Moderator/ica: storm_raider

 
damirfile
Postovi: 3358
Pridružen/a: pon feb 22, 2016 11:03 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

pet feb 26, 2016 9:56 pm

Znaci gusto , borba za opstanak.
 
Avatar
Hurmasica
Postovi: 9086
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:25 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

pet feb 26, 2016 10:06 pm

damirfile je napisao/la:Znaci gusto , borba za opstanak.
slika

Eto tabele
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!" - Milan Ribar
 
Avatar
Hurmasica
Postovi: 9086
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:25 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

sub mar 05, 2016 6:32 pm

slika
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!" - Milan Ribar
 
Elegant
Postovi: 7468
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:48 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

sub mar 19, 2016 9:28 pm

Ovaj klub sto Amar vodi bas propao, eto njega nazad na kraju sezone u toj ligi, neka povede nekog arapa.

A ne bi me cudilo da brzo nađe neki angazman.
× Željezničar - Manijaci TM87 ×
 
Avatar
Hurmasica
Postovi: 9086
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:25 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

ned apr 03, 2016 7:40 pm

slika


slika
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!" - Milan Ribar
 
Avatar
za_zivot_cijeli
Postovi: 2159
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 11:02 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

pon apr 18, 2016 2:42 pm

Arhiva DANI 142
Pise: Ermin Cengic
I Dio


SA LOPTOM SE NE MOZES IGRATI SAM...

Magazin Dani ce u nekoliko nastavaka objaviti ekskluzivnu zivotnu ispovijest jednog od najboljih fudbalera sa prostora bivse Jugoslavije i vjerovatno najveceg fudbalskog strucnjaka iz BiH svih vremena. To je prica o skoro 50 godina istrajnosti i upornosti, prica o osebujnom karakteru jednog covjeka koji je, uprkos slavi i popularnosti, ostao, po svjedocenju svojih suvremenika i prijatelja, jednostavan, iskren i nenametljiv. Ispovijest Strausa sa Grbavice nije samo prica o usponu talentiranog sportiste: to je, prije svega, zbirka sjecanja covjeka koji se i u vremenima dobra i vremenima zla trudio ostati posten i prema sebi i prema drugima...

PISATI O IVICI OSIMU UJEDNO JE I TESKO I OPASNO

Tesko jer se radi o kom pleksnoj licnosti, potpuno atipicnoj za fudbalski svijet, covjeku koji izmice svakoj pojednostavljenoj definiciji i karakteru koji se ne moze uklopiti ni u jedan od poznatih psiholoskih kalupa. A opasno jer su o Strausu sa Grbavice, njegovom igrackom i trenerskom umijecu te zivotnim principima kojim se rukovodi van zelenih terena, ispisane stranice i stranice. Sa manje ili vise uspjeha i uz rijetke izuzetke koji su samo potvrdjivali pravilo, novinari su o Osimu pisali biranim rijecima. Obicno u superlativima koje Svabo, kako ga zovu prijatelji, nije nikada posebno volio, mada ih je zasluzivao. A rijetko kad poneko bi se prihvatio nezahvalnog posla pisane kritike nacina na koji je dirigovao timom. Bilo je i onih koji su zadirali u Osimovu privatnost sa dozom neobjasnjivog i iracionalnog cinizma i pakosti, vjerovatno pokusavajuci da pronadju "rupu" u besprijekornom Osimovom sistemu. To su bili oni koji ga nikada nisu shvatili.
Mada se ni o jednom covjeku ne moze suditi na osnovu fragmenata njegove zivotne storije, Osim se odazvao molbi da za Dane prica o svom zivotu i tako osvjezi sjecanja onim starijim na neke lijepe ali i teske trenutke izmedju dva rata na Balkanu. Takodjer, Osimova ispovijest ce onim mladjim otkriti ko je nesudjeni selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine, u neka sretnija, buduca vremena. O Osimu za Dane govore i neki od njegovih najblizih prijatelja i bivsih saradnika. Ipak, najrealniju sliku onoga ko je i sta je Straus sa Grbavice daje, vjerovatno, sam Ivica Osim. Ovo je njegova prica...

RAT I SJECANJA: Rodjen sam u Sarajevu, u Hrasnom, 1941. godine. Ja se ne mogu sjecati rata, ali samo iz prica se mogu sjetiti jednog zbjega zadnje ratne godine, gdje me mati povela i sacuvala i sebi i meni zivot. Neke bombe su pale u komsiluk i sve se razletilo, i mozda se sjecam samo toga da sam se nasao na zemlji od te detonacije, ali sve kroz neku maglu...

DJETINJSTVO UZ IMPROVIZACIJE: Moja privatna razmisljanja su takva, ali ne moraju biti ista kao i kod drugih i ne mora znaciti da su drugi to dozivjeli na isti nacin kao i ja. Svako moze da ima svoju interpretaciju tih godina, s tim da ako se sve interpretira sada pod nekim opterecenjem, politickim, vjerskim ili bilo kojim, onda to vise nije isto. I inace, citav zivot i taj period sam uvijek okretao na pozitivnu vise nego na negativnu stranu, mada, kada sad covjek procita i kada mu stariji ispricaju sta su prozivljavali, bilo je mnogo vise sansi i razloga da se stvari gledaju sa te negativne strane. Jer, kao dijete, smisljao si kako da nekog nadmudris, da napravis neku salu, da odes u pljacku voca, bavio se svim i svacim, improvizirao more stvari, i to pomogne covjeku kasnije u zivotu. I kada me pitas kakva je razlika izmedju tog vremena i danas, ova danasnja djeca nemaju mnogo prostora da dodaju nesto novo, da improviziraju. U ono doba bili smo, manje-vise, prepusteni sami sebi.

BOGATSTVO SIROTINJE: Danas su razlike u mogucnostima ljudi toliko velike da to bode oci i smeta. U doba mog djetinjstva to nije bilo tako, ili ja nisam poznavao ljude koji su zivjeli na taj nacin. Tamo gdje sam ja zivio i koga sam znao, to je bilo sve, manje-vise, isto. Ako je neko imao dva para cipela ili ako je imao svaki dan meso za rucak, ali i to se tesko moglo znati. Jedno je to sto smo se mi puno druzili, ali je kuca kao kuca, kao porodica, bila dosta zatvorena. I radi vaspitanja, finog vaspitanja i stida, tesko je bilo znati nesto o nekome. Isto kao sto se u danasnje doba ljudi koji su bogati, koji imaju para, zatvaraju u sebe i tesko se probiti u te krugove, iz nekih drugih razloga. Ondasnji razlog je bilo to sto je svako krio to svoje bogatstvo sirotinje. Svi smo, ako nista drugo, dobro glumili da nam je dobro mada smo znali da nije. Meni je, a vjerujem i ovim mojim drugovima, to djetinjstvo bilo lijepo, iako ja nisam imao prilike da negdje putujem. Najdalje sam isao do Kraljeve Sutjeske, jer sam tamo imao ujaka, i jednom na more, a to je bila avantura, kao da deset puta obidjem svijet. To su sve stvari koje su bile organizovane, koje je organizovao tadasnji Crveni krst. I moram priznati da je to bilo veliko.
Sto se tice materijalnih uslova, mozda smo mi imali i skucene zelje jer nismo imali kontakt sa nekim ko je bio toliko iznad nas da si mogao da pozelis i da budes ljubomoran. Bio sam u situaciji, kao i mnogi moji drugovi, da imam cipele ili nemam, da imam tasnu ili nemam. Ali sam imao i srecu da se majka trudila da proba sta moze, imao sam srecu da su oceva sestra i braca prije rata bili u Njemackoj i Belgiji pa kad se prva prilika ukazala, poslali su ponesto, tako da sam, kao vrlo mlad, imao priliku da dobijem jednu pravu fudbalsku loptu, imao sam sansu da pojedem pravu cokoladu, i to je, takodjer, bila velika stvar.

RODITELJI: Ipak, u to doba je najvaznije imati roditelje, jer je bilo mojih drugova koji su bili hendikepirani u tom smislu. A kada ti je neko roditelj, onda ne razmisljas o njegovim manama. Imao sam roditelje koje, kada gledam iz danasnje perspektive, vise cijenim jer su na razlicite nacine pokusavali da mi zivot naprave ugodnijim i ljepsim. S tim da su me, na elegantan nacin, gurali da nesto probam skolujuci se.
Moj otac je bio bravar, radio je u zeljeznickoj radioni, pa se razbolio. On je izuzetno svirao harmoniku, nije bio profesionalac, ali bi ponekad, iz ceifa, negdje isao da svira, pa se to onda i kompenzira, i tako se popunjavao neki vrlo tanki kucni budzet. Medjutim, ponos mu nije dozvoljavao da to preraste u posao. Majka je bila domacica, ali je bila jako drustveno aktivna, pri Socijalistickom savezu, Crvenom krstu, pri karitativnim organizacijama, a pred kraj zivota to je i kompenzirano, na neki nacin, Sestoaprilskom nagradom. Ona nije bila clan Partije pa da je zbog toga dobila tu nagradu - znaci, nije bila u pitanju tadasnja vlast. Ona je prije rata zavrsila i gimnaziju i neki kurs sivenja, i imala je nesto sto drugi tada nisu imali. Imao sam i baku, koja je bila Cehinja i zbog koje sam, mozda, imao i tu neku sirinu da nesto doznam o nekoj drugoj drzavi, nekoj drugoj vlasti...

