Brkoo je napisao/la: ↑

pon nov 13, 2017 8:43 pm

sajo10 je napisao/la: ↑

pon nov 13, 2017 8:30 pm

Jel nas to napusta neki omladinac vec na zimu?

Napisao je @Velahalve, da ce to biti najveci transfer u historiji nase lige, navodno klub iz liga petice u pitanju, a taj igrac bi trebao ostati na posudbi kod nas do ljeta..

rodrigo87 je napisao/la: ↑

pon nov 13, 2017 8:13 pm

Kad stane srce moje, i Bog mi sklopi oči, zakucat' će bar još jednom, i s neba će za te doći!
Rahmet ti duši momčino, nisi ovo zaslužio.

arctg je napisao/la: ↑

pon nov 13, 2017 10:03 pm

Preneseno sa foruma 1921.ba

Tjeram sebe već treći dan da napišem nešto smisleno, što bi mi dušu olakšalo u ovim teškim trenucima za našeg Želju i za nas koji živimo za Željine boje. Htio sam da napišem zašto bih uopće olakšavao dušu, ali osjećam potrebu da prije toga napišem šta se desilo pa nosim nemir u sebi koji mi zadaje glavobolje, manjak koncentracije, nedostatak sna, nervozu i strepnju od... nečega. Nema potrebe da pišem kakvo je stanje trenutno, ko je kriv, ko nije, šta je bilo, šta će biti... Ne, neću. Osjećam potrebu da napišem kako mislim da možemo prevazići ove teške i sumorne dane za sve nas, ali o tome ću kasnije. Helem, „ukratko“...

Uzgred dobroj poziciji na tabeli za ovu fazu Lige, odnosno dobrom rezultatu u Kupu, igra nam je, gluho bilo. U roku od sedam dana putujemo od faze najljepše igre u posljednje vrijeme protiv respektabilnog protivnika do najočajnije predstave protiv fenjeraša. Nemamo konstantnosti, često ličimo na ekipu koja se okupila, eto, tek tako, bez obaveze, u osnovnim elementima fudbalske igre se ponašamo kao, ne početnici, već totalni antifudbaleri, kohezije među igračima i stručnim štabom nema ni za mrve, timskog duha, pobjedničkog karaktera i mentaliteta dostojnog plavo-bijelom dresu još manje a faktor sreće nam polahko okreće leđa. Sa druge strane, pak, vidim borbenost i želju, lijepe poteze i to najviše od igrača koji su djeca našeg Kluba, mentalitet u njihovim očima i njihovim djelima, smirenost, a ne igru na vrat, na nos, poneki lijep pas ili dribling, a pogotovo lijepe golove, muda i mangupluk, kako jedan staje ispred drugog u odbranu, slavlje, a ne imitaciju slavlja nakon postignutog gola. Da, sve ovo u samo jednoj sedmici. Naravno, ovo je referenca na utakmicu protiv Mladosti na Grbavici (2:0) i utakmicu protiv Viteza u gostima (1:1). Da stvar bude „gora“, sve ovo se međusobno isprepliće tokom cijele ove sezone, od prve utakmice protiv Zete na Grbavici (1:0) do dana današnjeg. Čas ovako, čas onako, čas oboje skupa, čas nijedno od ovo dvoje.

To za sobom povlači atmosferu. U jednom trenutku smo gola kurčina, mrtvi prosjek, molimo Boga za Europu i to preko Kupa, jer preko Lige nemamo šanse, apsolutne neznalice u sportskom segmentu, hinjavi i neodgovorni prema navijačima, odnosno Klubu, opraštamo se od Želje, kriv nam je Slavko, Ćenan, Dejo, Miske, UN, ISIL, *****, masoni, vanzemaljci i ini, skršili smo milione na raskide ugovora, igrački kadar za Bogu zaplakati, trener mahalaš, ubleha i neznalica. A u drugom trenutku smo već ne damo igrača ispod jednog miliona, valjda eura, našamarat ćemo Širokog tri puta u sedam dana, jedan trofej sigurno uzimamo, a možda čak i oba, na raskidima ugovora smo još i zaradili, Miske je Bog, Ćenan je i dobrih igrača doveo, Slavko i nije bio toliko loš, Adžem je mangup i novi Amar Osim, igrači su nam armirani beton, fale nam samo dva-tri pojačanja na zimu, doduše svaki od po 100-200.000 ojri, samo moramo zadržati se na vrhu do zime a proljeće je svakako naše. Vremensku distancu između ove dvije suprotnosti, ova dva „različita svijeta“, ne da smo počeli postavljati na period od par dana, već u toku jedne utakmice od 90 minuta, znači u sat i pol mi znamo preći iz jednog u drugo stanje ili obratno, pa čak se i više puta u tih 90 minuta prelijevati iz jednog u drugo stanje pa nazad.

