj i kultnoj „Grbavici“. Tada su, priča se, svi bili uvjereni da će doći na svoje, na naše. Sada sam i ja uvjeren podjednako kao i oni, da će moji i snovi čitave armije navijača Plavih jednoga dana biti okupani suncem iznad Grbavice.

Posljednji zvižduk Kirila Levnikova je bio poput izvučenog osigurača iz bombe Grbavice. Eksplozija koja je uslijedila je ono za šta je većina živjela punih 14 godina, a neki se prvi put susreli sa tim. Željo je pobjedio i mirnije ide u Podgoricu na revanš utakmicu. Ali, od te pobjede je značajnija ona pobjeda nad svim dušmanima i pogani koja je uništavala, minirala, palila i rušila svaki komadić stadiona, koji je nekoć bio prva linija odbrane grada i države. Pobjeda nad onima koji su puštali Grbavicu da propada u bezdan i pobjeda nad onima koji su takvo stanje aminovali, te žestoko branili njegovu promjenu na bolje. Zbog tih i takvih, i Željo, i Manijaci su bili sve bliže dnu, a sve dalje od njihovog, sudbinom propisanog, prirodnog staništa – vrha. Tim i takvim osobama je te večeri, tom pobjedom jasno pokazan pravac kojim Plava lokomotiva ide, evo već 97. godinu.

Požurili smo sa pakovanjem opreme kako bi stigli na press konferenciju u Plavom salonu. Želio sam da čujem utiske i trenera, i drugih novinara, pogotovo onih koji se Želje i Grbavice sjete tako, od europske do europske utakmice i slično. Više od toga, želio sam da čujem impresije onih koji su stalno tu. Svima nama je bilo neizrecivo drago, zbog savršenog spoja pobjede na terenu i europske utakmice na Grbavici nakon 14 godina. Onaj osjećaj koji me proganjao čitav dan, i dalje je bio tu, ali dobrim dijelom ublažen najboljim sredstvom za to. Ko na Grbavicu dolazi da vidi super fudbal ili da sjedi na zlatnim stolicama dok mu drugi češkaju jajca, taj može više nikada da ne kroči nogom na najljepši stadion u zemlji. Je li se samo meni desilo da, kada sam neraspoložen, dva sata sa rajom, pa čak i nepoznatim ljudima oko sebe, poprave stanje u meni? Je li se samo meni desilo da, odem na sasvim običan trening Želje i, manje pažnje posvetim igračima na terenu, a više buljenju u prazno i odmaranjem? Jesu li se samo meni najljepši trenuci života dešavali upravo na Grbavici? Sumnjam, braćo i sestre po boji. A ako ikada budete prebirali po svojim sjećanjima, znat ćete i zašto.

Sa press konferencije sam izašao među zadnjima a brat i dvojica prijatelja su me već čekali ispred sjeverne tribine. Ne mareći za saobraćaj, kao što je i red prije i nakon Željine utakmice na Grbavici, pretrčali smo cestu i zaputili se prema autu koji je bio parkiran 200-ak metara od stadiona. Hodali smo raspoloženiji nego malo kad do tada i jedan drugog nadglasavali u komentarima o utakmici protiv Zete. Kada smo došli do auta, jedan od mojih prijatelja me izdvojio i pomalo bojažljivo me upitao: „Kako si ti, reče mi brat da je stari u bolnici?“. Pogledao sam ga, pomalo iznenađen i opet puštajući misli ka Zenici. On je, zbunjen i da bi se opravdao, rekao: „Izvini, rek'o mi je brat da ti je to bolna tačka...“ U tom trenutku sam, vođen ne znam čime, okrenuo se i pogledao prema reflektorima stadiona koji su još bili upaljeni. Grbavica još sija, moj prijatelj i brat sa tribine se interesuje za zdravstveno stanje moga oca, a Željo pobjedio. Pa neka mi još neko kaže da je Željo samo fudbalski klub!

