Fanzi je napisao/la: ↑

uto jul 11, 2017 11:06 am

Dobrodošao dragi stranče,

znam da si podcijenio moj voljeni Grad, mjesto kojeg treba pisati velikim slovom, time što si ipak odlučio ostati u njemu jednu ili dvije noći.
Ostaješ duže?
A da, na putu si prema moru?

Odmori stranče od naših loših puteva stiješnjenih između brda i dolina, nemoj da se ljutiš to što je danas loš signal wirelessa, da smiriš majku Jennifer i kažeš joj kako je u Bosni davno prestao rat, a drugovima kako si neustrašiv što si došao u državu sinonim sukoba. Nemoj da se ljutiš stranče, jer ne tako davno ovdje nije bilo ni vode, ni struje.

Pogledaj kroz prozor stranče. To su dvorovi, tu je neko stao i umro od ljepote nekada davno, podigao Grad, dao mu ime malog dijeteta. Pogledaj stranče na brda odakle se slila smrt. Divi se pogledu. Neka te svjetlost okupa, gledaj kako miluje grad mračnih podruma.

Znam, samo malo da odmoriš, sići ćeš u grad. Čuo si ponešto o njemu. Olimpijada, ubistvo Franza Ferdinanda. Znat ćeš ponešto i o ratu, možda si čuo već za Srebrenicu. O pravom Franzu ćeš konačno više pročitati dok si putovao ovdje, tako da sada više znas o njemu, nego o istoimenom bendu.

Sići ćeš stranče, vidjet ćes evropski Jerusalem. Možda prvi put čuti tebi pjesmu sa muslimanskih minareta, vidjeti bazare i razne zanatlije, mnogo lijepih žena. Dok istražiš njihovu ljepotu i senzualnost, dostojanstvo i prkos, prođe ti život.

Jesi li se to zadivio Sebilju i Begovoj džamiji? Mirišu li ti ćevapi, hoćeš li probati pite?

Znam ja da si danima lutao mislima i tražio nešto zajedničko sa Šeherom. U sjećanju ti je priča o tvom pradedi koji se hrabro borio u Prvom svjetskom ratu, pa ideš da vidiš to mjesto gdje je počeo rat. U zemlji generacija ugaženih ratom.

A i prirodno je da te zanima gdje je potekla krv, gdje je puklo. Slavi svijet ubice, pravi heroje od njih. Oduzeti život junačko je djelo, ostaviti siročad iza sebe u ime i za ime raznih ideala put je do legendi. Spasiti život je za potapšati po ramenu. Ubiti je hrabrost, djelo izvan svega, sačuvati tuđi život je normalna ljudska obaveza. Ko danas priča o Hughu Thompsonu, Jamesu Wilsonu...
A to što ubijaju iz zasjede, skriveni, a oni što spašavaju su direktno ugroženi, da li pomisliš?

Možda me sretneš u povratku dok sjedim ispred svog bazara, pa me upitaš nešto, a ja ti odgovorim na tvom jeziku. Možda se iznenadiš da u gradu skromnih izgledom, ne umire skromnost duha i neko govori tvojim maternjim jezikom, jer ne znaš da je u ovom gradu stanovao Kalmija Baruh.

Pitao bi me ti stranče gdje da kupiš suvenir, a ti i ja bismo se upoznali i raspričali. Jest da ja primam marke, a ti dolare, eure ili funte, ali kafa bi bila od mene, jer živim u nadi da ćeš svojim primjerom skinuti iskrivljeni teret asocijacije rata nad mojom zemljom. Kao da mi volimo ratovati, od kud ti to?

Moj stranče, drugi ti ne vole pričati o tom ratu! Nije rat ono što gledaš na filmovima. A ja, ja volim! Ja pričom trošim svoja sjećanja, perem prošlost, izlizujem! Ja tvojom nevjericom i podpitanjima i sebe uvjeravam da ponekad ono što pričam nije moguće i nije istina.

Rekao bi mi da si vidio izbijene stope Gavrila, možda se i stigao toj oskrnavljenosti začuditi, a ja bih te poslao na drugu stranu Grada uspomenjenog humkama smrti, Grada koji duboko slavi heroje, nikada ubice.