Pa i Manijaci. Prvo su sila, bez konkurencije u državi, koreografije su beton, zapalimo cijeli stadion i svršavamo masovno, čujemo se do Berlina kada zagalamimo, tu su transparenti, tu su barjaci, tu su zastave, tu su krpice, stendardi, majice, šalovi, idealno odrađena gostovanja, bez incidenata, momci koji su najbolji primjer kako se živi, pa i umire za ovaj Klub. A onda su ti isti Manijaci najveći ološ, najveća štetočina Kluba, klošari i narkomani koji zbog dvije ili tri baklje izbijaju pare iz Željine kase, agentura koja živi od Željezničara, sa smiješnom brojkom na domaćim, a da ne govorim na gostujućim utakmicama, Lešinari nas osramote na Grbavici navijanjem, nema više transparenata na jugu kao prije, vizualno tanki k'o rizla, sramota na navijačkoj sceni.

Kao šlag na tortu dolaze nenadjebive internet brigade i divizije dvije zamišljenih frakcija, also known as „amaroljupci“ i „misketoljupci“. Jednima je Misimović najveće zlo koje je zadesilo Željezničar ikada, koji se sa svojom svitom pokrao desetine miliona maraka kojeg su ostavile prethodne visosti, glavni razlog što nam je Klub na najnižim granama u svakom mogućem segmentu, onaj koji je otjerao sve što je valjalo u i oko Kluba, bahati ratni profiter i lažni hadžija, a sve što ima ikakve veze sa njim u i oko Želje treba spaliti i posuti živim krečom da slučajno ne oživi. Amar je Bog, on je nama donio titule i milione transferima igrača, što iz Želje, što iz nekih drugih u neke treće klubove, ali, eto, sticajem raznih sticaja, Željo hajruje od tih transfera, njegovi ljudi su naš Klub doveli do zvijezde Danice pa nam ni nebo nije bila granica, njega slušati i ne disati, a ovi sada će ga u grob spustiti i betonom zaliti da ne ustane više nikada. Drugima je, pak, Misimović nešto najbolje što se desilo Klubu, ma ne od agresije na ovamo, već od Dimitrija Dimitrijevića lično, personalno i osobno, do dana današnjeg, sredio Želju do neprepoznatljivosti, zaustavio gašenje Kluba, napravio tribinu, sve pod konac doveo, vraćao tuđe dugove i šutio, udario tarabu svim dušmanima.

Sada bi, vjerovatno, neko došao i rekao „Ma daj, nije to uopće tako. Normalno je da ljudi zauzimaju strane i da mijenjaju mišljenja.“ Jeste, to je normalno. Ali nije normalno ono što mi pravimo i što smo mi u stanju napraviti od ovoga. Nigdje do sada nisam vidio ili čuo, a da nisu bili u pitanju neki ratovi, da su ljudi spremni na ovaj način zauzeti svoje pozicije, ukopati se, zatvoriti i braniti svoja mišljenja do posljednje kapi krvi, ne dajući na svoju teritoriju ni milimetra. U svakom ratu je bilo izdajnika, dezertera, masovnih prelazaka sa jedne na drugu zaraćenu stranu, ali nisam se nigdje susreo sa povijanjem vjetru, kameleonskom promjenom mišljenja i, ako ništa, nedostatkom obraza da se kaže „Jeste, prije sam radio i pričao ovo, sada radim i pričam suprotno“. I kada se neko ili nešto pojavi što bi razdor između dvije strane (nesvjesno sam napravio podjelu u rečenicama iznad, na četiri kategorije: igra, atmosfera, Manijaci, Amar vs. Miske) bar ublažio, i kada četvero ljudi popusti uzde upregnute u svoje stavove, dođe, po običaju, peti pa opsuje, prokune i sikteriše i tu četvoricu i onog ili ono što je trebalo biti faktor „pomirenja“. Uvreda zdravog razuma, atak na vlastitu inteligenciju, pljuvanje po samom sebi i čisti nedostatak mozga, obraza i muda bi bio da sam sebe svrstam u jednu od dvije strane, nebitno o kojoj kategoriji od ove četiri je riječ. Smatram da ko kod se svrsta na jednu stranu, nebitno u kojoj kategoriji, a predstavlja se kao navijač Željezničara, je, nažalost, izgubljen. Izgubljen u vremenu, prostoru, informisanju, ljubavi, razumu, stavovima, obrazu i, ono najgore, izgubljen za Želju. Dakle, nebitno na koju stranu se ko svrstao, ali zauzimanje jedne od ovih strana po principu isključivosti, nažalost znači veliki gubitak za njega samog i za Željezničar. Imam osjećaj da sam na vrhuncu, da bih tek sada trebao da raspalim i po jednima i po drugima, ali neću. Zaustavit ću se momentalno i postavit ću pitanja, svakome ko čita ovo:

Odakle si počeo? Gdje si sada? Gdje želiš da budeš? Odakle je Željezničar počeo? Gdje je Željezničar sada? Gdje želiš da Željezničar bude?