"Željo je religija i život. Nije to samo fudbal, već stil življenja i ponašanja. Za mene je to sjesti na most na Malti i popričati o svemu, pa otići na piće. Željo je oduvijek važio za nešto što povezuje divne ljude koji pomažu jedni druge. A šta treba više od toga?“ Ivica Osim

P.S. Sutrašnjeg dana, tačno u 14:00 sam, k'o zapeta puška, čekao da neko otvori vrata bolnice i da počne posjeta pacijentima. Želio sam da vidim njegovo lice više od bilo čega na svijetu i da ga zagrlim najjače do tada. Bio sam najsretnija osoba na planeti, bez konkurencije... oprosti, oče, voljet ću te dok dišem, ali na europskoj Grbavici, historija se piše!

phpBB [video]

arctg je napisao/la:Preneseno sa 1921.ba foruma

U svojih 21 i pol godinu, i kusur, života nisam nikada doživio teže jutro od tog jutra, 29.6.2017. godine. Bilo je i gorih ustajanja od nenaspavanosti ili mamurluka. Umirali su i bliži i dalji članovi porodice i poznanici. Bilo je i gorčih ukusa u ustima od prethodne noći ili prethodnog dana. Bilo je i lošijih raspoloženja uzrokovanih i svačim i ničim. Željo je gubio i manje i veće utakmice. Ali osjećaj kuće u kojoj nedostaje jedan član najuže obitelji, sigurno ništa ne nadmašuje. Kada kažem nadmašuje, ne mislim, naravno, na taj osjećaj kao nešto spektakularno, naprotiv. Nikome ga ne bih poželio. Mislim da nijedna tuga, neraspoloženje, gorčina ili jed nisu dostojni da se stave u opis situacije u kojoj se nešto loše desilo porodici ili jednom njenom članu, čak iako je riječ o nečemu bezazlenom. Malo ko shvata porodicu tako. Rekao bih niko, ali sam dovoljno odrastao da budem svjestan sa kojim intelektualnim amebama dijelim vazduh. Porodicu, po odgoju ili Božijem određenju, shvatam kao vrhovnu instancu života, svetinju u pravom smislu te riječi i bez konkurencije, instituciju koja je, jednostavno, sve. Svaka radost nekog od članova, doživljava se kao kolektivna, kao svojevrsni praznik. Svaka tuga ili atak na porodično ime, budi povezanost do nezamislivosti i inat koji tjera na zajedništvo i snagu. Helem, da ne ulazim previše u bilo čije osjećaje sa riječima iznad, moj otac je tog jutra odvučen u bolnicu u jako teškom zdravstvenom stanju.

Jeste bio loše. Prethodna četiri dana sam bio kao na iglama, kao i svi oko mene. Spremnijim i da sam nekome toliko na usluzi, nisam se osjećao nikada kao tada. Sami fakt da je to moj otac, moje sve na svijetu, punila me je takvom snagom, da sam imao osjećaj da bih planetu na dva dijela golim rukama mogao rastaviti. Koliko god taj osjećaj bio poseban i davao snagu, nadam se da niko od vas neće imati prilike da ga doživi. Šta god progovori on, svojim glasom, ili bilo ko drugi, bilo je učinjeno prije nego što se rečenica okončala. Pa ipak, tog jutra se moj svijet okrenuo naglavačke. Korak kojeg sam napravio kada sam ušao u dnevni boravak i vidio praznu sećiju, kleo sam i klet ću još dugo, dugo vremena. I onaj mali plamičak nade da nije ono što mislim, ugasio mi je brat kada sam stao na vrata njegove sobe i pitao ga gdje je. „U Zenici...“. Ni lupanje glavom od štok vrata, ni kidanje rukama sećije na kojoj sam ga ostavio u ranim jutarnjim satima spavajući, ni krik, ni suze, nisu pomogli. Ni bilo čiji zagrljaj, ni bilo čija utjeha.

„De, dosta te je, smiri se, **** ga dan više! Večeras idemo na utakmicu, ohladit ćeš malo.“ – pokušavao je brat doprijeti do mene.
„***** i tebe i utakmicu, marš mi sa očiju, svi!“
„Al' snimaš večeras, obeć'o si momcima. Ne igramo prijateljsku, bokte.“
„Halo, boli me *****, nije mi do mene, kamo li do Želje i utakmice. Marš!“

