Lijep pozdrav nasoj plavoj braci i sestrama !
Vec poduze vrijeme pratim ovaj forum, prvo kao gost, a u posljednje vrijeme i kao punopravni clan, pa sam osjetio potrebu i da napisem par rijeci.
Ocigledno sam jedan od najstarijih ovdje, pa cu u duhu staromodnih pravila lijepog ponasanja i da se predstavim, unaprijed se izvinjavajuci ako
ce to uzeti malo vise vremena, posebno u ovim trenucima, kada su , ocigledno, zivci svima prenategnuti....
Poticem iz familije, koja je sa velikim ponosom uz naseg Zelju bukvalno genetski vezana, evo, vec pet generacija. Moj deda je bio jedan od onih
koji su radeci u Glavnoj zeljeznickoj radionici, pocetkom proslog vijeka, osnovali nasu svetinju. pa se ovom prilikom zahvaljijem Jovanu, koji je na
jednom od podforuma objavio i zapisnik sa osnivacke skupstine gdje se vidi i nase prezime. Ne moram ni spominjati da je ta slika uokvirena i da
se nalazi na udarnom mjestu u mojoj kuci. Skoro sto godina poslije, njegov praunuk, a moj sestric je ponosni clan te iste skupstine, a u isto vrijeme
uvazeni clan i cijenjeni analiticar na ovome forumu. Njegov bratic, kao peta generacija familije, nedavno je odigrao prvu zvanicnu tekmu za Zelju u
najmladjoj kategoriji , a moj otac je bio jedan od onih koji su dobrovoljnim radom, krampama i lopatama gradili Dolinu cupova...Eto, to je ta genetika.
Zbog cega sam osjetio potrebu da se javim upravo sada ? E, to je malo teze objasnjivo, to je, jednostavno neki osjecaj...Kakav ? Prvo, osjecam da
ste svi vi na ovom forumu prava raja, istinski navijaci, kojima je Zeljo na srcu i kojeg iskreno i neizmjerno volite, i na tome vam svaka cast ! Ali, po-
stoji jos nesto, neka briga, neki strah u meni, kojeg odavno nisam osjetio... Postoji neki tesko objasnjiv osjecaj jednog malog djecaka koji je imao
cast i privilegiju da ga velika raja povedu na prvu Zeljinu utakmicu, u ljeto 1971. godine, kada smo na Kosevu elegantno isprasili Maribor sa 8:0, i
kada je on, po prvi put u zivotu vidio nase plavo-bijele zastave, cuo huk tribina, cuo himnu " Mi smo Zeljini, Zeljo je nas " i zauvijek udahnuo u sebe
tu ljubav i euforiju. To je osjecaj onog istog djecaka koji je na Butmiru docekao nase ratnike sa sampionskom titulom ( u opstoj gunguli, upadoh u
neki otvoren saht, jedva me izvukose, ali, jbg ) to je osjecaj onog mladica koji je nedjeljom u 11 sati ujutro prtio snijeg na starom jugu da bi gledao
Zelju u Drugoj ligi ( pitari u istom kolu bili domacini u Prvoj ), to je osjecaj onog mladog covjeka koji pade kao mitraljezom pokosen kada Cuhai zabi
gol. to je osjecaj onog vec ozbiljnijeg muskarca kojem se srce kidalo gledajuci Dolinu cupova kako gori ( mada mu je i rodjena kuca slicno prosla )
to je osjecaj ove sada vec ozbiljne osobe ( da ne kazem starca ) koji je jecajuci, sa drugog kontinenta gledao otvorenje istoka i Svabin govor, to je
osjecaj onoga kojemu je Zeljo posljednja misao prije nego utone u san, a prva misao nakon budjenja. Yeben osjecaj, braco draga....
Ne dajte mi mog Zelju, ko Boga vas molim !!!!!
Ne dajte da se u i oko kluba stvaraju bile kakve struje, grupe, podgrupe, interesne sfere ! Ne dajte da nam se misevi pocnu uvlaciti i donositi losu
atmosferu, ne dajte da nam papci iz opanaka kroje politiku i pljuju po tradiciji i svetinji, ne dajte !!!!!
Uvijek smo bili i bicemo, uvijek smo opstajali i opstajacemo, zahvaljujuci nasoj ljubavi, slozi, jedinstvu....Iz ljubavi prema tradiciji !!!!
Ne dajte mi mog Zelju, ko Boga vas molim !!!!!

Mnogo srece Adzemu, mnogo srece nasem Zelji, sutra napunite Grbavicu, idemo jako, idemo slozno.....