...

Valjda zbog toga što ni vodu žednom ne bih znao prodati, ili što sam po prirodi trapav i u biznisu na nivou amebe, početkom sedmice ostadoh bez svog dragocijenog šala. Riječ je, naime, o šalu „Željo 1921“ iz Udruženja navijača, izdatom nekada 2010. ili 2011. godine. Nabavio sam ga vrlo povoljno prije godinu dana i od tada je neprestano bio uz mene, prošli puno lijepog, ali i ružnog, skupa sa našim Željom. Prirastao mi je srcu ali već je došlo vrijeme da ga zamijenim za drugi. Strogo sam zahtijevao samo zamjene ali, eto, prodadoh šal očekujući da kupim drugi pa mi ta prilika propade, a ja ostadoh bez i jednog i drugog šala. Kukao sam, teško mi je palo, pogotovo što je šal dragocijen. Helem, nekako u isto vrijeme je ona loša atmosfera, već spominjana, uzela veliki zamah pa sam sa guštom izbjegavao forume, internet portale, društvene mreže i razgovore o Želji uopće. Kada ta negativa uzme maha, kao što se sve češće i žešće dešava u posljednje vrijeme trudim se da se bavim drugim stvarima, makar i heklanjem, samo kako bih sačuvao živce i snagu za izazove koji dolaze. Kao što rekoh, ta negativa i gubitak šala mi se poklopio u isto vrijeme pa je crnjak dobio veće dimenzije. Javljao sam se raznim likovima, raspitivao se i slomio se tražeći nekoga da mi proda šal iz UNFKŽ ali bez naročitog rezultata. Kao da sam tražio Sveti gral. U srijedu navečer, povlačim krajnje očajnički potez i na forumu, javno, molim nekog da proda bilo kakav šal, dajući pri tome finu svotu novca koju sam i nanijetio za pomenutu propalu transakciju. Jedan veliki Manijak (momak koji živi Željezničar, koji svojim aktivnostima, najviše na forumu sport1 doprinosi razvijanju i Željezničara i onih koji ga vole i kolega kojem se ovom prilikom do neba zahvaljujem. Hvala @Hurmasica!) je obećao da će preko svog jednog prijatelja pogledati šta se može uraditi po pitanju mog zahtjeva i da će se javiti, najkasnije sutra. Ipak, toliko sam bio utučen da sam i zaboravio na njegovu poruku. U četvrtak, oko pola šest navečer, šalje mi novu poruku. Kaže, kako je njegov prijatelj nagodan da proda šal i šalje mi sliku šala. Ostao sam iznenađen, jer je riječ o jednom od četiri šala iz prve garniture koju je izbacilo tada novooformljeno Udruženje navijača. Januar ili februar 2009, ako se ne varam (@DANAN zna tačno, siguran sam). Znam kako je do tih šalova doći, znam koliko vrijede i sjećam se na šta smo ličili kao navijačka grupa kada je taj šal izašao. Iz istih stopa sam se ustao, spremio i sjeo na prvi autobus iz Breze za Sarajevo, jer sam želio da što prije završim tu kupovinu, kako i to ne bi propalo. Našao sam se sa @Hurmasicom, dobio šal i malo porazgovarao sa njim o aktuelnim temama o FKŽ. Dok sam se vraćao već idućim autobusom kući, dao sam se u dumanje o danima u kojem se nalazim i u kojima sam, kao što rekoh, izbjegavao dodire sa temama o FKŽ. Ništa naročito pametno mi nije padalo na pamet, bar dok nisam došao kući i dao se jednom svom običaju. Naime, stvar je u tome da, kada crnjak dođe i kada stvarno ne želim da pričam o Plavima, kada osjetim neku vrstu razočarenja, ja svoju ljubav, svoju nadu i svoju vjeru obnavljam starim slikama, starim video snimcima i starim pričama o FKŽ ili Manijacima. Imam svoju malu galeriju od par stotina fotografija. Imam internet i pristup You Tubeu i nekoliko sačuvanih i zabilježenih priča. Imam sjećanja u svojoj glavi. Prolazeći kroz sve to, sva radost, sva ljubav i sva nada mi se polahko vraćala i opuštala me. Zaspao sam sa takvim mislima.

...