Telefon se skoro usijao u mojim rukama. Iako mi je odmah rečeno da je zvuk na očevom mobitelu ugašen i da je u sigurnim rukama, ja, naravno nisam odustajao. Mislim da niko na mom mjestu ne bi. Samo jedan glas, jedan jedini glas od njega da čujem i ja sam, do sutra kada su posjete, miran. Ili, bolje rečeno, manje loše. Ali avaj. Mogao sam troduplo više zvonjave odslušati, odgovora sa druge strane nije bilo. U 18:20, trebalo je da ja i brat sa autom naiđemo po dvojicu naših prijatelja i velikih, velikih Manijaka, na putu prema Sarajevu. Pred našom Grbavicom bi se rastali, njih trojica bi otišli na južnu tribinu odakle bi pratili utakmicu, a ja sam, zbog prirode mog hobija i obaveza prema ekipi 1921 TV, trebao ući na teren u svojstvu novinara/kamermana, gdje bih obavljao svoje redovne zadatke. Do prije 20 sati, takav je plan i bio na snazi. Ali sa promjenom zdravstvenog stanja i lokacije mog oca, ja sam taj plan, bez razmišljanja i konsultovanja sa bilo kime, bacio u vodu. Svu snagu, želje i misli sam upregnuo u pozive prema očevom broju mobitela. Iako je bilo bez rezultata, nisam kanio odustati. U 18:15, brat se pojavio na vratima sobe, spreman za polazak. Zaustio je da me zovne, ali me je ugledao sa telefonom na uhu i sačekao je. „Halo...“ Da Bog kaže da sam normalan, u tom trenutku sam bio sve samo ne to...

„Hej, babuka...“
„'Ej...“
„Kako si mi?“
„Dobro je, ne žalim se.“
„Šta radiš?“
„Peglam leđa.“
„Znaš, ja te htio pitati kad ćeš kući, treba mi siće, htio na utakmicu...“
„Mrš, mene si naš'o zajebavat.“ I njegov smijeh. Kao dinamit koji je od šale razbio najjaču stijenu koja postoji.
„Ma šta se pališ, Rođeni. Kakva utakmica, samo da mi te bilo čuti...“
„Pa što to još nisi otiš'o?“
„Nije sad da mi je do utakmice dok si ti tamo i takav.“
„Aaa budale. Pa idi, bolan. Šta ja imam s tim.“
„Šta šta ti imaš s tim? Nije mi do utakmice i ćao.“
„Slušaj, igrate prvu europsku na Grbavici nakon tol'ko vremena, ti još na terenu, i da ne ideš. De Boga ti ne seri, hajte vi, a mi ćemo se čut' večeras.“

Poklopio je slušalicu. Brat gleda u mene, ja u brata. „Jel' se ovaj poziv upravo desio, buraz?“ – „Jes', eto vidiš. HAJDEEEE, KASNIMO!“ Prva majica koja je bila na vrhu u ladici se oblačila dok sam istovremeno vezao pertle na patikama, a brat palio auto. I majka se nasmijala i mahnula nam sa terase. Na mom licu stotinu emocija.

„2:0, k'o plitak potok!“ – pripomenu brat.
"Europa opet na Grbavici, to je već pobjeda samo po sebi. VOZI!“ – dodaoh ja.


Našu braću (za koju se nadam da ovo čitaju i koju ovom prilikom pozdravljam - A.B i A.N), primamo u auto samo tri minute nakon polaska. Inače, trebalo bi nam nekih šest-sedam da dođemo do njih. Ali, 90 km/h kroz naseljeno mjesto, uz rave-party muziku na radiju, nas i sve oko nas je činilo mnogo, mnogo bržim. Pružni prijelazi, naplatne kućice, autoput, vožnja kroz grad, semafori... sve se perfektno poklapalo pa smo u našu lijepu i nikada osvojenu Grbavicu stigli sat i pol prije utakmice. Napetost, euforija i radost što smo opet na svome je prožimala naša bića. Pukom srećom, ugrabili smo jedini slobodni stol u čuvenoj Palmi pozivajući kahvu i nešto svježe, jer je sparina u zraku još bila na visokom nivou. Ono malo slobodnog vremena što sam imao do ulaska na teren stadiona (ulazio sam, inače, znatno ranije od početka utakmice), iskoristio sam da sa njima promuhabetim koju o Želji i utakmici pred nama. I tačno 45 minuta prije početka, ustajem, pozdravljam se i nađem se okrenut prema mojoj, našoj Grbavici.