DJETINJSTVO UZ PRUGU I INFORMBIRO: Svako ima neku svoju pricu iz djetinjstva. Recimo, kako se cumur bacao sa vagona kada bi prolazio kroz naselje, jer su komsije bili lozaci i masinovodje, svi se dogovore ne da se neko osteti, nego da se neko pomogne. Ipak, vanjska fasada je bila jedno, a tezak zivot - realnost. Svi su oni tesko radili u radioni, nosili na posao neku kanticu sa ruckom, a i obicno jaje je bilo preskupo. Recimo, placalo se kolacima, i kad prekopas nekome bastu - dobijes jednu gurabijicu. Bilo je tu nesreca, pogibija, Informbiroa... Moja mati je 1949, samo sto je spomenula Staljina u sali, zavrsila u zatvoru, a bila je noseca sa sestrom. Neko je to cuo, a svi zivjeli u strahu i mislili da ce im biti bolje ako nekog otkucaju. I onda niko nije znao sta je sa njom, stari je negdje otisao, ja ostao sam u kuci sa babom. I onda pet-sest dana tako prozivis... To su stvari koje ja nisam zaboravio i sve to ostavlja neke tragove.

HRASNO, KOMSILUK, BOGOMOLJE, SKOLA, LOPTA: Cinjenica je da sam dugo vremena zivio u jednom multinacionalnom kraju gdje nisam znao ko je ko i zasto se zove kako se zove, niti se o tome vodilo racuna. Ljudi su se cijenili po nekim drugim kvalitetima. Interesantno je da su u jednom trokutu velicine pticijeg leta, trokutu kojem je svaka stranica velicine 200-300 metara, bile tri razlicite bogomolje. Imao si priliku da vidis i osjetis, da, ako nista drugo, zapamtis datume koji su vazni za druge. Znaci, da imas spoznaju sta treba postovati kod drugih, bez obzira da li ti vjerujes ili ne vjerujes, bez karikiranja, jer smo svi bili u istoj situaciji. Ja sam bio u familiji koja je bila vise ateisticka, i mozda mi je to sad hendikep, ali ne vjerujem da jeste, jer moze biti i kvalitet, i to zato sto smatram da je svaka od ovih mogucih, bilo vjera ili stranaka, za mene neko ogranicenje. Cim neko ima neku stranku, on je sam sebe ogranicio. A ako imas i vjeru, isto tako si ogranicen na neki nacin jer ne prihvatas neke druge. Nemas onu slobodu da imas apsolutnu vjeru u ljude. To je mozda idealiziranje, ali je to tako za mene.
Isao sam u osnovnu skolu u Hrasnom, kod dzamije. Sljedeci dio osnovne skole sam nastavio u Novom Sarajevu, kod katolicke crkve. Gimnaziju sam nastavio, poslije cetiri prva razreda, kod stare zeljeznicke stanice. Tako sam zatvorio krug sto se tice bogomolja. A cetvrta crkva, to je ona fudbalska bogomolja, stadion. Dobar dio zivota se sastojao od te skole, u kojoj pokusavas nesto napraviti, takmicis se sa drugima, pokusavas roditelje uciniti ponosnim, onda strijepis kada mati ode na roditeljski, sta ce razrednica reci... Bio je veliki respekt i prema skoli i prema profesorima jer je to bila neka svjetlija staza od svega drugog. Tad je bila velika stvar uopste se i skolovati. Zajednicki smo sve prezivljavali, i taj strah od profesora i pokusaje da se profesori nadmudre, iako je svaki geg mogao znaciti da letis iz skole. Nije bilo knjiga, pa onda kad dobijes knjigu, recimo Branka Copica, da procitas za jednu noc, onda se skupi nas sedam-osam i jedan cita, a ostali spavaju. Onda se svi ujutro skupimo i sastavimo pricu.
Ucili smo, pa igrali, pa ucili, a moja mati se osjecala obaveznom da nam organizuje i jedno i drugo. Ucili smo po sat, a onda bi se iskakali oko kuce, pa bi onda opet nastavili sa ucenjem. I taj zivot te nauci kolektivnom razmisljanju, jer svako, sâm za sebe, nije imao dovoljno da bi se sam izolirao, ali svi zajedno smo imali neku sansu. Kad gledas to, onda je i logicno da smo igrali lopte. Jer sâm sa loptom se ne mozes igrati. Vec taj podatak da si i iznasao i igru koja te uvezuje i poistovjecuje i sa ulicom i skolom i razredom, i u zivotu ti daje neki put. Da covjek ne moze biti sebican, da ne moze biti egoista, mada je neko poslije otisao i na tu stranu.

MATEMATIKA: Matematika je bila uslov za dalje skolovanje, a ja sam cesto bio u poziciji da budem kao neki instruktor. A kad duze vrijeme sa nekim ucis, onda njegovi roditelji, da bi za svoje dijete napravili nesto vise, zadrze te na rucku. I to je vec bila neka vrsta "profesionalizma", to grebanje za rucak. Kasnije se desavalo i da mi kupe tene za takve stvari. Ja nisam na to pristajao, ali je to bila neka vrsta kompenzacije za trud kad neko prodje iz matematike. Da sam bio neki drugi, mogao sam to i instrumentalizirati. Ali ja nisam vodio racuna o tome. Jer tih godina, 1953, 1954, i otac se razbolio od tuberkuloze, a onda sam ja, da izbjegnem da idem kuci, spavao kod drugova i usput ih poducavao.

KAKO POCETI NAVIJATI ZA ZELJU: Sa "Zeljom" je prvi kontakt bio po inerciji. Isli smo se kupati na Kosevo pa smo usput gledali utakmice. A navijanje? Pa prevrne se u covjeku iz raznih razloga. Gledao sam utakmicu "Sarajevo" - "Zeljo", i "Sarajevo" je dobilo 6:1. Ta reakcija navijaca, to potcjenjivanje, nesto je prelomilo u meni, i onda sam rekao da cu navijati za "Zelju". Citav zivot mi je smetala necija prepotencija, potcjenjivanje drugih, ljudi koji ignorisu nesto drugo. Ima tu ono i da navijas za slabije i onda ostanes navijac citav zivot. Gledao sam "Zelju" i kod Tehnicke skole, na igralistu "6. april", i to tako sto smo virili kroz ogradu. Nismo, naravno, nikad mislili da mozemo igrati u "Zeljeznicaru". Tada je cijela logistika bila razradjena za svaku utakmicu, kako proci miliciju, kako proci redare i kako dzaba uci. Citava strategija: koga zrtvovati da ga ganjaju dok se ti provlacis. A onda su klubovi poceli preko novina da pozivaju, pa te raja pocne nagovarati da se prijavis, jer, ako nista drugo, dobit ces onu kartu da mozes uci da gledas utakmicu a da se ne bojis da ce te neko klepiti po ledjima.

KAKO POCETI IGRATI ZA ZELJU: Bilo mi je tada 14 godina, i igralo se pocesto i bos, na lesu, na pomocnom stadionu, na Grbavici. Pred maturu sam igrao sa prvim timom, pa sam i isao u neku saveznu skolu u Subotici. A imao sam srece i da sam bio oslobodjen mature. Abramovic je prvi koji je radio sa nama, on je i po profesiji bio pedagog. Sa njim smo i izasli iz juniora. Mene je nosio elan, ja tada nisam razmisljao da mogu da se razbolim, da mogu da se povrijedim. Nosilo me je to odusevljenje igrom, publikom, putovanjima. Prezivio sam i teskih trenutaka. Mene su iz "Zelje" "otjerali" zato sto sam kao junior zvizdao Pasicu zato sto sam imao utisak da nece da doda loptu Misi Smajlovicu, jer mu ovaj uzima primat i kao novi igrac mu moze uzeti popularnost. Meni se kao djetetu ucinilo da Pasic pokusava da Misu malo "stocira". Onda me Pasic otjerao iz kluba jer je dosao i rekao treneru: "Ovaj vise ne moze igrati." Tada su mi rekli da se malo umirim jer Pasic svakako prelazi u "Dinamo". Ali sa trenerima se nisam svadjao. Pa onda, 1959. sam jednom nogom skoro bio u "Pretisu", u Vogosci, jer su mi nudili stipendiju da igram za njih. Ali taj materijalni dio me nikada nije vodio, premda sam se kasnije iznenadio jer nisam ni znao da su vec 1962. poceli neki kontakti izmedju klubova. Pa mi kazu: "Produzi ugovor." A ti, neupucen, nemas menadzera i - pregovaras. I onda skontas da ti to pomaze u zivotu jer ti daje neku garanciju da mozes da kupis nesto majci, da mozes kupiti sto ili radio. To su enormne stvari bile u to vrijeme. Kasnije, 1964, dosao je prvi pravi ugovor, ali fudbal jos nije profesionaliziran.