Ako se u 6:45 ujutru probudiš sa „Ovdje smo došli mi Želju svog bodriti“ na usnama, a pri tome si spavao tri ili četiri sata, i moraš na autobus, u Sarajevo, pa na fakultetu provesti pet sati, onda se opravdano može reći da nešto sa tobom nije uredu. „Neuredni“ ja, je tako i proveo pomenute obaveze. Umoran k'o pas, ali sa istom pjesmom na usnama. Vraćam se kući, sparina je, u Vogošći je gužva pa se autobus sporo kreće, atmosfera u autobusu je bila takva da je i dobri, stari kondukter zaspao, a kamo li mi, putnici. I mene umor savladava, sklopim oči malo pa se trznem, da ne bih zaspao i produžio prema Varešu. Odustajem od spavanja pa opet misli pustim da se prošetaju do Grbavice, samo, ovaj put na nešto drugačiji način. Trudim se da spojim dvije stvari: fakultet, odnosno studiranje i ljubav prema Želji. Pomagao sam Klubu uvijek onoliko koliko sam mogao. Nekada i preko tih mogućnosti. Nije mi žao ni vremena, ni truda, ni novaca, niti bilo čega i sve sam Plavima dao sa halalom, nikada ne tražeći protivuslugu. Da li ćete mi vjerovati ako vam kažem da je Željo glavni razlog zašto sam odlučio da se bavim novinarstvom i odnosima sa javnošću? A da su momci iz Udruženja „1921“ i moj profesor Bosanskog jezika i književnosti i srednje škole me samo usmjerili u tom pravcu? Priču o tim počecima, o nekadašnjem manijaci.ba, o ljubavi prema jeziku, književnosti i novinarstvu, o brizi mog profesora, o radu za „1921 TV“ i o školskim novinama, čuvam kao nešto najljepše jer je to sve skupa jedna odluka, odluka o životnom pozivu i o samoj mojoj budućnosti. I od samog početka do današnjeg dana, bez obzira na sve prepreke sa kojima sam se susreo na ovom putu, moja želja je ostala ista, nepromijenjena i najčvršća od svih drugih: da jednoga dana se stavim u službu voljenog Željezničara i da mu moja škola, moje znanje i moj posao budu od bilo kakve koristi. Zato što toliko volim Željezničar, na svom putu ću ustrajati, bez obzira na sve. Te noći sam zaspao slušajući i čitajući govore najvećeg među nama, našeg oca i učitelja, najveće legende bosanskog sporta, Ivice Osima.
...

Da me otac ne probudi u osam ujutru, u subotu, prespavao bih i jaciju. Neću reći da me je umor savladao. Umoran jesam bio ali mi je odmor bio čitati:

„Nesreća nikad ne dolazi sama, kaže naš narod. To se ispunilo još jednom i u mom slučaju. Te godine, koja je najcrnija u mom životu, umro mi je otac, a ja sam teško obolio na bubrege...

U to vrijeme se govorilo da je Ivica Osim posve izgubljen za nogomet, da je bolest teška i da za nj više nema povratka u staro društvo. Osim nije htio o tome govoriti. Ipak, prema nekim glasinama, čini se da je nekom prilikom, putujući u Zagreb, u vlaku pio pivo. Oznojio se i prehladio bubrege.