Tih par stotina koraka koje sam morao napraviti do konačnog odredišta je za mene predstavljalo kao istinski put u „nešto“. Kao da idem negdje gdje do sada nisam bio, ili da se susretnem sa nekime po prvi put. Pa, ipak, nije mi prvi već dvjesto i prvi put da tako prilazim kultnom sportskom zdanju u Zvorničkoj ulici. Nije mi ni prvi put da prilazim kapiji na kojoj me čeka lice koje sam do sada mnogo puta vidio. Niti mi je prvi put da prolazim proceduru oko traženja na spisku i zaduživanja markera. Ali u mom kratkom životu je prvi put da ulazim na Grbavicu, na euro meč jedine mi ljubavi! Prvi put je da na Grbavici vidim sudije sa logom UEFA-e na grudima, prvi put je da na Grbavici se čuju taktovi himne Liga Europe. Uz svu Grbavicu onakva kakva je, zahvaljujući onima koji je vole, uz svjetlost refletkora, sjaj, pune tribine i lijepo vrijeme, sve je izgledalo tačno kao iz bajki o velikim i raskošnim dvorcima gdje je sve u staklu i zlatu. Naravno, nije Grbavica krema svjetskih fudbalskih arena. Postoje sigurno i ljepši, i veći, i moderniji stadioni. Ali nikada nisu niti će ikada postojati draži!

Ispod zapadne tribine, na samom njenom kraju prema sjevernoj tribini, postoji jedna mala, natkrivena klupa na kojoj se obično okupljaju novinari, kamermani i fotoreporteri prije početka utakmcie i za vrijeme pauze na poluvremenu. Pošto je broj novinara koji prate Želju uglavnom isti, i uglavnom se radi o jednim te istim osobama, sve se poznajemo na jedan solidan način i obavezno smo u nekoj konverzaciji kada smo skupa na tom mjestu. Zadnji put, prije toga, sam na toj klupi sjedio 28.5. Užasan period sa nimalo lijepim sjećanjima. Pa, ipak, pored svega što se izdešavalo u utakmicama u Krupi i na Gradskom stadionu Koševo prethodne dvije sedmice, taj dan sam, prije početka utakmice sa Radnikom, sjedio, još u „Ultras Željezničar“ majici, i šuteći pogledom prelazio preko tribina i terena. Još uvijek sam bio pod utiscima (ako se tako mogu nazvati oni osjećaji...) izgubljene titule. Zapravo, titula još nije bila izgubljena ali je bilo potrebno čudo (ravno onome koje se desilo sedam dana ranije, odnosno sretnoj pobjedi Torpeda) da bi te noći slavili devetu titulu prvaka. Iako sam znao da svi koji nose Želju u srcu dijele isto razmišljanje, bio sam iznenađen velikim brojem ljudi koji su došli tog dana da posljednji put u sezoni gledaju momke u plavim dresovima. Sama ta pomisao me je izuzetno opuštala, u misli mi uvodeći jednu čuvenu rečenicu još čuvenijeg Željovca sa sjeverne tribine: ne razumije to neko ko nije naš! Helem, pobjedili smo tog dana, teško. Iako je pobjeda bila uzalud, jer je ustaški ratnoprofiterski projekat pod imenom Zrinjski pobjedio Slobodu, za koju sumnjam da se i pojavila na toj utakmici, ja sam sjedio u bašti Macchiatta, gledao zalazak sunca i igru boja na nebu iznad stadiona i obećao sebi da nikada neću odustajati od Njega, koliko god bolno bilo. Jer, odustajanje me ne bi dovelo do toga da tačno jedan mjesec i jedan dan poslije sjedim na istom mjestu i iščekujem europsku utakmicu na mjestu gdje sam prvi put osjetio ljubav.

Kao da nismo izgubili titulu na onakav način i kao da se prethodna dva mjeseca nisu ni dogodila. Tri hiljade i kusur kartona koji su napravili sliku lokomotive sa vagonima, sa dvije šetalice koje su isticale naš mentalitet i našu domovinu i velikom parolom je stvaralo jasnu poruku: ne skrećemo sa kolosijeka jer nama nema lijeka! I pjesma, i zastave, i bubnjevi, i transparenti, i šalovi, i majice, i dresovi... iskreno, jeb'o osam titula. Svakako ih imamo više nego pojedini klubovi lopti. Najveće titule koje su stigle na Grbavicu su oličene u svima onima koji su bili tu i koji će tu i dalje biti. Najveće titule jesu djeca sa šalovima koja skakuču sa svog mjesta kada god Željezničar pređe na protivničku polovinu terena. Najveće titule su pjesme sa svete južne tribine, čiji intezitet mnogo puta zaista graniči sa nestvarnim. Naša najveća titula je, ustvari, Željezničar i sve ono što ga čini! Naša titula je Grbavica, baza bez poraza!