FAKULTET I VOJSKA: Meni je upisivanje fakulteta pomoglo jedino u smislu cinjenice da imam indeks i da sam student, ali sam u startu osjetio da to dvoje, fudbal i fakultet, ne moze zajedno. Morao sam da procijenim i da elegantno odustanem, ali je majci bilo vrlo tesko. Kasnije, te dvije-tri godine studiranja su bile neko pokusavanje, mada sam ja znao da to nema veze. To je vise bilo zbog vojske. Iskreno, mene je bilo strah prekida i sluzenja vojske od godinu dana jer sam volio da igram. Poslije sam se razbolio i nisam ni otisao. Prakticno, nista nisam izbjegavao, nego sam jednostavno pokusavao da to odgodim.
Iako Osim ne iznosi detalje svog, parafrazirano, "polovicnog" studiranja, njegovi prijatelji kazu kako je na prvom ispitu studija matematike Ivica kod profesora Bajraktarevica dobio ocjenu devet, a s obzirom na njegovu sklonost i talenat za nauku, tvrde da bi, da se opredijelio za nastavak studija umjesto za fudbal, vjerovatno dogurao i do nekog univerzitetskog zvanja.
Jedan život, jedna ljubav, jedan klub.
Željezničar za život cijeli!
 
Avatar
za_zivot_cijeli
Postovi: 2159
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 11:02 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

pon apr 18, 2016 2:43 pm

Arhiva DANI 143
Pise: Ermin Cengic
II Dio


IGRAC IMA PRAVO DA MISLI

POMALO STIDNO, U PRVI TIM ULAZI IGRAC
kosarkaske visine, prefinjenog driblinga i virtouz kome ce prijatelji fudbala pljeskati na svim stadionima gdje se pojavi. Bio je to Ivica Osim, kojeg je publika vrlo brzo prihvatila i zavoljela. Zbog raskosnog fudbalskog umijeca, vjestih driblinga koji su podsjecali na valcer, navijaci su ga prozvali Strausom..." (Iz monografije Fudbalski klub Zeljeznicar 1921-1981.)

PRVI PUT ZA PRVI TIM: Sezona 1959/1960. bila je sezona ulaska u prvi tim. Igrao sam do tada za mladi tim. "Zeljeznicar" je bio u Drugoj ligi i prvi tim je igrao prvenstvenu utakmicu s "Proleterom" iz Osijeka. Ja sam tu utakmicu gledao sa tribina, nisam bio ni na klupi za rezerve. Ali desi se da se Kokot, koji je bio standardni prvotimac, tesko povrijedi, a za tri dana se igrala kup utakmica, opet sa "Proleterom" iz Osijeka na Skenderiji. Tu sam ja, prakticno, prvi put igrao za prvi tim. To je bila godina kada se tim mijenjao, "Zeljo" je ostao bez Pasica, tim je sam sebe trazio. Takva situacija je mozda dobra za mlade igrace jer prije dobiju priliku. A s druge strane, tu je i nestabilnost koja mozda i nije dobra. Kasnije, jos jednu godinu nismo uspjeli da se vratimo u Prvu ligu, a ja sam vec malo vise igrao, da bih se onda i povrijedio. Kao upecatljiva iz tog perioda u pamcenju mi je ostala kup utakmica u Titogradu, gdje se putovalo "cirom" dvadeset sati. Titogradska "Buducnost" je tada bila prvoligas i imali su nekoliko odlicnih igraca. Mi smo poveli loptu sa centra i dali gol u prvoj minuti. Poslije do kraja nismo ni presli centar, ali smo pobijedili 1:0... Onda se promijenio trener, dosao je Stankovic. A on je imao neku fiks-ideju da Miso i ja ne mozemo da igramo zajedno. Kao: "To je previse, treba radnika." Tako sam ja i dalje cekao.

MALE-VELIKE RADOSTI I RAZOCARENJA:
Sa materijalne strane to su bile male stvari za danasnje prilike, ali tada velike. Recimo, dobijes bonove da se hranis u menzi, a ti onda prodas bonove pa kupis cipele. Takvi su tada odnosi bili. Hranio sam se u Domu milicije, tamo gdje je sada zgrada Opstine Novo Sarajevo, i to je bio neki izlaz za klub i za mladje igrace. Poslije sam "napredovao" i dosao do kafane "Centar", prekoputa "Valtera Perica", i tu je vec bilo bolje jer sam mogao jesti na potpis, pa sam mogao povesti i druga. Bili smo amateri i dobijali smo neku stipendijicu, ali je taj moj prvi ugovor vrijedio toliko da je bio tri puta veci od invalidske penzije mog oca. Sa te strane je to bila kompenzacija za moje neskolovanje i razocarenje kod majke. To nju nije moglo zadovoljiti jer su ambicije kod roditelja vece, svi ocekuju da si mogao nesto vise. A ti odes u fudbal, u neku neizvjesnost, jer fudbaleri tada nisu imali neki glas. Vjerovatno je svim roditeljima bio cilj da se dijete odskoluje, obezbijedi i zivi bolje od njih. A u toj situaciji da neko vjeruje u taj profesionalni fudbal, i da od toga poslije zivi, to je bio strahoviti rizik. Bilo je mojih drugova koji su, u najmanju ruku, bili talentovani, ali su roditelji izvrsili pritisak na njih ili su oni sami odlucili i digli ruke od lopte.
Nisam nesto mastao, nisam bio preambiciozan. I sada ja zivim zivot normalno i prihvatam ga onako kako dolazi. Nekoliko puta covjek pokusava nesto da planira pa sve to propadne i onda kazem sam sebi: "Pa hajde da probam drugacije." Recimo, sve je to bilo skopcano sa izvjesnim rizikom kojeg sam poceo da osjecam prvi put kada sam se povrijedio, kada sam bio kaznjen, kada je doslo u pitanje da li uopste mogu dalje igrati, a bio sam ozenjen vec jednu godinu, trebao od neceg zivjeti. I onda reskiras i nastavis dalje, pa prodje i to. I razocarenja i dobre stvari sam dozivljavao bez nekih velikih euforija. Nisam vjernik, ali vjerujem u ono da ako zivis na neki odredjeni nacin, valjda ce ti se to kompenzirati nekad. Bilo bi nekorektno da ja sad pricam da sam mogao ovo i da sam mogao ono. Nisam mogao, jer da sam mogao - onda bih to i napravio. Jednostavno mi je konveniralo da, eto, budem slobodniji i citav zivot nisam volio da budem vezan za nesto. Imao sam utisak da u fudbalu imas najvise slobode, jer mene je mucila skola. Nije me mucila sto mi je bilo tesko, nego te obaveze: da moras doci u sedam sati, da cas traje toliko, da te profesor maltretira i kad nije u pravu. Ali nisam bio bundzija, nego sam to prihvatao, ali sam valjda sve to skupljao.
Prvu zvanicnu utakmicu za "Zeljeznicar" Osim je odigrao 1. decembra 1959. godine. Te prve sezone ulaska u prvi tim "Zeljeznicara" Osim je odigrao svega tri prvenstvene i dvije kup utakmice. Vec naredne sezone, 1960/1961, Osimu je pruzena sansa u deset utakmica u Prvenstvu, gdje je postigao i dva gola, a odigrao je i jednu kup utakmicu. Medjutim, drugo mjesto u Drugoj saveznoj ligi, odnosno neuspio pokusaj povratka u drustvo najboljih rezultirali su i promjenom trenera, pa trenersku palicu u sezoni 1961/1962. preuzima dotadasnji saradnik prvog trenera Branka Stankovica, Vlatko Konjevod. Uporedo sa ovim promjenama raste i Osimova minutaza u prvom timu (21 utakmica i 10 postignutih golova), a "Zeljeznicar" osvaja prvo mjesto i vraca se u Prvu ligu...

DIRIGENT SA KLUPE: Konjevod je tada napravio generaciju i potpuno okrenuo nacin razmisljanja koji smo imali. To je bio napredak u odnosima. Vlatko je to shvatio. A ja sam znao i da se pobunim i da me on otjera, ali od svih trenera koje sam imao i poslije, tu je najvise bila izrazena sloboda izrazavanja i to ne samo na igralistu. Jer, steknes utisak da tu slobodu mozes prenijeti iz privatnog zivota na teren, a da to ne koristis. Ta sigurnost da mozes da kazes, da mozes da reagujes, da zapitas radi ostalih, mozda je bila i napredak u igri. Svi smo mi znali da je taj covjek, i kad je ljut i kad nije, znao da se ponasa tako da ponovo steknes samopouzdanje, da razmisljas svojom glavom. Plus, da si uvijek imao utisak da on zna nesto malo vise jer je iskusniji, jer je znao na lijep nacin da ti objasni i bio je vrlo jak u tom taktickom dijelu. I onda te uvodi u neke stvari o kojima ja nisam do tada razmisljao. Jer ja sam mislio da je fudbal igra koja moze da se privatizuje. Ali kada dodjes u situaciju da vise igraca moze da ucestvuje u jednoj lijepoj igri, a svaki ima neku svoju ulogu, to je kao u orkestru gdje, naravno, ima i neko ko time elegantno diriguje. Vidjelo se da covjek pokusava da sklopi neki mozaik. To je kad slazes igrace po njihovim kvalitetima i trazis im najbolja mjesta gdje mogu da pruze najvise za kolektiv... Tu vidis da nisu u pravu treneri koji misle da igraci treba da naprave samo ono sto oni misle i da su najpametniji i da sve izvan tog okvira sto oni kao treneri zamisle i kazu je lose, odnosno da igrac nema pravo da misli svojom glavom.
"Ta ekipa je nevjerovatno uspio skup snage, tehnike i efikasnosti. Osim i Smajlovic su, nesumnjivo, fudbaleri velikog kalibra." (Bernard Vukas, bivsi igrac Hajduka iz Splita)
"Taj plavokosi mladic krece se naoko sporo, ali i pored svega ja bih imao zadovoljstvo da ga vidim u svom timu. Misljenja sam da bi on sa uspjehom mogao da zaigra u svakom velikom svjetskom timu. Zar bolje i vece priznanje jednom fudbaleru i njegovom timu moze da bude od ovoga?!" (Simon Skot, bivsi menadzer "Glasgow Rangersa" u sarajevskim Vecernjim novinama, 31. august 1964. godine)