Slijedile su mnoge neprospavane noći, posjete liječnicima. Pregledi, dugi i bolni, puni neizvjesnosti. Dotad nikad nisam išao liječnicima, a sad je to postala stalna praksa. Ležao sam tjednima u bolnici, a rezultata i riječi ohrabrenja nije bilo. Naprosto se nije znalo što mi je.Živio sam pod psihozom da nikad više neću zaigrati nogomet, kojem sam bio posvetio sav svoj život. Tri duga mjeseca proležao sam u bolnici. Na moje traženje su me otpustili, sumnjivo klimajući glavom i sažaljivo me gledajući. Za mnoge sam bio posve izgubljen za nogomet. Imao sam neizdržljive bolove, ali sam odlučio da se borim. Znao sam da ne smijem posustati, jer me to može stajati i života. Možda bi sve to bilo i mnogo podnošljivije da sam imao podršku. U tim trenucima su me mnogi napustili. Publika, koja mi je sve donedavno pljeskala, ljudi koji se me dotad na ulici pozdravljali... Svi su mi okrenuli leđa. Povukao sam se u sebe. Teško je opisati sve te trenutke što sam ih proživio kroz tu godinu dana prisilne apstinencije i bolovanja.
Plašio sam se. Liječnika, bijelih ogrtača. Polako sam gubio i živce... Izbjegavao sam izlaske na ulicu, susrete s ljudima. Doživljavao sam koješta, ljudi su me gledali prijekim okom. Navijači mi nikako nisu mogli oprostiti što sam dopustio da do svega toga dođe. Za njih sam bio izdajica. Ja se onda nisam tako osjećao. Osjetljiv sam i to me je boljelo. A onda i ta bolest! Kad se spojilo jedno s drugim, zaista je bilo teško izdržati. Bio bih najsretniji da sam mogao napustiti Sarajevo, maknuti se iz te sredine koja me je polako odbacivala. Žalio sam što nisam pošao u vojsku... Vrijeme je sporo prolazilo. Nikako da prođe ta nesretna godina! Želio sam na igralištu ponovo dokazati da volim "Željezničar", svima pokazati da sve ono nije bila moja krivica. Ipak, plašio sam se povratka. Ako mi ne pođe? Ako ne uspijem? Hoću li opravdati povjerenje, hoće li me navijači primiti? I, možda najvažnije, hoću li uopće biti sposoban da zaigram? Brojna pitanja, a odgovori... Hoću li nadvladati bolest? Koliko je uzela maha? Da li će liječnici uspjeti? Jesu li u pravu u svojim ocjenama? Znao sam da sve ovisi o meni. Moram nadvladati bolest svojom voljom. Počeo sam čitati stručne medicinske knjige... Sa ženom Asimom i sinom Amarom proživljavao sam teške trenutke. Bližilo se vrijeme isteka kazne. Počeo sam trenirati. Išlo je teško, nisam imao snage, a osjećao sam i nesnosne bolove. Stiskao sam zube i sve podnosio. Znao sam da od toga mnogo ovisi. Uspijem li, uspio sam nadvladati bolest. Ne uspijem li, to može imati kobnih posljedica. A onda je došao i taj dan. Kazna mi je istekla i ja sam se osjećao mnogo bolje. Istina, još nisam imao dovoljno kondicije i snage za cijelu utakmicu, ali sam želio igrati. Zbog navijača, zbog svih onih koji su me kroz godinu dana osuđivali. Zaigram li, kako će me primiti? Igralo se na Grbavici pred 20.000 gledalaca. Protivnik je bio niški "Radnički". Ekipa je izašla na teren, a ja sam se s nekolicinom igrača uputio na klupu za rezervne igrače... Bilo je malo izgleda da će me trener uvrstiti u igru. Ako momčadi krene... Prolazile su minute prvog poluvremena, a već se bližio i kraj prvog dijela igre. Rezultat je bio nepromijenjen. Naši napadači nisu uspijevali nadmudriti izvanrednog Kneževića. Ono što se poslije odigralo na stadionu, umalo da mi nije natjeralo suze na oči. Nisam vjerovao svojim ušima: publika je počela skandirati: "Hoćemo Švabu... hoćemo Švabu... " Odjednom sve se izmijenilo, publika ponovo želi da me vidi na igralištu. Oprostila mi je... Kao da je jedna duga i teška godina odjednom zaboravljena... Osjećao sam se sretnim. Samo je još trebalo nadvladati bolest... U jesen 1966. počeo sam igrati, najprije po jedno poluvrijeme, pa poslije i cijelu utakmicu. Išao sam i dalje na liječničke kontrole. Neko sam vrijeme igrao i protiv liječničkove zabrane, na vlastiti rizik. Isplatilo se. Prošla je godina značila konačan povratak i veliku radost. Igrao sam izvrsno, bio sam sa sobom zadovoljan. "Željezničaru" je također pošlo, redali smo pobjedu za pobjedom. Sezona više nego uspješna. Nakon toga uslijedio je poziv za reprezentaciju Jugoslavije, pa priznanja što su mi ih dodijelile redakcije "Sportskih novosti" i "Eho". U tim trenucima radosti često smo se moja žena Asima i ja prisjećali svega onoga što smo proživljavali samo godinu dana prije toga. Zar je moguće da se sve to može dogoditi u tako kratkom razdoblju? Vrijeme razočaranja i žalosti je prošlo i trebalo da je što prije zaboraviti. Neugodni trenuci su za nama. Navijači su promijenili svoj stav prema meni. I oni su zaboravili da su me samo godinu dana prije toga optuživali, za nešto za što ja, po svom dubokom uvjerenju, uopće nisam bio kriv. Kad momčadi ide, oni sve opraštaju...“

