sub jun 24, 2017 1:50 am
U moru ličnih obaveza prema sebi i porodici, prema fakultetu i fakultetskim obavezama, kao malac koji ulazi u svijet drkanja, tako sam danas se sakrio od svih i svega i odvojio vrijeme da pogledam današnju prijateljsku utakmicu protiv Širokog Brijega. Još bolan, „u ljutim ranama“ od svega što sam doživio prije nepunih mjesec dana, od svega što mi je, u par poteza, priuštila moja istinska i jedina ljubav, moja zakletva, moje boje.
Nije me zabolio gubitak titule, ni poraz na onom prahistorijskom gradskom stadionu, ni rezultat koji je nakon 90 minuta stajao na semaforu stadiona u Krupi, ni drugo mjesto, ni onaj jedan jedini bod manje... Kako je to jedna parola Manijaka iz onih crnih vremena objasnila: ne boli poraz, koliko izdaja. Nikada, ali nikada se nisam u životu osjećao tako izdanim i izigranim. I to od strane onih koje sam lično dizao u nebesa. Onih kojima sam aplaudirao nakon utakmice protiv Viteza na Grbavici, Slobode u Tuzli, Širokog Brijega na Grbavici u Kupu... da ne nabrajam, podržavao sam onda kada je broj sličnih meni bio dvocifren. Iako sam znao da je to moja obaveza kao navijača Željezničara, to sam radio teškom mukom. Podržavati nešto što bi i slijepac okarakterisao kao glupo, jednostavno glupo. Međutim, argument koji je na mojoj strani i koji bi u svakoj raspravi prevagnuo jeste: ja sam navijač Željezničara, a ne rezultata. Željezničar nikada nisam niti ću ikada gledati samo kroz prizmu fudbalske lopte. Da ne vazim, o tome sam već pisao i mogli ste to pročitati. Poenta jeste da su rezultati, kako dobri tako i loši, prolazni svugdje i kod svakoga. Ne sjeća se sa posebnim žarom šampionske titule iz 1972, kao što se sa gorčinom ne sjeća ispadanja u drugu ligu tadašnje države. Da ne bude zabune, osoba koje su to doživjele ima, ima i na ovom forumu. Vraćam se na poentu koja kaže da su rezultati prolazni. Razlog nerviranja, frustracija i očaja, kao i euforije, nade i sreće jesu u potpunosti ali Željezničar nikada se nije zadržao na jednom. Cijela priča našeg Želje je puna neke patnje, nekakvih prevrata, uspjeha i padova, svega onoga što bi moglo stati u jednu knjigu ako bi u istoj željeli da upotrijebimo sve književne pravce. I to je Željezničar!
I preko svega mogu preći, i preko svega sam prelazio, ali preko izdaje nisam i nikada neću. Dijelom zato što se to kosi sa svim mojim moralnim, etičkim, religijskim i političkim načelima, dijelom zato što to nikada, ali nikada izdaja nije mogla stati sa Željezničarom, ma ne u istu rečenicu, već u istu knjigu! Željezničar, njegovi osnivatelji, njegovi igrači i uposlenici, njegovi navijači, uvijek su, bez sumnje bili na strani obraza i časti, zdravog razuma. Istini za volju, bilo je pojedinaca kojima je bio lakši „korak preko ograde“. I od toga ne treba bježati. Ako ništa, uvijek neka budu primjer kako nešto ne trebamo, ne smijemo i jednostavno ne možemo. Na izdaju se, bar od nas „štrumfova“ uvijek gledalo sa prijezirom i gađenjem. U takvom duhu sam počeo, prvo da pratim, zatim da navijam, a naposlijetku i živim Željezničar sa Grbavice. Rastao sam i odrastao sa tim te događaji za vrijeme i nakon sezone 2016/17, ponašanje igrača van i na zelenom terenu, odnos prema imenu Željezničar, njegovom grbu i njegovim bojama, odnos prema simbolu otpora jednom ludilu devedesetih, Grbavici, te odnos prema cijelom jednom pokretu koji se naziva „navijači Željezničara“, u meni je probudio najgore želje, najveći mogući prijezir i najveće gađenje prema cijeloj jednoj generaciji igrača.