RIZIK I REZULTAT: Poslije ulaska u Prvu ligu mi smo bili novi, iako je bilo nekoliko ljudi koji su ranije igrali u Prvoj ligi. Kada gledam iz ove pozicije, prepadnem se koliko smo mi riskantno igrali, ali sve je funkcionisalo, a istodobno smo imali i rezultat. Zatim se tim poceo mijenjati i na drugi nacin. Neki igraci, kao Kokot, Jovicevic, Kapidzic, otisli su kao profesionalci u Sloveniju, pa je Gasic otisao u "Tresnjevku", Duspara je polako prestajao igrati. A dolazili su i novi, kao Brane Jelusic, Bukal, nova generacija. Tada je bila hrabrost i pokusaj da se dovedu tri igraca iz Novog Sada i napravili smo za protivnike vrlo neugodan tim, izuzetnu ekipu koju prekida ova "afera Planinic". Da nije bilo toga, vrlo lako se moglo desiti da "Zeljeznicar" u tom periodu bude prvak. Mozda je i to nekom smetalo.
U sezoni 1962/1963. "Zeljeznicar", odmah po ulasku u Prvu ligu, osvaja trece mjesto, a Osim nastupa u 26 prvenstvenih meceva i zabija osam golova, istovjetno kao i godinu dana kasnije, kada su plavi sa Grbavice sesti na kraju sezone 1963/1964. Te godine odigrana je i utakmica sa "Hajdukom" u Splitu koju je "Zeljeznicar" izgubio sa 4:0, a znacajna ce postati tek godinu dana kasnije, zbog "afere Planinic". U medjuvremenu, Osim je u sezoni 1964/1965. odigrao 27 prvenstvenih utakmica, postigao devet golova, a sa svojim saigracima je osvojio peto mjesto u ligaskom takmicenju. U oktobru 1965, na putu za Skoplje i utakmicu treceg kola prvenstva sa "Vardarom", stize vijest da je "Zeljeznicar", na osnovu pismene izjave bivseg golmana Ranka Planinica, kaznjen zbog laziranja pomenute utakmice sa "Hajdukom" i to prebacivanjem u Drugu ligu! Kazna "Zeljeznicaru" je ipak kasnije umanjena na kaznu oduzimanja sest bodova, ali je zato Osim, zajedno sa klupskim kolegom Smajlovicem, kaznjen jednogodisnjom zabranom igranja!

AFERA PLANINIC: "Zeljeznicar" je imao dosta tih burnih perioda, ali to je do tada bio presedan da se neko kazni u fudbalu. A do tada su i vrapci pricali o laziranju dok se kola nisu slomila na nama. Ne vjerujem da se to promijenilo poslije, vjerovatno se samo promijenio nacin. Ja se nisam osjecao nimalo krivim. Znam sta sam govorio i kako smo se ponasali, a sasvim drugo je to sto se moglo iskonstruisati. Negdje se nesto moralo desiti da bi, mozda, fudbal krenuo nekim novim putem. To je posve druga stvar. Ja i dan-danas ne znam zasto sam kaznjen. Tada sam im rekao: "Ako vi mislite da smo mi ili ja dobio pare za nesto, onda kazna nije adekvatna. Hajde, onda me dozivotno kaznite. Tu nema nikakve dileme, nemojte nesto prelamati ako ste sigurni." A to da neko moze slabo da igra i da "Hajduk" treba da pobijedi - to su znali svi. Ali ako Miso pogodi stativu, pa ja stativu kod rezultata 0:0, a vi meni kazete da sam ja to namjerno... Nije da ja nisam bio upucen u to, jer je strahovit pritisak bio na nas. Ne od nas, nego od "Hajduka", od grada Splita, od politicara, da "Hajduk" mora dobiti. A kako nego preko nasih ledja!? I kad sve to znas i kad zivis sa tim i kada neko koristi tu situaciju, pritisak, onda nije bas tako jednostavno izaci na teren, a znas da moras izgubiti. Kad kazes da ne bi isao u Split, onda kazu: "Pa to je jos gore." To je situacija u kojoj ni dan-danas ne znam sta bih. Najradije bih pobjegao sam od sebe. Ja ne vjerujem, doduse, da bismo mi "Hajduka" dobili i da nije bilo to sto je bilo. Niti smo mi igrali tako slabo koliki je bio rezultat, a dobili su nas 4:0. Mozda se moglo napraviti tako da "Hajduk" ispadne iz lige, da mi odigramo nerijeseno i da svijet pocne da vjeruje da i ti veliki mogu ispasti. To bi mozda vratilo vjeru u fudbalsko postenje, pa bi narod vise vjerovao.
Kad su nas kaznili, onda je Miso otisao u vojsku. Meni su rekli da ce mi skinuti kaznu. Onda sam se, u medjuvremenu, igrajuci sa rajom, prehladio, pa zavrsio u bolnici. Vise mi nije ni trebalo skidati kaznu. Mislim da je tu bilo puno vise politike. Necu da kazem da je "Zeljeznicar" nekome zasmetao. Mozda je Mahic (Nusret, predsjednik FK "Zeljeznicar" 1964-1965, op.a.) nekome zasmetao radi svoje popularnosti, radi svoje vaznosti. Predsjednik je bio pod pritiskom. Bili su tada neki sastanci skupstina gradova Jugoslavije, i onda, ako su ti ljudi iz Splita dosli i rekli: "Spasavajte", je li to bila koincidencija? Mozda i nije, ali ako smo vec morali izgubiti... Imas utisak da je to bila jedna fina rezija da se prelomi preko necijih ledja. To je tesko sada znati. Kad se covjek uhvati za cinjenice, tesko je nesto dokazati: cinjenica je i da je "Hajduk" dao pare, ali te pare nisu otisle nikome privatno, nego mislim da su otisle u troskove, u putovanja, jer smo bili u situaciji da nista nismo imali. Mi smo utakmicu regularno igrali. Ja ne znam je li ko sta dobio, a poslije je prica bila da su neki nesto dobili. Ja znam da ja nisam nista dobio, a mene su kaznili. Znam i da Miso nije nista dobio.

NEPRAVDA I KAZNA: Niko nije bio analfabeta. Bilo je i prije slucajeva, pomozi ovom, kompenziraj onom, veci si prijatelj sa ovim... Politike je uvijek bilo. To je poslije bilo normalno, ali su u ovom slucaju morali nesto da naprave da se kaze da nesto rade. Zasto smo mi morali biti ti koji su kaznjeni, to je druga stvar. A poslije smo igrali i Miso i ja, i niko nama poslije nista nije prigovorio. Cak su nama neki drugi ljudi u nekim utakmicama mozda i pomogli da taj "Zeljeznicar" opstane. Mada smo se, u principu, mi za to izborili. Znaci, i ti drugi su osjetili da je ucinjena neka nepravda. Ipak, ne valja prica kad se sad ljudi podsjecaju nekih stvari pa tovare sistemu na ledja stvari koje nisu. I ja mogu sad da kazem da me je komunizam ostetio jer su me kaznili. Ma, nije to! Da nisam igrao fudbal, ne bi me nikad kaznili. Da nisam bio u "Zeljeznicaru" u tom momentu, opet me ne bi kaznili.
"Zeljeznicar" i Osim u tom kriznom periodu su mijenjali trenere. Nakon Muniba Saracevica, u sezoni 1965/1966. kormilo tima preuzimaju Josip Babic i Marcel Zigante, a ekipa, nakon kaznjavanja, zauzima dvanaesto mjesto na tabeli. Babic se povlaci, a Ziganteu se u sezoni 1966/1967. pridruzuju Milan Ribar i Fadil Pozegija. Osim se vraca u tim sa 26 odigranih prvenstvenih utakmica i osam golova, "Zeljo" osvaja sesto mjesto, a u narednoj sezoni i mjesto vise. Osim te 1967/1968. sezone igra na 23 utakmice i postize devet pogodaka. Tim u sezoni 1968/1969. preuzima Milan Ribar, "Zeljo" osvaja peto mjesto, a Osim ima manje nastupa za prvi tim, svega 18, uz tri postignuta gola. Neki tvrde zbog toga sto je Ribar vazio za trenera "cvrste ruke", a Osim za vec iskusnog, ali i prefinjenog majstora zelenih terena...

RIBAR: Tim se tih godina opet mijenjao: Miso Smajlovic je otisao u Belgiju, jos prije Azabagic, Staka je polako prestajao da igra, tako da sam ja ostao sa Cikom (Vasilijem Radovicem, op.a.) prakticno jedini od te stare generacije. Tim je igrao, sa kraja tih sezdesetih godina, vrlo ozbiljno i djelovao vrlo ambiciozno. Sto se tice Ribara, svako ima svoj nacin i mozes ga prihvatiti ili ne prihvatiti. Mozda je tako i trebalo jer se radilo o jednom mladom timu kome je i trebala "cvrsca" ruka. Sto si stariji, to ti teze pada, ali svako ima neki svoj stil. U jednom periodu je to dobro islo, ali poslije vise nije bilo tako.
Jedan život, jedna ljubav, jedan klub.
Željezničar za život cijeli!
 