U 47. minuti, na ubačaj Zebe iz kornera je skakao Bogičević. Glavom je loptu uputio nisko u gol, a da bi spriječio golmana da nekako dođe do nje, Lendrić joj je malim trzajem noge promijenio pravac i ona se zakotrljala u mreži. Ako sam do tog trenutka i branio sreći da me skroz obuzme, jer sam mislima i brigom bio u Kantonalnoj bolnici u Zenici, tog trenutka sam i definitivno se prepustio najvećoj sreći koju može ljudsko biće doživjeti – pogotku Željezničara. Kameru sam sasvim ostavio a rukama sam lupao u reklame iza gola. Ispostavit će se kasnije, čime sam se pravdao bratu, da je kamera u istom kadru uhvatila pogodak, slavlje cijele istočne tribine i igrača na terenu. Nije mi bilo mnogo žao jer nije prvi put da zbog pogotka Želje apsolutno zapostavim ono zbog čega se nalazim na terenu. Ipak, ja i moje kolege smo, prije svega, navijači i nadam se da nas svi koji također navijaju za Želju, mogu razumjeti ako nam se nekada „omakne“ pa ostavimo kameru ili glasno proslavimo ili opsujemo. Mislim da je to jedini posao koji sam radio i kojeg ću raditi gdje rado pustim emocije ispred profesionalizma. Jer, kada je u pitanju ljubav, objektivnosti nema.

Kako se utakmica bližila kraju, tako sam polahko ulazio u najmrže vremensko razdobolje jedne Željine utakmice, pogotovo kada rukujem sa kamerom. Svjestan sam da moram zadržati strogu koncentraciju ali podsvijest, k'o za inat, malo, malo, pa neku novu misao, ideju ili scenario, pošalje pred oči. To je frustrirajuće. Ipak, ovaj put je moja podsvijest odlučila da na malo drugačiji način se poigra sa mojom koncentracijom. U glavu mi je stalno navirala misao o europskoj Grbavici, o stadionu koji će biti ponos cijele zemlje. Zamišljao sam, još od svojih prvih posjeta Zvorničkoj 27, novu južnu tribinu, sa koje će Manijaci doslovce sami pobjeđivati protivnike na terenu. Zamišljao sam i modernu zapadnu tribinu, sa idealnim uslovima za sve novinare. Zamišljao sam trg ispred istočne tribine gdje stoji čuvena lokomotiva i kip Ivice Osima. Zamišljao sam i muzej na stadionu, koji će pričati priču o putu Plave lokomotive. Zamišljao sam teren kao tepih lijep, na kojem će Željo ugostiti najveća imena svjetskog nogometa.Tačno onako kako su žrtve agresije zamišljale povratak u svoje domove i na svoj stadion tokom najkrvavije opsade jednog grada u historiji modernog ratovanja. Tačno onako kako je to Tifa i opisao u legendardnoj i kultnoj „Grbavici“. Tada su, priča se, svi bili uvjereni da će doći na svoje, na naše. Sada sam i ja uvjeren podjednako kao i oni, da će moji i snovi čitave armije navijača Plavih jednoga dana biti okupani suncem iznad Grbavice.

Posljednji zvižduk Kirila Levnikova je bio poput izvučenog osigurača iz bombe Grbavice. Eksplozija koja je uslijedila je ono za šta je većina živjela punih 14 godina, a neki se prvi put susreli sa tim. Željo je pobjedio i mirnije ide u Podgoricu na revanš utakmicu. Ali, od te pobjede je značajnija ona pobjeda nad svim dušmanima i pogani koja je uništavala, minirala, palila i rušila svaki komadić stadiona, koji je nekoć bio prva linija odbrane grada i države. Pobjeda nad onima koji su puštali Grbavicu da propada u bezdan i pobjeda nad onima koji su takvo stanje aminovali, te žestoko branili njegovu promjenu na bolje. Zbog tih i takvih, i Željo, i Manijaci su bili sve bliže dnu, a sve dalje od njihovog, sudbinom propisanog, prirodnog staništa – vrha. Tim i takvim osobama je te večeri, tom pobjedom jasno pokazan pravac kojim Plava lokomotiva ide, evo već 97. godinu.