Žao mi je što će neko naći se uvrijeđen ili začuđen, ali izuzetaka u ovom mom slučaju jednostavno nema. Ne postoji izuzetak kada se kritikuje loš rezultat, kao što ne postoji izuzetak kada se slavi dobar rezultat. Zašto? Prvi razlog je što ne volim da izdvajam, a to je usko povezano sa drugim razlogom a on je: fudbal je timska igra. U fudbalu njih 11 i više nastupa pod jednim imenom i tu bi se sva priča trebala završiti ali ja ću nastaviti dalje. Po meni, fudbalski tim treba da bude tim u stvarnosti, a ne samo na papiru. To podrazumijeva dobru atmosferu, bratske odnose između igrača, spremnost da za svog kolegu, prijatelja, brata iz tima, staviš glavu pod krampon bez razmišljanja dužeg od jedne sekunde. To podrazumijeva nevjerovatnu sposobnost razumijevanja i komuniciranja na terenu i van njega. I u nekim mojim snovima, ta komunikacija treba da se odvija, ma ni pogledom, a kamo li riječima. Da znaš šta tvoj suigrač misli, da znaš na koji način će pretrčati igrača, da znaš kakvu će ti loptu suigrač poslati i da on zna kako ćeš je primiti... Nažalost, to je još sve u mojoj mašti. I to je jedna od rijetkih stvari za koju tako jedva čekam da ugleda svjetlost dana, da se realizuje.
Mi od ovog navedenog ništa nismo imali, ne samo prethodnu sezonu, već godinama unazad. Ništa čak ni slično tome. To dalje implicira da mi nismo imali tim na terenu, već samo na papiru, a to u konačnici implicira x puta dokazanu činjenicu da je za bilo kakav uspjeh, pa i tu titulu prvaka zemlje, potreban tim koji podrazumijeva sve gore nabrojano. Ako nema tima na terenu, nema ni uspjeha. Ako nema uspjeha...
Od svega ću izdvojiti meni najbitniju stvar, a u to mogu smjestiti i ove „ostale“, ali ne manje bitne stvari. To je atmosfera! Ne atmosfera koju smo mi pravili na Grbavici i na drugim stadionima, niti je to atmosfera koju su stvorile upravljačke strukture i administracija našeg Željezničara, niti je to ljepota novoizgrađene istočne tribine. Sve su to bitne stvari, pogotovo za dugoročne ciljeve, ali ništa od toga nikada ne bi i nikada neće pomoći da igrači na terenu rade ono što moraju da rade i to na najbolji mogući način. Nažalost, jer mi bi se odavno krunisali titulom prvaka zemlje da ove stvari odlučuju. Međutim, uvjerili smo se na jedan jako težak i ružan način da to nije tako i sa tim moramo dalje. Šta odlučuje? Tim! I to tim na terenu i u praksi! Timu koji unutar sebe ima dobru atmosferu, malo je potrebno za uspjeh. Ta atmosfera će biti pokretačka snaga, gorivo, nazovite to kako želite. Sve ostalo je... stvari koje se rješavaju usput. Napravit ću jednu meni smiješnu i možda nedovoljno dobru komparaciju: ako si dobro raspoložen i voziš, pazit ćeš na rupe na cesti i ostale učesnike u saobraćaju, morat ćeš se malo strpiti ali ćeš čitav stići na krajnje odredište, a ako nisi dobro raspoložen, nećeš obraćati pažnju, potrefit ćeš svaku rupu, još ćeš se više iznervirati i takav ćeš ugroziti svoj ili tuđi život a krajnji ishod može biti katastrofalan. Isto tako je i sa fudbalskim timom. Ako njih 11 su spremni učiniti sve da dođu do tog nekog cilja, ako se vole i poštuju međusobno te ako dišu „kao jedan“, ako su istinska porodica i ako vjeruju u sebe, i sa pjesmom par desetina navijača na nekoj livadi, moći će pobijediti bilo koga. Takvih primjera imamo i u našoj zemlji i drago mi je zbog toga.
Ali uz podršku desetak hiljada navijača, na stadionu koji zadovoljava europske kriterije, uz ugađanja od „poslodavaca“ kakve je rijetko ko imao, nemati atmosferu u timu koja je ključna za uspjeh i koja bi uz sve nabrojano bila uspješna formula za osvajanje titule prvaka, meni je ravno izdaji, sramoti i poniženju.
A kao što rekoh, na izdaju, sramotu i poniženje ne pristajem. S toga sam, a ovdje ima forumaša koji to mogu potvrditi, malo prije utakmice sa Radnikom na Grbavici, u posljednjem kolu rekao da „sve i da Zrinjski sutra izgubi i da mi pobjedimo i osvojimo titulu, čestitat ću Željezničaru kao klubu a igračima poželjeti da koliko odmah Željezničar napuste i, ako je ikako moguće, da se izbriše svaki trag da su igrali za nas“. Uvreda bi bila tu generaciju igrača staviti pored prethodnih šampionskih generacija. Zapravo, možda je čak i pregrubo, ali ovo je moja ubjedljivo najmrža generacija (ako tako mogu reći kada je u pitanju Željezničar...) Željezničara od kada sam čuo za njega.