Znas li ti stranče gdje je temelj Sarajeva, gdje je kamen na kojem počiva Grad, mjesto koje treba hodočastiti?

Kreni, stranče, Obalom.
Vidjet ćeš Vijećnicu koja je nekad gorila. Htjeli su zapaliti svjetlo znanja.
Vidjet ćeš Poštu koju su zapalili. Htjeli su pokidati sve veze.
Vidjet ćeš Skenderiju i državni udar.
Trči sada stranče, počinje aleja snajpera. Nemoj se ibretiti, nemoj mi se smijati.
Vidjet ćeš ubijenu ljubav, mrtva tijela Boška i Admire.
Vidjet ćes zapaljene zgrade zajedničkom mukom pravljene.
Eno kamera CNN dok snimaju ranjene sugrađane. Snajper je dijete odnio.
Eno Holidaya gdje su se krili tvoji sugrađani, eno UNovaca u bijeloj boji. Bilo je dovoljno da si stranac obučen u bijelo da preživiš, ali eto tu je ubijeno i njih par.
I došao si do kamena temeljca moga grada!

Možda ga isprva nećeš naći, pogledaj malo iza grmlja.

Tu, par metara od tramvajske stanice počiva spomen ploča Dževada Begića-Đilde. Tu je, moj stranče, kamen utemeljeni Sarajeva.
Baš na tom mjestu, moj stranče, pao je prokletog 11. jula 1992. jedan od najhrabrijih sinova ovoga Grada.
April je mirisao na zločin, maj je odisao zbunjenosti, vreli juni je dao ozbiljnost svemu, a juli donio strah.

Gledao si Saving Private Ryan?
E ovo je slična priča o hrabrosti, onih koji ostavljaju sve iza sebe jer su takve japije. Slična priča, ali istinita.
Dok su drugi krili djecu po podrumima ili ih vezama slali vani, dok su ispočetka ginuli stariji, pojavio ti se junak mrkog lica sa 26. godina.
Miriše na strah sarajevsko ljeto. Pucaju nemilice, pucaju jer znaju da te sunce zove vani, tjeraju te da se sakriješ u ćošak, a tebi se živi.
Ranili su staricu koja nije imala šanse pretrčati raskrsnicu, ali je pokušala, jer je morala.

U 15 sati i 5 minuta, stranče. Neki se tog sata sjećaju po smrti Tita, o kojem nešto znaš.
11. jula 1992. godine, istog datuma kada će se par godina poslije toga dogoditi Srebrenica, o kojoj jednako ponešto znaš.

Nije pitao ni koje je vjere, ni nacije, koliko joj je godina i odakle je, ni razmišljao ima li šanse da preživi. Potrčao je spasiti i pao.
Pao je na mjestu, moj stranče, između Plavog granapa i Grbavice, Grbavice stadiona kojeg je volio toliko ni svjestan da će iz njegove blizine kuršum smrtni ispaliti.
Pao je na mjestu gdje su dušmani htjeli presijeći grad na pola, tačno na njegovoj sredini. I sve ugasiti. Na najtanjoj razdaljini otpora grada, na sredini, strem stao visoko. Potrčao na otvoreno prema mecima i granatama, u danu skrivanja, bježanja, u danu kada nisi mogao pogledati na brda, sretan sčućuren u najskriveniji ćosak grada. Sretan, gladan, žedan... sretan što si živ.

Znam da ti duljim stranče, da si možda odveć umoran, ali de mi ti probaj objasniti zašto danas više pričamo o ubicama, a malo o herojima?

I kako to da te ime obilježi od rođenja. Dževad... plemeniti?

Stani malo, nemoj ići. Pričam ti ovo, jer ti brojke nista ne znače, ali ti možda jedna priča vrati nadu u čovječanstvo.

Muslimani bi ti ovdje rekli da insan nije mrtav, da je živ samo mi to ne vidimo.
Čekaj da ti malo opišem pravog junaka, možda ti se u uzor pretvori.