Avatar
za_zivot_cijeli
Postovi: 2159
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 11:02 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

pon apr 18, 2016 2:45 pm

Arhiva DANI 144
Pise: Ermin Cengic
III Dio


TERET MALOG KLUBA

OTAC TIMA

"Moja velika slabost to je Osim. On je jedan od rijetkih fudbalera koji moze da me natjera da dodjem zbog njega na utakmicu. Taj osjecaj nisam odavno imao, a samo Osim me prinudi da dodjem na stadion i vidim utakmicu izmedju dvije reprezentativne selekcije. Ne, naravno, nije me razocarao. On me je odusevio, jer dok je on bio na sceni, utakmica je bila velika. A to je vrijedna stvar, jedan fudbaler drzi utakmicu 30 minuta." (Milos Milutinovic, bivsi igrac "Partizana" iz Beograda i selektor reprezentacije SFRJ, u sarajevskom Svijetu, 29. septembar 1967. godine.)

REPREZENTACIJA JUGOSLAVIJE: Ja nikad nisam mislio da sam neki igrac za reprezentacije. Ne vjerujem da je tu bilo politike. Treba objektivno gledati. Cinjenica da neko iz BiH, kao Mulic, Pasic, kao Lovric, Ferhatovic, dodje u situaciju da igra za reprezentaciju je velika stvar. U tom periodu najbolji igraci su igrali u ova cetiri velika kluba i oni su mogli sve i da kontrolisu. Takav monopol je vjerovatno logican. Pa i danas Nijemci kad prave reprezentaciju, imas sest–sedam igraca "Bayerna" ili "Borussije" Dortmund. I sta sad? Uspjeh je bio doci do reprezentacije. Kasnije su se stvari mijenjale, pa dobri igraci nisu bili obavezni da idu preko "Zvijezde" ili "Partizana"...
"...Osim je debitovao u zA' reprezentaciji na Olimpijskim igrama u Japanu na utakmici protiv Maroka (3:1), oktobra 1964. godine u Tokiju. Na ovim olimpijskim igrama nasa reprezentacija je odigrala jos cetiri utakmice: sa Madjarskom (5:6), DR Njemackom (0:1), Japanom (6:1) i Rumunijom (0:3), i na svim ovim utakmicama igrao je Osim, postigavsi po dva gola protiv Madjarske i Japana.
Pred domacom publikom Osim je odigrao prvu utakmicu u Beogradu, aprila 1965. godine, protiv Francuske (1:0), igrajuci u napadu sa Lukaricem, Zambatom, Galicem i Skoblarom. Pa i ovakav igrac morao je zatim da ceka dvije i po godine do nove sanse, koja mu je pruzena na utakmici sa SR Njemackom (1:3), oktobra 1967. godine u Hamburgu. Iako smo porazeni, tadasnji selektor Rajko Mitic shvatio je da nasa reprezentacija koju on vodi ne moze bez Ivice Osima.
Slijedi njegov najuspjesniji period: protiv Holandije (2:1) 1. novembra 1967. godine u Roterdamu bio je strijelac, Albancima je nakon 11 dana u Beogradu (4:0) dao dva gola. Zatim dolazi njegova odlicna igra u Marseju protiv Francuske (1:1). Potom visoka pobjeda u revansu nad Francuzima (5:1) u Beogradu i put u Italiju na zavrsne borbe Kupa evropskih nacija. Nazalost, Osim je zastao u Firenci. Na samom pocetku meca protiv Engleske, tesko je povrijedjen i suznih ociju pratio kako njegovih deset drugova uspijevaju da postignu jednu od najvecih historijskih pobjeda jugoslavenskog fudbala (1:0). Da je Osim mogao da zaigra protiv Italije u finalu, vjerovatno bi nasa reprezentacija postala prvak Evrope. Svoje posljednje utakmice za reprezentaciju, koje su igrane u okviru kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, Osim je odigrao 1968. godine protiv Finske (9:1) u Beogradu, Belgije (0:3) u Briselu i u aprilu 1969. protiv Spanije (1:2) u Barseloni..." (Iz monografije "FK Zeljeznicar 1921–1981")
Posljednje sezone u "Zeljeznicaru", 1969/1970, Osim je odigrao 33 prvenstvene utakmice, postigao sest golova, i pomogao svojoj ekipi da se popne do visoke cetvrte pozicije. Precizni statisticari su zabiljezili da je odigrao i tri utakmice u sezoni 1970/1971, ali to je vec bio definitivni oprostaj Strausa od Grbavice na punih osam godina. Za godinu dana mu je "izmakla" "Zeljina" sampionska titula...

ODLAZAK U FRANCUSKU: Ja sam otisao iz "Zelje" 1970, ne iz mode, nego da vidim nesto drugo. I pare su bile velike, ali presudna je bila cinjenica da sam volio da igram. Tada je bila takva situacija da igrac kad dodje u odredjene godine, onda te, kao za zasluge, puste da odes vani da nesto zaradis. Sada kad gledam na to, sigurno je da je, u poredjenju sa danasnjim uslovima, to nebo i zemlja. Ali bilo je tu i drugih stvari osim zarade. Bogatstvo je to sta covjek sve vidi, nauci, kad uspostavi kontakte... i to se ne moze platiti. Mada zvuci kao demagogija kada posmatras sami start. Na startu dobijes cek i mislis da si rijesio sve. A zivot je mnogo komplikovaniji i nepredvidljiviji nego sto covjek misli tog momenta.

PROFESIONALAC MEDJU AMATERIMA: Kad sam dosao u "Strasbourg", koji je na pocetku slabo startao, bilo je ocito da nesto nije u redu u klubu jer su kupovali igraca u polusezoni, pa su se onda i fuzionisali sa jednim amaterskim timom. Tako sam dosao u situaciju da igram sa trojicom–cetvoricom amatera. Bilo je tesko igrati jer se radilo o borbi za opstanak u ligi. Na kraju smo i ispali iz Prve francuske lige u zadnjem kolu jer smo imali nesrecu da igramo sa "Marseilleom". Bilo je puno problema, mijenjali smo tri trenera. Tu situaciju mi je, s druge strane, kompenziralo to sto je Strasbourg divan grad, a i citava ta regija je prelijepa. Ispadanjem i igranjem u drugoj ligi dosao sam u poziciju da prakticno upoznam Francusku po duzini i po sirini, neke lijepe gradove kao sto su Avignon, Toulouse, Limoges, Brest... To je bio mozda i najljepsi period. Na kraju sam dogurao i do kapitenske trake u "Strasbourgu".

NAJBOLJI ILI JEDINI: Onda sam 1972. godine otisao u Sedan i tamo ostao pune tri godine. U to doba je to bio grad od 15.000 stanovnika, prava Pepeljuga, a prvoligas. Kada sam bio u nedavno Marseilleu, dolazila je tv ekipa iz Sedana da snimaju neku emisiju sa mnom. I kazu mi da sam najbolji stranac koji je igrao u Sedanu, a ja im kazem: "Nije ih puno ni igralo. Ja sam mozda i jedini..." To je bilo veliko iskustvo. Stalna borba, stalna prodaja igraca da bi se prezivjelo. Onda dolazi ta godina u "Valenciennesu". Tamo sam otisao vec kada sam bio pri kraju, ili sam mislio da sam pri kraju. Dvojica igraca "Sedana" te 1975. su presla u "Valenciennes". Ja sam tada bio u Sarajevu. I onda oni mene zovu i kazu mi: "Ma, sto ne bi igrao jos malo." Kazu, "Valenciennes" je upao u ligu, tim je mlad, trener dobar. A oni znaju da ja volim da igram. Popricam sa zenom, ovdje nekakvi problemi: obecali mi stan kada sam odlazio pa ga dali nekome u medjuvremenu. I na kraju odem u "Valenciennes" i odigram godinu u kojoj smo bili u polufinalu kupa i osmi na tabeli.

KRAJ U STRASBOURGU: U to doba jave mi se ovi iz Strasbourga, poslije pune cetiri godine. Interesantno je da kada sam odlazio u Sedan, vec je bila prica da imam previse godina. E, cetiri godine kasnije vise nisam star za njih: valjda zato sto su ispali iz lige pa im se valja vracati. Pitaju me tada da potpisem na pet godina, da igram koliko mogu i da onda nastavim kao trener. Malo sam se lomio, jer u "Valenciennesu" bih mogao igrati godinu za godinu, a ovi su mi ipak nudili nesto vise. I onda se vratim u Strasbourg, pa se odmah potom i vratimo u Prvu ligu. Kada smo postali prvi u jednoj grupi Druge lige, igrali smo sa Monacom za apsolutnog prvaka Druge lige. I mi ih dobijemo u prvoj utakmici 3:0 i odemo u Monaco. Na toj drugoj utakmici me pocelo vec boljeti koljeno. I kad se to zavrsilo, odemo na pripreme u Njemacku, ali ja sam morao u bolnicu na operaciju. Kako su me operisali, ja racunam vec je bolje, skinem gips, ali opet pocnu bolovi. Posalju me u Freiburg kod jednog poznatog ljekara, koji mi rece: "Dzaba su vas operisali, vi imate artrozu i najbolje bi vam bilo da prestanete igrati." Rekao mi je da mi moze davati injekcije protiv bolova. Kada mi je dao injekciju, tri mjeseca nista nisam osjetio. Vratim se, prvo na klupu, a onda ponovo pocnem igrati. I onda opet pocnu bolovi. Vidim – gotovo je. Odigrao sam jos jednu utakmicu. Bili smo treci te sezone, usli u Kup UEFA, i zao mi je sto nisam bio mladji jer je to bio dobar, mlad tim.