Zašto? Rekao sam, ali ću ponoviti: broj gledaoca koji ih je gledao u domaćim i gostujućim utakmicama, podrška nakon rezultata kakve ni maloumne osobe ne bi napravili, euforija i atmsofera koja je vladala među desetinama hiljada ljudi zbog njih, novac kojeg su ti ljudi odvojili za njih (iako je to najmanje bitno, bar za istinske navijače Plavih), sredstva, materijalna i nematerijalna, koja su obični ljudi ugradili u Grbavicu da zasija sjajem koji joj dolikuje, primanja (plate, doprinosi, PIO/MIO, topli obroci, itd.), premije na ta primanja, uslovi za rad (oprema, putovanja, pripreme u Turskoj, Sloveniji, Međugorju, karantini, hoteli, treninzi pa i sama Grbavica), dobroćudnost i korektnost administracije i upravljačkih struktura Kluba prema njima i šta još sve ne... Ništa od navedenog im nije značilo i bilo dovoljno da naprave atmosferu u timu koja bi nas dovela do te titule prvaka! APSOLUTNO NIŠTA! Najblaže rečeno, posrali su se po svemu ovome, popišali i ismijali te otišli u Argelini na nargilu, zatim u Bakus na par „ljutih“ i u krevet neke mlade kurve koja se loži na njihove frizurice, majičice, patikice, satove, mobitele i auta. I sve to bez i trunke grižnje savjesti, kajanja. Bez i jedne jedine sekunde u kojoj bi stali i sami sebi postavili pitanje: pa zašto to radimo a imamo sve? Bez i jednog jedinog pogleda prema onim izrazima lica nakon utakmice protiv Krupe ili Torpeda. Nije im stalo da osvoje tu titulu i niko me ne može ubijediti u suprotno. Ali da su imali sve, ali apsolutno i neporecivo sve da istu titulu osvoje, jesu i u suprotno me, opet, niko ne može uvjeriti.
Šta je problem i zašto je dobra atmosfera izostala? Ne znam, mogu samo nagađati. Može biti svašta: da im je sve navedeno „udarilo u glavu“ pa su se osilili, da su se prepali svega navedenog pa jednostavno pogubili konce, da ih Slavko Petrović i stručni štab jednostavno nisu mogli ili znali dovesti u red u situaciji u kakvoj smo se našli, da su izbili problemi u odnosima između samih igrača ili igrača i stručnog štaba. Jedina opcija koju ne uzimam u razmatranje nikako jeste da je neki „vanjski faktor“ odigrao neku „igru“ zbog koje su se igrači Željezničara tako ponašali na terenu i van njega. U tom slučaju, a ovo tvrdim pod punom odgovornošću, moji postupci (moji, a da ne govorim za postupke drugih) bi bili tema rubrike „crna hronika“. Uostalom, šta god da je bio problem, atmosfera je „bila“ takva kakva je i to je presudilo da ne uzmemo tu titulu prvaka.
Eh, sada bih trebao pisati neku vrstu zaključnih razmatranja i o toj atmosferi govoriti u prošlom vremenu ali ne mogu. Ta ista atmosfera kod igrača je ostala ista s tim da je dosta uticala na promjenu atmosfere, prvenstveno kod navijača Željezničara, a zatim i kod administracije i upravljačkih struktura Kluba, pa i novinara i neprijatelja Kluba.
U nama navijačima se pomiješao bijes, tuga i razočarenje. Vrlo vjerovatno najgora kombinacija. Iz toga proizilaze svakakvi komentari na društvenim mrežama, forumima, internet portalima, u kafićima i restoranima... A u takvoj konstelaciji osjećaja jedino što je izvjesno jeste da je glava vruća a razumno rasuđivanje svedeno na minimum. Upravo zbog toga lično smatram da se potrebno, a ako je ikako moguće, suzdržati od bilo kakvih komentara na račun bilo čega što ima veze sa Željezničarom. Kritički komentari, zasnovani na argumentima i činjenicama, koji uporište imaju u stvarnom stanju stvari, uvijek su bili i uvijek će biti poželjni i dobrodošli. Ali to je tek 2% komentara (ako i toliko) koje sam uspio upratiti od kraja prošle sezone pa do današnjeg dana. 2%! Ostalo je... Bože sačuvaj. To je sve što imam reći. Svakakvih riječi znam ali ne vjerujem da još postoje one kojima bih vjerodostojno opisao sve što se okarakterisalo kao „komentar“ u prethodnih mjesec dana. S toga, atmosfera unutar navijača je loša i takva atmosfera ne pomaže Željezničaru. Ne njegovim igračima ili stručnom štabu, već Željezničaru.