Požurili smo sa pakovanjem opreme kako bi stigli na press konferenciju u Plavom salonu. Želio sam da čujem utiske i trenera, i drugih novinara, pogotovo onih koji se Želje i Grbavice sjete tako, od europske do europske utakmice i slično. Više od toga, želio sam da čujem impresije onih koji su stalno tu. Svima nama je bilo neizrecivo drago, zbog savršenog spoja pobjede na terenu i europske utakmice na Grbavici nakon 14 godina. Onaj osjećaj koji me proganjao čitav dan, i dalje je bio tu, ali dobrim dijelom ublažen najboljim sredstvom za to. Ko na Grbavicu dolazi da vidi super fudbal ili da sjedi na zlatnim stolicama dok mu drugi češkaju jajca, taj može više nikada da ne kroči nogom na najljepši stadion u zemlji. Je li se samo meni desilo da, kada sam neraspoložen, dva sata sa rajom, pa čak i nepoznatim ljudima oko sebe, poprave stanje u meni? Je li se samo meni desilo da, odem na sasvim običan trening Želje i, manje pažnje posvetim igračima na terenu, a više buljenju u prazno i odmaranjem? Jesu li se samo meni najljepši trenuci života dešavali upravo na Grbavici? Sumnjam, braćo i sestre po boji. A ako ikada budete prebirali po svojim sjećanjima, znat ćete i zašto.

Sa press konferencije sam izašao među zadnjima a brat i dvojica prijatelja su me već čekali ispred sjeverne tribine. Ne mareći za saobraćaj, kao što je i red prije i nakon Željine utakmice na Grbavici, pretrčali smo cestu i zaputili se prema autu koji je bio parkiran 200-ak metara od stadiona. Hodali smo raspoloženiji nego malo kad do tada i jedan drugog nadglasavali u komentarima o utakmici protiv Zete. Kada smo došli do auta, jedan od mojih prijatelja me izdvojio i pomalo bojažljivo me upitao: „Kako si ti, reče mi brat da je stari u bolnici?“. Pogledao sam ga, pomalo iznenađen i opet puštajući misli ka Zenici. On je, zbunjen i da bi se opravdao, rekao: „Izvini, rek'o mi je brat da ti je to bolna tačka...“ U tom trenutku sam, vođen ne znam čime, okrenuo se i pogledao prema reflektorima stadiona koji su još bili upaljeni. Grbavica još sija, moj prijatelj i brat sa tribine se interesuje za zdravstveno stanje moga oca, a Željo pobjedio. Pa neka mi još neko kaže da je Željo samo fudbalski klub!

"Željo je religija i život. Nije to samo fudbal, već stil življenja i ponašanja. Za mene je to sjesti na most na Malti i popričati o svemu, pa otići na piće. Željo je oduvijek važio za nešto što povezuje divne ljude koji pomažu jedni druge. A šta treba više od toga?“ Ivica Osim

P.S. Sutrašnjeg dana, tačno u 14:00 sam, k'o zapeta puška, čekao da neko otvori vrata bolnice i da počne posjeta pacijentima. Želio sam da vidim njegovo lice više od bilo čega na svijetu i da ga zagrlim najjače do tada. Bio sam najsretnija osoba na planeti, bez konkurencije... oprosti, oče, voljet ću te dok dišem, ali na europskoj Grbavici, historija se piše!

phpBB [video]

ChWilla je napisao/la: ↑

pon dec 18, 2017 8:25 pm

eto nek' je bogičević najbolji, a nije, ali eto nek' jeste. koliko je razumno očekivati da se to nastavi u godini u kojoj puni 35...a spor je bio i u najboljim?

Leon_Professional je napisao/la: ↑

uto dec 19, 2017 8:53 am

exbabilon je napisao/la: ↑

uto dec 19, 2017 8:41 am

Cisto igracki, Crnkic nije nista slabiji od Zeca, a zamisli mozes Zeca utrpat za pola miliona i dovest Crnkica dzaba. Odlican posao. S druge strane Crnkic je ozbiljna budala.

Ma fudbalski i bolji od Zeca. Mozda malo neodgovoran nazad al moze se iskontrolisati.

Ovo drugo ne bi da se ponavljam.