Nema odustajanja. Nema predaje. Nema povlačenja. Borba, vjera, ideal, snaga. Zbog ovih memoara koje je pisala ta ljudska gromada, odmah po isteku kontroverzne kazne, u meni su se počeli otvarati novi vidici i nove ideje, nove želje su navirale kao bujica. Forume ili bilo kakva mjesta gdje se mogu susresti sa pričom o Želji, sam i dalje nastavio izbjegavati. Nastavio sam svoj proces „oporavka“. Iako sam rano ustao u subotu kako bih ocu pomogao u nekom poslu, osjećao sam nezadrživ nalet elana i entuzijazma koji je uvijek krasio radničku klasu. Radnička klasa je rodila mog Želju, postavila ga na noge, cijelog njegovog postojanja je bila pokretačka snaga i to je ostala do dana današnjeg. Nevjerovatno sam ponosan na tu činjenicu. Za Želju jesu navijali i navijaju doktori, političari, muzičke ili filmske zvijezde, veliki književnici, akademski obrazovani građani i slični njima. Za Želju je navijala i sirotinja, ona uboga, ološ, jalija, sitni lopovi i veći kriminalci. U rasponu između ovih prvih i drugih, svi su navijali za Želju. Naravno, ta radnička klasa je iznijela najveći teret podrške na svojim leđima i bila je uvijek najbrojnija na Grbavici. Ponosan sam što sam iz takve porodice i što sam, bez obzira na moju želju da postanem nekada vrsni novinar ili komunikolog, ostao vjeran idealima radničke klase, njenom načinu života i njenom odgoju.

Na još jednu stvar sam iznimno ponosan. Helem, nakon završenog posla i nakon nekog vremena provedenog za knjigom, spremajući nadolazeće ispite, odlučio sam da se malo odmorim i izađem u grad sa svojim prijateljem. Svakako je subota navečer a njega dugo nisam vidio. Sjedili smo tako u jednom malom i skromnom pub-u i pričali o renoviranoj cesti, odnosno jednom njenom dijelu, u Brezi. Tada je u pub ušao jedan momak, kojeg poznajem još od kada je bio mali. Da ne bude zabune, momak je mlađi od mene oko šest godina. Ali ono što sam primjetio jeste da je već zadnje dvije godine redovan na utakmicama našeg Želje. Često sam ga u gradu sretao u jednoj Željinoj majici, ali pošto nije bio jedini (Breza voli Plave!), nisam previše obraćao pažnju. Ipak, drago mi je. Vidjeti mladog momka kako je redovan na utakmicama, bez obzira na to što živi u drugom gradu i što na prave načine podržava Željezničar, drago mi je zaista. Ostavlja prostor u meni za nadu da će generacije koje dolaze biti jače i bolje nego moja generacija, i generacija prije mene. Da će Željo biti jači i bolji nego sada. Da će i Manijaci biti jači i bolji nego sada. Da će Grbavica biti veća i bolja nego sada. Momak mi je prišao, pozdravio se, što je rijetkost i otkopčao jaknu da mi pokaže kako nosi majicu „Ultras Željezničar“. Kunem se da mi je srce tada lupalo 1987 puta u minuti. Što od ponosa što postoje takvi momci, što od imponovanja što me je prepoznao kao „brata po oružju“ i prišao mi, što od sreće što nosi majicu koju i ja imam i koja nešto govori. Razmijenismo par rečenica o Želji i Manijacima i svako nastavi priču sa svojim društvom. Tada me moj prijatelj upitao kako je moguće da u Brezi ima toliko navijača Plavih a niko se ne eksponira, javno ili preko interneta. I to mi je imponovalo. Smatram to pravim mentalitetom i pravim putem kojim idem(o). Odgovoriti mu nisam znao ali smo nastavili pričati o Plavima, pogotovo o onome što dolazi pred nas. Na kraju sam ga počastio sa par „stickera“, čisto da ima nešto što će ga podsjećati na taj mentalitet kojeg je sam opisao i, nadam se, što će ga privući na Grbavicu u što skorijem vremenu.
...

Nedjelja je ujutro. Rano ustajem, tačnije dižu me. Opet na posao sa ocem, opet pun elana jer sam i prethodnu noć proveo uz snimke i izvještaje sa nekih prijašnjih utakmica mog Želje. Utakmica protiv Torpeda 5.6.1998. (0:1), utakmica protiv Malage na Koševu 19.9.2002. (0:0) , utakmica protiv Čelika u Zenici 1.8.2009. (0:1), utakmica protiv Širokog Brijega na Grbavici osam dana kasnije (1:0), ponovo utakmicu protiv Širokog Brijega, ali ovaj put u gostima 7.3.2010. (0:2), prvu utakmicu finala Kupa BiH protiv Čelika na Grbavici 28.4.2011. (1:0), prekinutu utakmicu u Banja Luci protiv Borca 24.9.2011. (0:1 u regularnom dijelu, 0:3 registrovano), zatim utakmicu protiv Borca na Grbavici 12.8.2012. (1:0), protiv Čelika u Zenici 29.9.2012. (1:2), utakmicu protiv Viktorije u Plzenu 16.7.2013. (4:3), utakmicu protiv Mladosti iz Velike Obarske na Grbavici 19.4.2014. (2:1), utakmicu protiv Slobode u gostima 20.9.2014. (1:2), ponovo utakmicu protiv Mladosti iz Velike Obarske na Grbavici 13.5.2015. (4:0), utakmicu protiv Veleža na Grbavici 23.8.2015. (2:1), utakmicu protiv Torpeda na Koševu 24.6.2016. (0:1), utakmicu osmine finala protiv Goražda na Grbavici 19.10.2016. (5:1), utakmicu protiv Torpeda na Koševu 20.5.2017. (1:0) i ponovo utakmicu protiv Torpeda na Koševu 19.8.2017. godine (0:1).