Šta je lijek? Neki transfer „zvučnog imena“ u Željezničar, priča o europskim utakmicama na Grbavici nakon 13 godina, novi dresovi ili čak ta toliko tražena „Željina djeca“ u prvom timu... ništa od navedenog nije lijek za lošu atmosferu unutar navijača. Da je ishod prethodne sezone bio drugačiji, siguran sam da bi se sve ove stvari mogle okarakterisati kao „izuzetno pozitivne“ i „privlačenje ljudi“. Ali sada i ne baš i to pokazuje jednu dozu licemjernosti nas navijača Željezničara, koja je inače prisutna u zadnje vrijeme, što me nimalo ne raduje.
Za atmosferu unutar administracije i upravljačkih struktura Kluba iskreno ne znam u kakvom je obliku ali mogu samo nagađati. Vidno je da je i u tim redovima gubitak skoro osvojene titule donio veliko razočarenje. Ali, ono što me raduje, jeste da su ti ljudi pokazali kontinuitet u svom dobrom radu i „hladnu glavu“ u trenucima kada je to zaista, ali zaista bilo najpotrebnije. Želim da vjerujem da se u tim ljudima probudio inat i da će u budućnosti krenuti još jače i još bolje sa svojim radom te Želju vratiti na sami vrh.
Kvazi-novinari i predstavnici medija su jedva dočekali ovakav rasplet situacije po nas. Nije čudno. Od ovakvih situacija ti „novinari“ i „mediji“ opstaju pa su pojedini iskoristili priliku da se uhvate arhive spremljenih članaka, da napišu i pokoji novi članak pa da cijelu jednu priču koja veze sa zdravim mozgom i stvarnim stanjem stvari nema, plasiraju u javnost. Eh, tu dolazimo do meni jedne tako smiješne stvari, a to je da su ti „novinari i mediji“, njihovi članci, ciljevi njihovih članaka i kompletna priča koja se plasira javnosti već provaljeni od strane iste, bar jednog velikog dijela. To je otišlo i do te mjere da su svi akteri tih priča kao i same priče postali predmet sveopšte šprdancije. To dovoljno govori o novinarstvu, pogotovo sportskom, u našoj zemlji a, nažalost, njegovu sliku svi već znamo tako da bi bilo suvišno da je ovdje predstavljam.
Posebno bih izdvojio neprijatelje Željezničara. Jedan forumaš je ovdje nedavno napisao da Željezničar nema neprijatelja i da mi, navijači Željezničara ih sami izmišljamo bez ikakve potrebe, čisto da bi stali u odbranu ovih ljudi u Klubu ili nekih ličnih interesa. Na stranu ću ostaviti veliko razočarenje što je taj komentar došao od, pa bit ću slobodan i reći, nekada najcjenjenijeg forumaša čije je pisanje imalo neprocjenjiv značaj za ovu našu malu online zajednicu. Boli me to što ta njegova tvrdnja je toliko pogrešna da i on sam zna to. Boli me to što će nekoga možda navesti na pomisao da je to ustvari pravo stanje stvari. A pravo stanje stvari jeste: Željezničar ima neprijatelje. I to od trenutka kada se stvorila ideja da Željezničar nastane. Od tog trenutka, neprijatelji su nam dolazili u različitim likovima, organizacijama, klubovima, državnim aparatima, političkim strankama, pojedincima i interesima. Sve ono što se kosi sa interesima Željezničara jeste neprijatelj Željezničara i to je tako. Jer sve ono što se kosi sa interesima Željezničara, ne kosi se na neki „fair-play“ način. Toga ovdje nema! Sve ono što je neprijatelj našem Klubu želi da uništi Klub, pravdajući se da ustvari želi da uništi pojedince ili grupu njih. Neprijateljima Željezničara nikada nije cilj pojedinac ili grupa ljudi. Da jeste, problemi koje neprijatelji imaju sa tim ljudima se ne bi prebijali preko leđa Željezničara. Mene lično ni taj forumaš, niti bilo ko drugi ne može ubijediti u to da Željezničar nema neprijatelje. Imam svoje vlastite oči i uši, imam (koliko-toliko ali dovoljno) razuma da sam zaključim ko je Željezničaru neprijatelj, a ko ne. Interesa i aspiracija prema Klubu nemam i za to imam svjedoke. I upravo to, što neko (ili većina) navijača Željezničara sama uspijeva da zaključi ko je neprijatelj Željezničara, te neprijatelje najviše boli jer su navikli na jednoumlje, netransparentnost, zataškivanje, malverzacije, kriminal i previranja. Vjerovatno najžalosnija stvar jeste što ti isti neprijatelji hinjski koriste osobe, odnosno njihova imena i uspjehe, koje visoko kotiraju kod svih navijača Željezničara i time stvaraju ružnu atmosferu između navijača. Ali, ne trebam napominjati da takvi pokušaji ili slični ni u snu neće proći. I pticama na grani su jasne neke stvari koje neprijatelji pokušavaju predstaviti kao svoju istinu, kao stvarno stanje stvari. Svi pokušaji tih istih neprijatelja do sada su uspješno osujećeni a, ako Bog da, uskoro će i sami neprijatelji biti stjerani u kut i neće imati gdje pobjeći. Pobjeđivao je Željezničar u mnogo većim bitkama, dragi moji. U mnogo većim protiv mnogo zafrkanijih neprijatelja!