Nosio je svojoj supruzi cvijeće svaki dan, i radovao se susretu sa kćerkama. Bio je najbolji prema ženama, najbolji otac svojoj djeci. Niko na njega ruku nije smio dići, svi su ga se bojali, a nikada ih nije tukao ničim osim rukama. Bio je mangup, a ne kriminalac, bio je najzajebaniji, toliko da evo, oprosti mi na nepristojnosti, moram opsovati. Bio je ponositi otac četiri kćerke. Kada su mali tići bili gladni, a u kući nije bilo mlijeka, on je mlijeko dijelio sa drugim porodicama koje su ga trebale u doba gladi. Bio je hrabri, skromni, junak. Bilo je u njemu više Bosne i ljudskosti sa 26, nego što će u meni sa 43 ikada biti.

Znaš one scene iskrcavanja na Normandiju? Pa ono kad opletu granatama, a svi ginu oko tebe? E on nije bježao od smrti, nego je ona bježala od njega! U patikama, bez pancira, po oružje da mu se grad brani. Nije mogao tražiti podršku aviona, artiljerijsku paljbu, ni po brdima pucati. Samo je osmijehom i srcem stigao rafalati. Bio je uzor, bio je nepobjedivi. Jači od čelika, tvrđi od granita, hrabrost za pretrnule, strah za dušmane.

Plemenit je bio, više mu nego ime to govori.
Pao između škola. Pao ispred ulice Zmaja od Bosne koja je čuvala Put života. Zmaj nad zmajevima, moj stranče!
Sačuvao Sarajevo da ne pukne na pola, poljubio Mu zemlju i legao kao most između škola.
Nemoj mi se smijati stranče, ali je on sigurno mogao poletiti gore visoko. Mi nismo nešto uspješni bili u sportovima od kraja rata, ali su nam medalja donijeli matematičari i fizičari. Djeca, cvikeraši, nikada hrabrije i privlačnije u svijetu nisu izgledali.
Pao je da ti kaže da će Sarajevo ponovo spojiti samo znanje. Lijevo ti Prirodni fakultet i Mašinstvo, desno Ekonomska i Treća. I da ga više nikada neće razdvojiti.
U čudo vjerujem da je otjerao svo oružje iz nekadašnje kasarne nedaleko, skupa sa drugovima postrojio se pred Bogom Milim i On dao tu da univerzitetski kampus svane.

Izvini stranče što sam te pitao odakle si, jer vidim da žuriš. Sve bih ja tebi ovo ispričao samo da si me pitao. Vidio bi Sarajevo očima kakvim ga rijetki gosti vide.

Nemoj misliti da si komšu Ramu zajebao to što ti je poklonio metak kao suvenir. Teže je njegovo halal olsun kod Boga od izgubljene zarade, jer se ne voli cjenkati, niti je siguran je li mu halal metak prodati, metak koji nikoga neće ubiti, ali čiji odraz može ubicu novog možda roditi, jer u metku, oružju i ratu nema ništa cool, spass ni joyeux. I neka te ne čudi ako ti je odmahnuo što si ga nešto pitao o ratu. Nije Ramo, bilesi puk'o.
A mene to halal olsun podsjeti na pjesmu o heroju mrkog lica.

Ponesi taj metak stranče, neka on tvojoj djeci i tebi bude ono najbliže od rata što će vas ikada zadesiti.

Kada dođeš kući, nadam se da ćeš shvatiti da je ovo Grad dostojanstvenih i onih koji dijele lekcije o ljubavi i otporu mržnji.
Kada budeš pričao ili dnevnik pisao, napiši koju istinitu o Mjestu radosti i žalosti.
Nemoj da ti putovanje ovim krajem Zemlje postane samo zapis o ljetu na hrvatskoj ili crnogorskoj obali.

Ako si svojom dušom sve ovo osjetio, zapjevat ćeš nikome se ne ponovilo, iako za pjesmu nikada nisi čuo.

I nadam se da ćemo prestati pjevati pjesmu Otišo si Đilda. Mance je obični fudbaler, Dževad je bio više od toga.
Odvedoše ga oni što su Manceu pjesme pjevali.
Ne bi on to volio... Učite. Budite najbolji. Za Želju navijajte. Budite sve ono što Đilda i mnogi drugi, naši nekadašnji vršnjaci, nisu stigli.

Pa evo neka ovo ipak bude odjavna.