POVRATAK NA GRBAVICU: Zvao me tada Nedjo Stipic (tadasnji predsjednik FK "Zeljeznicar", op.a.) da se vratim. Daju mi dobro mjesto, a opet: drago mi se i kuci vratiti. A oni su to napravili tako da bi valjda zamazali oci publici, igracima. Svi su racunali na neku karizmu bivseg igraca, a i ja sam, valjda, tako nekako razmisljao. I onda upadnes direktno iz kopacki na mjesto trenera, bez skole. Ali vec kad si tu, onda krenes. A bilo je tu nekih igraca sa kojima sam i ja igrao... Bilo je tada dosta filozofije oko tog posla, oko objasnjavanja, oko izvjestavanja, i mozda sam ja dobrodosao kao neko ko ce pojednostaviti tu citavu pricu. Tim se mijenjao u hodu, ekipa je tek usla iz Druge lige, a tu je i – smjena generacija. Bila je tu jedna generacija frustriranih igraca kojima je trebalo povratiti samopouzdanje jer svi su bili dobri igraci ali su zivjeli nekoliko godina sa teretom stalne borbe za opstanak. Bilo je tesko nesto i napraviti jer su oni vec bili i pri kraju karijere i vec su razmisljali kako dalje, da li ici vani... A ja sam prakticno iz takve situacije dosao u poziciju da odlucujem sta ce biti sa njima, iako sam prije godinu ili sest mjeseci bio u slicnoj situaciji. I to ti bude teze nego treninzi i ovaj ostali dio. I dan–danas to mi je tesko. Koliko god hoce covjek da bude korektan, ti moras nekome napraviti nepravdu. Radi nekih visih interesa. To je najtezi dio posla.

ZALJUBLJIVANJE: I onda upisem trenersku skolu i tamo naucim mnogo stvari koje sam intimno znao, ali nisam ih znao objasniti. Pa onda uhvatis sebe kako razmisljas da te je to ponijelo, da si se zaljubio, da sad vise nije kao na pocetku da ti je svejedno bio tu ili ne bio. I pocnes pomalo da se bojis za to mjesto trenera, da se boris, da se dokazujes...
Razlika u trenerskim skolama je ogromna. Od informacija do iskustva. Ima nekih stvari koje su svugdje iste. Kako god okrenes, igraci moraju trcati. Ali imaju te male razlike, koje su najljepse – jer da nema toga, bilo bi sve uniformno. Sigurno je da smo i mi individualno pomogli toj skoli. Jer tu je bilo nekoliko vrhunskih igraca koji su se poceli baviti trenerskim pozivom. I to pomaze i profesorima jer, prakticno, nijedan od njih nije bio neki igrac koji je specijalizovao fudbal. Ta iskustva se ne mogu nauciti kroz knjige. Tesko je reci da ima neko od koga sam naucio najvise. To bi bilo onda imitiranje. Konjevod, Domorocki, Saracevic, Ribar... sve razliciti ljudi i razliciti nacini. Svaki je bio na svoj nacin. Moras izabrati neki svoj direktan, licni put. Uzor moze da ti bude neko po ponasanju, po karizmi koju ima. Medjutim, ti mozes gledati Fergusona, sve je to lijepo, ali ga ne mozes imitirati.
Prva godina u kojoj je tim "Zeljeznicara" predvodio Ivica Osim, skupa sa Misom Smajlovicem, Borisom Braculjem i Velijom Becirspahicem, donijela je deveto mjesto na prvenstvenoj tabeli i ispadanje iz jugoslavenskog kupa u osmini finala, ali prije svega promjenu stila igre. Pocinje stvaranje tzv. "Uefa generacije", a tim i sezone 1979/1980. osvaja deveto mjesto. Naredne sezone Osimova ekipa je tek na cetrnaestom mjestu u prvenstvu, ali je losa pozicija kompenzirana plasmanom u finale Kupa Jugoslavije koje je odigrano 24. maja 1981. u Beogradu protiv "Veleza". Ova utakmica je najava ili potvrda kobne sportske sudbine "Zeljeznicara", koji se tih godina uvijek zaustavljao "na korak do sna". "Zeljeznicar" je prvo poluvrijeme tog susreta zavrsio sa prednoscu od 1:0. A pokojni Miroslav Radojcic je tada izjavio: "Dugo sam boravio u Londonu kao novinar i gledao sam mnoge finalne utakmice engleskog kupa, ali igru kakvu je zZeljeznicar' pruzio ljubiteljima fudbala u prvom poluvremenu finala naseg Kupa u susretu sa zVelezom', u Engleskoj nikad nisam vidio." Medjutim, utakmica ima dva poluvremena. U tom drugom "Velez" je trijumfovao. Rezultat: 3:2.

DRUGO POLUVRIJEME: Ne racunas da mozes pogrijesiti. Dogovoris se nesto i to ne bude, ali ti to moras shvatiti jer i igrac zivi. Tesko ti padne, ali taj je tim i napravio nesto. Ti igras da se o tome prica, da neko dozivi tako da se ne zaboravi. Kad se ti ne sjecas utakmice, kad je zaboravis, onda se pitas sto si igrao tu, sto si uopste bio. Ovako, kad tim stvarno odigra da ljudi ili slave ili zale za necim, onda je to vrijedilo paznje, onda si nesto napravio. To bi trebao da bude cilj, pored tog novca nesretnog, koji je stalno tu prisutan. Igraci treba da znaju zasto igraju.
U sezoni 1981/1982. "Zeljeznicar" je oscilirao u formi i ipak na kraju zavrsio na petom mjestu prvenstvene tablice, za bod izgubivsi priliku da ode u Evropu. Ipak, dvije godine kasnije, 1984, "Zeljeznicar" osvaja trece mjesto, a time i plasman u Kup UEFA. Skrba, Berjan, Baljic, Sabanadzovic, Capljic, Cilic, Bahtic, Skoro, Mihajlovic, Bazdarevic i Nikic, ekipa koja je vec usla u legendu, i koju kao pjesmicu zna napamet ponoviti svaki navijac "Zelje", gazila je, jednog za drugim, sve protivnike u ovom uglednom evropskom takmicenju. Padali su "Sliven" iz Bugarske (1:0, 1:5), svicarski "Sion" (2:1, 1:1), rumunjska "Universitatea" (2:0, 0:4), "Dinamo Minsk" iz tadasnjeg SSSR–a (2:0, 1:1). U polufinalu je dosao "Videoton". Prvu utakmicu u Szekesfehervaru Madjari su pobijedili sa 3:1. U spektakularnom uzvratnom susretu, na Grbavici koja nikad nije izgledala tako krcata "Zeljinim" navijacima, Osimova ekipa je golovima Bahtica i Curica povela 2:0. Svjedoci tvrde da su svi u "Zeljeznicaru" imali toliko povjerenje u Osima i igrace da je vec bilo pripremljeno i slavlje na stadionu, a u jednu od legendi ulazi i prica kako je helikopter na beogradskom aerodromu Batajnica vec zagrijavao motore, spreman da na Grbavicu prebaci tada izuzetno popularnu folk–zvijezdu Fahretu Jahic – Lepu Brenu. Cekao se samo poziv iz Sarajeva, formalna potvrda da je sudija odsvirao kraj i da "Zeljo" ide u finale, na megdan madridskom "Realu". Taj poziv nikada nije dosao... Dvije minute prije kraja utakmice, igrac "Videotona" Cuhai ispisuje jos jednu stranicu o "Zeljinoj" i Osimovoj sportskoj nesreci i zloj kobi. Kada je lopta zavrsila u Skrbinoj mrezi, citava bivsa Jugoslavija se ukocila, a Grbavica se, cini se, nikada nije povratila iz soka zvanog "Videoton". To je bio kraj jos jednog sna.

UVIJEK NA KORAK DO SNA: Pitanje je da li smo svi zajedno bili sposobni da iskoristimo taj veliki potencijal generacije igraca koja je izlazila a da taj potencijal nije krunisala. Ili nam je jos malo trebalo, a nismo imali hrabrosti. Korak do necega je uvijek falio. Hajde da ne kritikujem druge, mogu reci da je to bilo mozda i zbog mog nacina ponasanja, treninga. Taj teret malog, simpaticnog kluba i simpaticnih momaka trebalo je razbiti da vec jednom postanes ozbiljan, da te prihvataju drugacije, da mozda izgubis dio simpatija zato sto postajes konkurencija. Pitanje je da li su i igraci i rukovodstvo i svi zajedno bili spremni da to zrtvujemo. To je bio najveci problem tog tima. Svi smo zivjeli od toga da je "Zeljo", kao, najpopularniji tim koji je, poslije svakog nekog drugog, bio taj za koga se navijalo. Znaci, u cijeloj bivsoj drzavi je bio klub kojeg su simpatisali. A od tih simpatija se ne zivi. Odnosno, moze da se zivi, ali ako hoces nesto vise, onda nemas nista. Tu smo plivali: da ne izgubis simpatije, a da budes pri vrhu. A ako hoces da budes pri vrhu, onda imas sportske neprijatelje. Vjerovatno je tu negdje bila neka rupa koja je kostala tu generaciju da ne dodje do kraja. Oni su, sa punim pravom, materijalizovali tu neku, tako da kazem, svoju licnu zrtvu, to sto su ostali u "Zeljeznicaru", a nisu odlazili. Samo sto ih niko nije, s druge strane, vezivao kao sto se sada radi. Od tolikog broja dobrih igraca se trazi neka protuusluga, znaci – neki plasman. E sad, da li je dosta bilo to sto smo u Kupu UEFA igrali odlicno, sto smo bili jednom – dva puta drugi, treci, sto smo imali vise reprezentativaca?