Ovih 15-ak utakmica, odnosno izvještaji sa njih su me vodii kao vremeplov, prvo natrag u 1998. godinu, pa od tada sve do danas. Svaka utakmicu sam doživio na različit način i svaka je posebna priča za sebe. Svaka je imala posebnu priču prije i nakon odigrane utakmice. Divno se bilo podsjetiti na velike pobjede koje su mnogo toga značile, neke i nisu toliko, ali i na poraze, bolne poraze. Htio sam da se podsjetim, po ko zna koji put, zašto baš Željezničar. Htio sam da opet, po ko zna koji put, sebi pokušam dati odgovor na to pitanje ali, naravno, opet bezuspješno. Ni ne razočaram se više u to, koliko god želio znati šta me veže za Zvorničku 27. Naprotiv, ovaj put sam osjetio radost jer sam se prisjetio nekih divnih i manje divnih trenutaka koje sam proživio uz ovaj plavo-bijeli dio mog života. Dodatno na tu radost, osjetio sam novi nalet elana i dobrog raspoloženja, dobre vibre. Zato ni deset sati provedenih sa ocem u nekoj razrušenoj hali mi nije teško palo. Znao sam tačno za šta radim i šta me nosi.

...

Jutros ustajem i prva stvar koju radim (sva sreća da je bila prazna kuća) je: palim televizor i preko You Tubea na TV-u puštam snimak navijanja sa utakmice protiv Torpeda na Koševu 20.5. ove godine. U svim drugim trenucima, kada god bih naletio na pomen te utakmice, pa čak i na nešto što asocira na pomen te utakmice, doživljavao sam jedan jedini flash: 86. minutu utakmice i slavlje, pazi sad, navijača Torpeda na vrhu zapadne tribine nakon što je, opet pazi ovamo, Zrinjski dao gol iz neregularnog penala Radniku u Bijeljini. Znali smo svi šta znači taj pogodak, a u tom trenutku mi je bilo savršeno jasno šta znači i slavlje navijača Torpeda. Ovaj put, ništa. Samo podsjećanje na zajedništvo nas 1725 koji smo bili na toj utakmici. Na lekciju ljubavi i sile. Pojačam ton do samog kraja i skačem po kući. Hej, skačem po kući ponedjeljkom ujutru uz navijanje Manijaka sa utakmice na kojoj smo izgubili titulu. Onda sjedem i opet dumam. Opet želje i misli naviru jedna preko druge...

...

Sada sjedim, gledam snijeg kako pada i, koliko god mrzio to bijelo govno, smijem se samome sebi. Sreća da opet nema niko kući, zvali bi Jagomir da se raspitaju za mjesto.

Mislim da sam sačuvao obraz i nisam se svrstao ni na jednu stranu koje su se naprasno stvorile u i oko Željezničara. Ponosan sam na to. Moja strana je Željezničar i nema te sile koja će me otjerati sa te strane. Koliko god ne pristajao na podjele, podjeli između navijača Želje svjedočim, na moju i veliku žalost Kluba. Sa mukom gledam kako se ratuje, pardon, razmjenjuju mišljenja na bojištima, pardon, forumima i društvenim mrežama i tugujem zbog toga. Ali tuga u meni ne budi agoniju već inat. Jedan veliki pjevač sevdalinki je to nazvao „inatom silnim bosanskim“. Zašto i kome inat? Inat samome sebi, da ne padam u depresiju već da radim, da stvaram i da se borim za bolje sutra mog Želje i mojih Manijaka. Inat ovima koji sve te ratove, čuj mene ratove, te razmjene mišljenja vode i koji su kolovođe negativne atmosfere, bez obzira na stranu. Zato da bih i njima pokazao kako mi je sveto ime Željezničar iznad svega, iznad svake strane, podjele, kvazi-argumenata i sl. Inat dušmanima kojima ovi ispred dadoše povoda da nam se smiju, da nas provociraju i da nas udaraju, vrlo često ispod pojasa. Inat vremenu i prostoru. Inat prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Vjerujem, i prva mi je želja pobjeda protiv Borca u Banja Luci. Kako god, sa bilo kakvom igrom, sa bilo kojim brojem navijača koji će otići tamo, uz bilo kakvu atmosferu. Da pobjedimo, makar nezasluženo, ali da pobjedimo. Da zadržimo se u vrhu tabele, da balvandžijama pokvarimo slavlje, da im pokažemo da pobjeda na Grbavici nije bila slučajna, da ih bacimo u očaj. I njih, i druge. Da pokažemo da možemo! Vjerujem u borbu, vjerujem u želju, vjerujem u inat Željezničara.