Fanzi je napisao/la: ↑

uto jul 11, 2017 11:06 am

Dobrodošao dragi stranče,

znam da si podcijenio moj voljeni Grad, mjesto kojeg treba pisati velikim slovom, time što si ipak odlučio ostati u njemu jednu ili dvije noći.
Ostaješ duže?
A da, na putu si prema moru?

Odmori stranče od naših loših puteva stiješnjenih između brda i dolina, nemoj da se ljutiš to što je danas loš signal wirelessa, da smiriš majku Jennifer i kažeš joj kako je u Bosni davno prestao rat, a drugovima kako si neustrašiv što si došao u državu sinonim sukoba. Nemoj da se ljutiš stranče, jer ne tako davno ovdje nije bilo ni vode, ni struje.

Pogledaj kroz prozor stranče. To su dvorovi, tu je neko stao i umro od ljepote nekada davno, podigao Grad, dao mu ime malog dijeteta. Pogledaj stranče na brda odakle se slila smrt. Divi se pogledu. Neka te svjetlost okupa, gledaj kako miluje grad mračnih podruma.

Znam, samo malo da odmoriš, sići ćeš u grad. Čuo si ponešto o njemu. Olimpijada, ubistvo Franza Ferdinanda. Znat ćeš ponešto i o ratu, možda si čuo već za Srebrenicu. O pravom Franzu ćeš konačno više pročitati dok si putovao ovdje, tako da sada više znas o njemu, nego o istoimenom bendu.

Sići ćeš stranče, vidjet ćes evropski Jerusalem. Možda prvi put čuti tebi pjesmu sa muslimanskih minareta, vidjeti bazare i razne zanatlije, mnogo lijepih žena. Dok istražiš njihovu ljepotu i senzualnost, dostojanstvo i prkos, prođe ti život.

Jesi li se to zadivio Sebilju i Begovoj džamiji? Mirišu li ti ćevapi, hoćeš li probati pite?

Znam ja da si danima lutao mislima i tražio nešto zajedničko sa Šeherom. U sjećanju ti je priča o tvom pradedi koji se hrabro borio u Prvom svjetskom ratu, pa ideš da vidiš to mjesto gdje je počeo rat. U zemlji generacija ugaženih ratom.

A i prirodno je da te zanima gdje je potekla krv, gdje je puklo. Slavi svijet ubice, pravi heroje od njih. Oduzeti život junačko je djelo, ostaviti siročad iza sebe u ime i za ime raznih ideala put je do legendi. Spasiti život je za potapšati po ramenu. Ubiti je hrabrost, djelo izvan svega, sačuvati tuđi život je normalna ljudska obaveza. Ko danas priča o Hughu Thompsonu, Jamesu Wilsonu...
A to što ubijaju iz zasjede, skriveni, a oni što spašavaju su direktno ugroženi, da li pomisliš?

Možda me sretneš u povratku dok sjedim ispred svog bazara, pa me upitaš nešto, a ja ti odgovorim na tvom jeziku. Možda se iznenadiš da u gradu skromnih izgledom, ne umire skromnost duha i neko govori tvojim maternjim jezikom, jer ne znaš da je u ovom gradu stanovao Kalmija Baruh.

Pitao bi me ti stranče gdje da kupiš suvenir, a ti i ja bismo se upoznali i raspričali. Jest da ja primam marke, a ti dolare, eure ili funte, ali kafa bi bila od mene, jer živim u nadi da ćeš svojim primjerom skinuti iskrivljeni teret asocijacije rata nad mojom zemljom. Kao da mi volimo ratovati, od kud ti to?

Moj stranče, drugi ti ne vole pričati o tom ratu! Nije rat ono što gledaš na filmovima. A ja, ja volim! Ja pričom trošim svoja sjećanja, perem prošlost, izlizujem! Ja tvojom nevjericom i podpitanjima i sebe uvjeravam da ponekad ono što pričam nije moguće i nije istina.

Rekao bi mi da si vidio izbijene stope Gavrila, možda se i stigao toj oskrnavljenosti začuditi, a ja bih te poslao na drugu stranu Grada uspomenjenog humkama smrti, Grada koji duboko slavi heroje, nikada ubice.