A sada bih se vratio na današnju utakmicu. Okončana je rezultatom 1:1 a i sada, par sati nakon utakmice, sam u velikoj dilemi da li je to ustvari vjerodostojan rezultat prikazanog na terenu. Naravno, pod ovim mislim samo na igrače Željezničara jer me protivnički tim ne zanima. Moram odmah napomenuti da sam odgledao samo prvo poluvrijeme, ali kasnije ću se dotaći i toga. Kao neko ko za sebe smatra da je obolio od „sindrome azzurro“, tako sam i izlazak igrača (i to onih istih igrača o kojima sam pisao malo ranije u ovom tekstu) nekako dočekao sa ushićenjem. Jebiga, plavi dresovi, Željin grb na njima... sva sreća pa je to veće od onih što nose te dresove i što mi sama pomisao na to ne može biti ukaljana tim, kako je jedan cijenjeni forumaš ovdje napisao, intelektualnim amebama. Ali taj mali plamičak koji se zapalio u mom srcu zbog toga što vidim Plave opet na terenu, ugasio mi se sa prvim dodirom lopte tih igrača. Od tog prvog dodira nisam gledao fudbal, već patnju, silovanje lopte, očiju i razuma gledaoca. Nisam očekivao neke spektakularne poteze, niti spektakularnu igru, već samo da vidim da se atmosfera o kojoj sam pisao, promijenila. To, nažalost, nisam vidio. Na trenutke mi se učinilo da je stanje čak i lošije nego ranije, ali nadam se da mi se samo učinilo. Onda se u meni probudila neka tuga, melanholija. Žalosno je bilo gledati ovo danas upravo zbog te atmosfere i zbog ponašanja igrača. Žalosno i sramotno, već odavno premašno stanje izdaje Željezničara. Još indolentno primljen pogodak. Žao mi je što ovo moram reći, ali sa velikim merakom sam ugasio prijenos utakmice na poluvremenu i otišao za nekim drugim obavezama. Kasnije, iz komentara ovdje napisanih, mogao sam zaključiti da su rezervni igrači, a pogotovo „Željina djeca“ koliko-toliko ispravili sliku na terenu i rezultat na semaforu. Ali, nažalost, poenta i dalje ostaje ista: sa ovakvom atmosferom u timu Željezničar neće ostvariti ni jedan značajan uspjeh.
U samo analiziranje igre, igrača, stručnog štaba neću da ulazim. Nisam dovoljno stručan (zapravo, nisam nikako stručan ali dugo pratim Željezničar pa znam pokoju stvarčicu). A i ono što znam i što mogu prokomentarisati, zadržat ću za sebe jer vidim da ovdje postoji određena doza spremnosti da se zaskoči svako ko drugačije misli, bio on za ostanak Slavke Petrovića ili ne, za tjeranje igrača ili ne, dovođenje novih igrača ili ne. To mi ne treba jer poenta mog posta je daleko od toga.
Uostalom, ja Željezničar ne volim zbog igre, igrača, trenera, rezultata, trofeja, legendi ili uspjeha. Volim Željezničar zato što ću u četvrtak, u popodnevnim satima, na sebe navući dvije najdraže boje i zaputiti se ka najljepšem mjestu na ovome dunjaluku da odgledam svoju prvu europsku utakmicu na mojoj, na našoj ljepotici Grbavici. I što ću drhtati dok joj prilazim kao da mi je prvi put. Igra i rezultat u toj utakmici su apsolutno nevažni spram tog osjećaja da životi naše braće nisu dati uzalud i da smo ponovo na svom, na našem!