Zatim nam slijedi uzvratna utakmica 2. kola Omladinske lige prvaka. Rezultat iz prve utakmice u Zagrebu (1:1) nam daje velike šanse, a igra prikazana u Hrvatskoj, i igra prikazana u prethodnom dvomeču protiv Ludogoretsa nam daje za pravo da očekujemo prolazak dalje. Nemam šta reći za našu zlatnu i šampionsku djecu. Sve se vidjelo u utakmici protiv Ludogoretsa na Grbavici. To je jedna od utakmica za kojom najviše žalim jer nisam bio u mogućnosti da prisustvujem. Ni izvještaj, ni snimci, ni priče prisutnih mi nisu mogle dočarati sve ono što se te noći dešavalo u Dolini. Zato sam se zakleo, da bez obzira na sve, narednu utakmicu propustiti neću. A imam priliku biti prisutan stvaranju historije. Bez obzira na rezultat, ja ću biti ponosan na sve što su ta djeca prikazala do sada. Pokazali su svima da mogu i da znaju. Ali bez naše podrške teško da će ići dalje. Zato pobjeda, prolazak dalje protiv Lokomotive, ne samo da bi značio mogućnost da Real Madrid konačno dođe na Grbavicu, makar u juniorskom sastavu, već bi značio da Željo za budućnost, bar na zelenom terenu, ne mora da brine. Ni Željo, ni Bosna. A prolazak juniora u narednu fazu takmičenja bi, uz prethodnu pobjedu u Banja Luci, bio najbolja moguća uvertira pred ono što slijedi.

Slijedi vikend u kojem su zagarantovana dva slavlja: Dan državnosti Bosne i Hercegovine i 30 godina Manijaka. Za treće slavlje, ono srednje slađe od ova tri, ćemo se morati svi odreda potruditi, iz petnih žila, kako znamo i umijemo. Od igrača na terenu, preko ljudi u stručnom štabu, preko administracije i upravljačkih struktura Kluba, do nas simpatizera i navijača Željezničara. Pobjedom nad Torpedom, na našoj Grbavici, zaokružili bi tri slavlja u jednom. Pobjeda i nova tri boda, za možda prvo mjesto.Pobjeda, koja bi donijela mnogo, mnogo, mnogo na psihološkom planu pred tromeč sa Širokim Brijegom. Pobjeda koja bi značila nadogradnju na igru prikazanu do sada. Pobjeda protiv najvećih dušmana Želje i najveće pogani na planeti. Pobjeda, da se zna ko je gazda u gradu, možda i u državi. Pobjeda, u inat negativi, crnjaku, lošoj atmosferi, pljuvanju, blaćenju, ali i svršavanju, branjenju i opravdavanju. Pobjeda na tribinama, u inat suprotnoj kvazi-navijačkoj grupi. Pobjeda na tribinama za velikih 30 godina postojanja Manijaka. Pobjeda na tribinama za još jedno prepišavanje ove žabokrečine od navijačke scene Bosne. Pobjeda na tribinama za jasan putokaz Manijacima u budućnosti. Pobjeda na tribinama protiv samih sebe. Pobjeda za sve one koji su živote ugradili u našeg Želju, u Manijake, u našu Grbavicu. Pobjeda za one koji su živote dali na oltar naše domovine Bosne, kako bi mi živi bili. Pobjeda za Bosnu, da pokažemo da je bilo, da je ima i da će je biti.

Idem. Hoću učiti, jer mi dolaze ispiti koje jednostavno moram položiti ako želim da služim svom Željezničaru kao neko i nešta, kao novinar, PR ili komunikolog. A pare koje sam zaradio, handreći se sa svojim starim po tuđim WC-ovima, odnosno onaj moj mali dio, nekih 30-ak KM... Uplate za gostovanje u Banja Luci su u petak i subotu od 18:00 do 20:00 u prostorijama grupe (bivši Fan shop). 18 keka put, džabalesku ulaz. Ako se ne vidimo na uplatama, vidimo se u Banja Luci. Poznat ćete me po mom novom (starom) šalu Manijaka, ako Bog da.

MANIJACI, ŽELJO, BOG I ČARŠIJA, NEKA ŽIVI BOSNA NAŠA DRŽAVA!

P.S. Rahmet ti duši, Ermane Čiliću!