Znas li ti stranče gdje je temelj Sarajeva, gdje je kamen na kojem počiva Grad, mjesto koje treba hodočastiti?

Kreni, stranče, Obalom.
Vidjet ćeš Vijećnicu koja je nekad gorila. Htjeli su zapaliti svjetlo znanja.
Vidjet ćeš Poštu koju su zapalili. Htjeli su pokidati sve veze.
Vidjet ćeš Skenderiju i državni udar.
Trči sada stranče, počinje aleja snajpera. Nemoj se ibretiti, nemoj mi se smijati.
Vidjet ćeš ubijenu ljubav, mrtva tijela Boška i Admire.
Vidjet ćes zapaljene zgrade zajedničkom mukom pravljene.
Eno kamera CNN dok snimaju ranjene sugrađane. Snajper je dijete odnio.
Eno Holidaya gdje su se krili tvoji sugrađani, eno UNovaca u bijeloj boji. Bilo je dovoljno da si stranac obučen u bijelo da preživiš, ali eto tu je ubijeno i njih par.
I došao si do kamena temeljca moga grada!

Možda ga isprva nećeš naći, pogledaj malo iza grmlja.

Tu, par metara od tramvajske stanice počiva spomen ploča Dževada Begića-Đilde. Tu je, moj stranče, kamen utemeljeni Sarajeva.
Baš na tom mjestu, moj stranče, pao je prokletog 11. jula 1992. jedan od najhrabrijih sinova ovoga Grada.
April je mirisao na zločin, maj je odisao zbunjenosti, vreli juni je dao ozbiljnost svemu, a juli donio strah.

Gledao si Saving Private Ryan?
E ovo je slična priča o hrabrosti, onih koji ostavljaju sve iza sebe jer su takve japije. Slična priča, ali istinita.
Dok su drugi krili djecu po podrumima ili ih vezama slali vani, dok su ispočetka ginuli stariji, pojavio ti se junak mrkog lica sa 26. godina.
Miriše na strah sarajevsko ljeto. Pucaju nemilice, pucaju jer znaju da te sunce zove vani, tjeraju te da se sakriješ u ćošak, a tebi se živi.
Ranili su staricu koja nije imala šanse pretrčati raskrsnicu, ali je pokušala, jer je morala.

U 15 sati i 5 minuta, stranče. Neki se tog sata sjećaju po smrti Tita, o kojem nešto znaš.
11. jula 1992. godine, istog datuma kada će se par godina poslije toga dogoditi Srebrenica, o kojoj jednako ponešto znaš.

Nije pitao ni koje je vjere, ni nacije, koliko joj je godina i odakle je, ni razmišljao ima li šanse da preživi. Potrčao je spasiti i pao.
Pao je na mjestu, moj stranče, između Plavog granapa i Grbavice, Grbavice stadiona kojeg je volio toliko ni svjestan da će iz njegove blizine kuršum smrtni ispaliti.
Pao je na mjestu gdje su dušmani htjeli presijeći grad na pola, tačno na njegovoj sredini. I sve ugasiti. Na najtanjoj razdaljini otpora grada, na sredini, strem stao visoko. Potrčao na otvoreno prema mecima i granatama, u danu skrivanja, bježanja, u danu kada nisi mogao pogledati na brda, sretan sčućuren u najskriveniji ćosak grada. Sretan, gladan, žedan... sretan što si živ.

Znam da ti duljim stranče, da si možda odveć umoran, ali de mi ti probaj objasniti zašto danas više pričamo o ubicama, a malo o herojima?

I kako to da te ime obilježi od rođenja. Dževad... plemeniti?

Stani malo, nemoj ići. Pričam ti ovo, jer ti brojke nista ne znače, ali ti možda jedna priča vrati nadu u čovječanstvo.

Muslimani bi ti ovdje rekli da insan nije mrtav, da je živ samo mi to ne vidimo.
Čekaj da ti malo opišem pravog junaka, možda ti se u uzor pretvori.