KRAJ U ZELJI: Ljudi su u "Zelji" bili superkorektni, mi smo imali pravi tim, ali je on vec dolazio u situaciju da finansijski ne moze izdrzati. Igraci su odlazili jer im je cijena rasla filmskom brzinom, a nisi ih mogao zadrzati. Istovremeno, nisi mogao dovesti tri–cetiri jaka igraca. I taj tim se poceo polako osipati. Taj period je bio relativno tezak, ta '85–'86. Na proljece smo, iz jedne teske jeseni, dosli opet u situaciju da odemo u Kup UEFA. Ali, onda su neki trebali u vojsku, pocele su ponude i, cim su pocele ponude, to je bio kraj. Jer: cim su igraci poceli da igraju za sebe, to vise nije bio kolektiv.
U dvije posljednje sezone rada na Grbavici Osim je osvojio dva sedma mjesta u prvenstvu, i to je bilo to. Kraj jedne ere obiljezio je i drugi odlazak Strausa sa Grbavice, ovoga puta na mjesto obicno rezervisano za najuspjesnije – kormilo drzavne reprezentacije.
Jedan život, jedna ljubav, jedan klub.
Željezničar za život cijeli!
 
Avatar
za_zivot_cijeli
Postovi: 2159
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 11:02 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

pon apr 18, 2016 2:46 pm

Arhiva DANI 145
Pise: Ermin Cengic
IV Dio


SVI HEROJI NISU POD ZEMLJOM

Ivica Osim vodio je "A" reprezentaciju Jugoslavije ukupno 53 puta. Od toga tri puta je sjedio na klupi zajedno sa Ivanom Toplakom. Prvi put 30. aprila 1986. u Brazilu, kada je reprezentacija bivse SFRJ porazena 4:2 od Brazila.
Prvi samostalni selektorski istup Osim je imao 29. oktobra iste godine u Splitu protiv Turske, a debitirao je pobjedom od 4:0. Do 25. marta 1992. i poraza reprezentacije drzave koja se raspadala, u Amsterdamu protiv Holandije od 2:0, kada je posljednji put vodio tim, Osim je kao selektor ucestvovao u 27 pobjeda, 10 nerijesenih utakmica i 16 poraza. U prijateljskim te kvalifikacionim utakmicama za evropsko i svjetsko prvenstvo, kao i na samom Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, reprezentacija bivse drzave sa Osimom na celu sastajala sa Brazilom, SR Njemackom, Belgijom, Turskom, Engleskom, Austrijom, Sjevernom Irskom, SSSR-om, Italijom, Velsom, Republikom Irskom, Svicarskom, Spanijom, Skotskom, Francuskom, Kiprom, Grckom, Norveskom, Finskom, Poljskom, Holandijom, Kolumbijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Argentinom, Danskom, Farskim Ostrvima, Cehoslovackom i Svedskom. A posljednja godina Osimovog selektorskog rada protekla je i u znaku angazmana u beogradskom "Partizanu"...

TOPLAKOVA VEZA: U trenerskoj skoli sam imao dosta kontakata sa ljudima, a jedan od njih je bio sa Toplakom, koji je bio aktivan u selekcijama Jugoslavije. Preko njega sam dolazio u situaciju, istovremeno radeci u "Zeljeznicaru", da pomalo ulazim u selekcije, da radim sa mladima, sa olimpijskom reprezentacijom. Uslijedila su vec neka fina iskustva, recimo, zajednicki rad sa Toplakom na Olimpijadi 1984. u Los Angelesu.

BITI SELEKTOR U TMURNA VREMENA: Kad sam dolazio u reprezentaciju, bilo je slicno kao kad sam dolazio u "Zeljeznicar". Mislio sam da necu ostati duze od dva-tri mjeseca. Pogotovo sto sam bio prvi selektor koji je dolazio iz neke republike koja nije centar odlucivanja. Veliki je uspjeh bilo raditi u reprezentaciji i godinu-dvije, a ja sam radio sest. I da nije bilo ovog rata, meni su jos dok je Jugoslavija zajednicki funkcionisala, ponudili da produzim ugovor za sest godina, sto bi bio rekord za selektorsku poziciju. Moram reci, bez obzira sta ljudi mislili, da sam imao takav dogovor da mi se niko, izuzev najblizih saradnika, nije mijesao niti pokusavao da mijesa u posao. Dosta je dugo vladalo misljenje da je biti selektor bila, na neki nacin, i odskocna daska da odes vani, ali ni to vise nije bilo to. Ne moras biti selektor da bi otisao vani. To je bio jedan prestiz, isto kao sto je prestiz i danas, bez obzira sto se drzava podijelila, biti trener "Croatije", "Partizana", "Hajduka" ili "Zvijezde". Svi treneri koji kazu da nije - lazu. A biti selektor u ta vremena... Ja nisam politicar, ali sam osjecao kako je biti selektor jedne zemlje koja lagano ali sigurno nestaje. Kako sam poceo to osjecati? Pa to su bile neke sitnice kojima mozda nisam pridavao toliki znacaj. Recimo, igras u Splitu protiv Turaka, i publika vise navija za Turke nego za tebe. Mozda su ljudi naucili da se reprezentacija pravi po tome kako se gdje igra i kako se ko zove, da se pravi neki kompromis. I kad napravis nesto drugacije, ljudi misle da im tjeras inat, ignorises nekoga. Ja nisam imao tih opterecenja jer sam tako zivio... Tada su i igraci iz Bosne poceli igrati, ali, da me se krivo ne shvati, ja to nisam radio zato sto sam mislio da ce biti ovo sto je danas, pa da se nekom dodvoravam. A mogao bih da manipulisem tim. I kad su me kaznjavali, mogao sam reci da sam zrtva komunizma... Ali nije to to!

SAZRIJEVANJE, INAT I RASPAD: Ta reprezentacija je mogla i trebala vise. Imali smo tim koji je obecavao. A drzava se raspala prije nego sto je taj tim sazrio. Tim se pravio u hodu, ne eliminacijom nekih koji su bili neprikosnoveni, nego jednostavno, preko privikavanja ljudi na neka nova imena. Nazalost, reprezentacija nije klub pa da cesce radis sa njima, mada su oni vrlo solidno i kompaktno djelovali. Ja se nisam upustao u to sta ko od njih misli, a u njihovom medjusobnom ponasanju nije bilo nikakvih problema. Nijednog momenta ja nisam osjetio da ima nekih antagonizama izmedju, bez obzira sto su mnogi to pokusavali isprovocirati. To dokazuje i cinjenica da su oni ostali drugovi i poslije pocetka rata i da su igrali zajedno po klubovima. Izgleda da pare i interes mogu ljude da povezu, a ako ne i nesto vise.
Kad sam se prihvatio posla selektora, nisam htio da budem veci Jugosloven od Jugoslovena. Jednostavno sam razmisljao o tome da napravim neki tim, da postignem neki uspjeh, ali dodatno je bilo to da pokusam dati sansu nekome ko nije u prvom planu. Mnogo se pricalo o tome da postoje i neki koji su zasluzili da budu u reprezentaciji, ali nisu radi imena ili sto nemaju taj imidz, sto su iz manjih klubova ili zato sto to neko diriguje. To je bio mozda i neki mali inat ili licna zelja da pokazem sebi i drugima da to moze tako. Inat nije dobar savjetnik i niko ne bi imao pravo da se poigrava sa kvalitetom, ali da je to bilo u pitanju, oni bi mene sigurno sklonili.

CRNO-BIJELI SVIJET: Ja sam u nesretno vrijeme, po mene, dosao u "Partizan", zato sto se to ispolitiziralo. Ali fudbalski, ljudski gledano, i dan-danas, bez obzira na ovo sto se desilo i sto ti klubovi vise nemaju tu vaznost koju su imali, ja bih volio da vidim nekoga od trenera sa bivsejugoslovenskih prostora ko ne bi, iz sportskih razloga, prihvatio da bude trener jednog od klubova "velike cetvorke". Ne govorim o politickim razlozima. Mozda je malo nelogican taj put dolaska u "Partizan": prvo sam radio u reprezentaciji, da bih dosao u jedan od tih tzv. velikih klubova. Obicno bude obratno. Znam da nije bilo prijatno, ali mene je interesovao samo fudbal. Ja ne vidim sta bi jedan trener mogao vise pozeljeti, od ponasanja igraca, uprava, navijaci, novinari... Ja za tu godinu nisam dozivio da neko zvizne. A nismo nesto posebno igrali. Partizan je to vrlo korektno platio, ali ja zaista ne znam zasto su oni mene odabrali. Ruzno bi bilo da kazem da sam se osjecao nelagodno, da mi je nesto smetalo. Kretao sam se u takvom drustvu gdje sam i ja izbjegavao sve drugo osim fudbala. I vrlo rijetko smo dolazili u situaciju da pricamo o tim drugim stvarima.