Nosio je svojoj supruzi cvijeće svaki dan, i radovao se susretu sa kćerkama. Bio je najbolji prema ženama, najbolji otac svojoj djeci. Niko na njega ruku nije smio dići, svi su ga se bojali, a nikada ih nije tukao ničim osim rukama. Bio je mangup, a ne kriminalac, bio je najzajebaniji, toliko da evo, oprosti mi na nepristojnosti, moram opsovati. Bio je ponositi otac četiri kćerke. Kada su mali tići bili gladni, a u kući nije bilo mlijeka, on je mlijeko dijelio sa drugim porodicama koje su ga trebale u doba gladi. Bio je hrabri, skromni, junak. Bilo je u njemu više Bosne i ljudskosti sa 26, nego što će u meni sa 43 ikada biti.

Znaš one scene iskrcavanja na Normandiju? Pa ono kad opletu granatama, a svi ginu oko tebe? E on nije bježao od smrti, nego je ona bježala od njega! U patikama, bez pancira, po oružje da mu se grad brani. Nije mogao tražiti podršku aviona, artiljerijsku paljbu, ni po brdima pucati. Samo je osmijehom i srcem stigao rafalati. Bio je uzor, bio je nepobjedivi. Jači od čelika, tvrđi od granita, hrabrost za pretrnule, strah za dušmane.

Plemenit je bio, više mu nego ime to govori.
Pao između škola. Pao ispred ulice Zmaja od Bosne koja je čuvala Put života. Zmaj nad zmajevima, moj stranče!
Sačuvao Sarajevo da ne pukne na pola, poljubio Mu zemlju i legao kao most između škola.
Nemoj mi se smijati stranče, ali je on sigurno mogao poletiti gore visoko. Mi nismo nešto uspješni bili u sportovima od kraja rata, ali su nam medalja donijeli matematičari i fizičari. Djeca, cvikeraši, nikada hrabrije i privlačnije u svijetu nisu izgledali.
Pao je da ti kaže da će Sarajevo ponovo spojiti samo znanje. Lijevo ti Prirodni fakultet i Mašinstvo, desno Ekonomska i Treća. I da ga više nikada neće razdvojiti.
U čudo vjerujem da je otjerao svo oružje iz nekadašnje kasarne nedaleko, skupa sa drugovima postrojio se pred Bogom Milim i On dao tu da univerzitetski kampus svane.

Izvini stranče što sam te pitao odakle si, jer vidim da žuriš. Sve bih ja tebi ovo ispričao samo da si me pitao. Vidio bi Sarajevo očima kakvim ga rijetki gosti vide.

Nemoj misliti da si komšu Ramu zajebao to što ti je poklonio metak kao suvenir. Teže je njegovo halal olsun kod Boga od izgubljene zarade, jer se ne voli cjenkati, niti je siguran je li mu halal metak prodati, metak koji nikoga neće ubiti, ali čiji odraz može ubicu novog možda roditi, jer u metku, oružju i ratu nema ništa cool, spass ni joyeux. I neka te ne čudi ako ti je odmahnuo što si ga nešto pitao o ratu. Nije Ramo, bilesi puk'o.
A mene to halal olsun podsjeti na pjesmu o heroju mrkog lica.

Ponesi taj metak stranče, neka on tvojoj djeci i tebi bude ono najbliže od rata što će vas ikada zadesiti.

Kada dođeš kući, nadam se da ćeš shvatiti da je ovo Grad dostojanstvenih i onih koji dijele lekcije o ljubavi i otporu mržnji.
Kada budeš pričao ili dnevnik pisao, napiši koju istinitu o Mjestu radosti i žalosti.
Nemoj da ti putovanje ovim krajem Zemlje postane samo zapis o ljetu na hrvatskoj ili crnogorskoj obali.

Ako si svojom dušom sve ovo osjetio, zapjevat ćeš nikome se ne ponovilo, iako za pjesmu nikada nisi čuo.

I nadam se da ćemo prestati pjevati pjesmu Otišo si Đilda. Mance je obični fudbaler, Dževad je bio više od toga.
Odvedoše ga oni što su Manceu pjesme pjevali.
Ne bi on to volio... Učite. Budite najbolji. Za Želju navijajte. Budite sve ono što Đilda i mnogi drugi, naši nekadašnji vršnjaci, nisu stigli.

Pa evo neka ovo ipak bude odjavna.