OSTAVKA: "Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad covjek kaze: odlazim i gotovo je. Opet vam kazem, a to sam vec ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti cu ici, ni u Firencu ni u Svedsku. Sve sto mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga mozete protumaciti kako hocete... To je neka moja licna odluka, a ja necu da govorim radi cega i da objasnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako nista drugo, i ono jedino sto mogu da ucinim za taj grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate sta se desava..." (Beograd, 23. maj 1992. godine, Osim na pres-konferenciji povodom ostavke na mjesto selektora reprezentacije SFRJ.)

RAT U BOSNI: Svi su se pomalo izvlacili, izdvajali i razmisljali o necem drugom. Bosna je bila neki faktor koji to smeta. Smeta, jer je pokazivao i Evropi i cijelom svijetu da to moze da funkcionise. Ako je to razlog onima koji su to razbili, onda je Bosna glavna drzava svijeta. A rat nije bio rat u klasicnom smislu. Rat je nesto drugo. Meni je to licilo na siledzijstvo. To ti je k'o u raji: onaj ko je jaci moze da istuce koga hoce, da maltretira koga hoce, da mu uzme sta hoce. Kad dodas jos i te primjese etnickih razmisljanja o svemu tome, etnicke razlike koje su oni koji su sve to zamislili mozda dugo gajili, ali su i dobro glumili. Za mene i moju generaciju, koja nije zivjela sa tim niti se tim bavila je neshvatljivo da se na toj osnovi moze ici toliko daleko. Niko nije toliko politicki neobrazovan da ne zna da ovdje imaju tri vjere... Onda se covjek sjeti svih onih krvavih ratova izmedju vjera, cak i u istoj vjeri, recimo u Irskoj, i da te male razlike izmedju vjera mogu toliko daleko da odvedu. To sto se desavalo, nije se mogao steci utisak da ljudi tretiraju ljude kao ljude. Jer ne moze se sve opravdati vjerom ili nacijom. Onda ti jedino objasnjenje dodje: ma, to je Balkan. Nazalost, mi smo uvijek mislili da smo civilizovaniji od drugih.

STRAH OD PONAVLJANJA: Moje razmisljanje nije bilo daleko od razmisljanja ljudi u Sarajevu. Koliko sam poslije doznao, ni u Sarajevu mnogo ljudi nije vjerovalo da je to tako ozbiljno. Vjerovatno je to bila neka prva i najvaznija greska u svemu. Niko nije bio spreman, niko nije vjerovao u to. A sad kad slusas, svi pricaju kako su oni znali sta neko drugi sprema. A ja vidim samo da, sa jedne strane, more normalnih ljudi nije znalo, i ako je mislilo da nesto zna - nije vjerovalo u to. A sa druge strane je to sto se toliko dugo pripremalo, programiralo. I ja se pitam sta je u tim ljudima, je li to cista zelja za vlascu, za imovinom... Desavalo se to i drugdje u svijetu, ali na ovako brutalan nacin, u moderna doba... A posto svi potezu proslost, i onda ako pogledas sta se desavalo ranije, onda se covjek pocne bojati. Bojati jer vidi da se stvari ponavljaju. Mada ovo sto se desilo, ja se pitam da li ljudi uopste mogu preboljeti, a ako uspiju, onda ce to biti dokaz da ima i zivih heroja, da svi heroji nisu pod zemljom.

ODLAZAK U ATINU: Kontakt je postojao vec duze vremena, "Panathinaikos" je nesto mijenjao, trazili su trenera. Predsjednik je dosao u kontakt sa mnom, mislim, preko "Crvene zvijezde". A i Zajec je bio dole, igrao je u "Panathinaikosu", pa je bio trener. Odmah sam znao da ce jezik biti problem. Ali bilo je ono: daj da idem. Bilo bi ruzno reci sada da je bilo ono "daj da idem pa cu u zPanathinaikos'", jer je ovaj klub zasluzio nekog boljeg trenera ako ja tako razmisljam. Mozda sam se malo zapitao sta cu sad kad sam dosao, s obzirom na neznanje jezika, ambicije kluba, na organizovanost, na uslove, broj navijaca. Kad smo razgovarali oko uslova, bili su vrlo korektni. To je prvi put da sam ja tako razgovarao jer i taj predsjednik valjda voli tako. Tu mi je Zajec pomogao, jer mi je to bio najtezi dio. Mozda sam po prvi put dosao u situaciju da budem profesionalac u tom poslu. Bio sam dok sam bio igrac, ali kao trener nisam znao sta to znaci. Bio je rat, imas obaveze, imas familiju, zenu, djecu, i vec si tamo, a oni su ovdje i ne znas sta ce biti kasnije. Zato sam pristao na te razgovore. Mozda bih ja pristao da radim pa sta bude, ali to ne ide tako u poslovnom svijetu.

NEMOC I STID: Tesko je bilo raditi i zivjeti sa ovim sto se desavalo ovdje. Zbog te nemoci, a nemocan bih bio i da sam ovdje, da nesto promijenis. Znas kad pocnes razmisljati k'o malo dijete, ono "da mi je biti kao Robin Hood". Time pokazujes sam sebi koliko si nemocan. Slati pakete? Ma, nije to. Jednostavno se pitas sta je, u iscekivanju da se desi nesto ruzno, a desava se svaki dan. I na kraju dodje do toga da te je sramota uopste pricati. Za vrijeme, a pogotovo poslije, stid te je zapoceti pricu o tome kad pomislis na one koji su sve to prezivjeli. Zivis izmedju tog razmisljanja da si nemocan, da si kriv sto si ziv, izmedju toga da trebas da radis, sa jedne strane, i da nisi tamo gdje se to desava, sa druge strane, iz objektivnih razloga, jer nisi se zatekao tamo. Moram biti posten pa reci: kada vec pocnes raditi, pada ti stosta na pamet. Svi bi se pitali sta bi da se vratis tog momenta u Sarajevo. Vjerovatno bi zivio kao i svi drugi. I u svim tim razmisljanjima ispadne da nisi stigao nigdje. Posto nisam ocekivao da ce tako nesto se desiti pa da svoje ponasanje i izjave usmjerim u tom smjeru, ne osjecam neku direktnu krivicu nizasto. Jer ljudi su stosta govorili, pogotovo na pocetku rata, mozda ti ljudi isto misle i danas, ali ja tu ne mogu nista.

PREZIVLJAVANJE OD SLAVE DO SLAVE: S jedne strane ti fudbal pomaze da prezivis, a s druge strane, to sto ja prezivljavam, to nije opravdanje jer mozda ne bih uspio postici nesto vise ni da nije bilo toga. Kad si profesionalac, ti pokusavas da radis i da zaboravis. Mada je i to neka vrsta izlaza: kada dozivis poraz, pa te kritikuju, a ti kazes: "Pa, jeste, to je tesko, ali ima i tezih stvari u zivotu..." I onda mozes reci i da si sretan i kad izgubis i da te otjeraju iz kluba, to je daleko manje od onoga sto se desava ovdje u Bosni. E, da li je taj izlaz ispravan u normalnom, profesionalnom odnosu prema klubu, to je sad drugo. Mada smo mi igrali solidno. Prvu godinu za bod nismo bili prvi, a osvojili smo kup. Drugu godinu smo solidno igrali. Medjutim, dodjes u sukob jer nemas rezultat, a tim je malo stariji. To je situacija u kojoj moras mijenjati, a "Panathinaikos" ne moze sebi dozvoliti da mijenja a da nema rezultata. I te godine smo bili drugi u prvenstvu, a pobijedili u kupu. Ali meni su dali nogu vec prije finala kupa. To je dobra strana svega toga, da ti se predsjednik elegantno zahvali. A moze se to nazvati i da "dobijes nogu u straznjicu". Rezultat je bio takav kakav je bio: bili smo drugi i finalisti kupa, ali mozda je to bilo i radi nekih privatnih stvari. Ja sam dugo i izdrzao. Kad ne znas jezik i to, "Panathinaikos" je opasna sredina. Imaju u Grckoj neke slave u toku godine, vjerski praznici, i to su kao neke etape za trenera. Kad prezivis trecu slavu, onda kao mozes da zivis mirno jos sest mjeseci, pa onda opet...

KRIK NA PUNOM STADIONU: To je period koji je mogao da bude normalan, ali je pomucen. Zivio sam od treninga do treninga, da ne mislim na ovo ovdje, a kad nisi na treningu i prestanes da mislis na fudbal, onda si pokusavao preko televizije, preko radija, preko najmanje mogucnosti da doznas sto vise o svemu tome. Da zivis od telefonskog kontakta sa nekim ko ti nema nista lijepo reci. Pa kad se uhvatis za telefonsku slusalicu, onda se pitas: "Sta cu sad?" Ja sam sliku o desavanjima u Bosni i Sarajevu imao vec po dolasku tamo, ali Grci kao Grci su imali naklonost prema ovima s druge strane. Tesko ih je ubjedjivati da stvari nisu takve. Ja sam i nekim novinarima govorio, ali znas kako je kad je nesto kontrolisano. To ti je kao krik na punom stadionu. Ostao sam u Grckoj jos mjesec dana nakon raskida sa "Panathinaikosom". Ali sam onda razmisljao kako ce se sve pretvoriti u neku borbu za opstanak, gdje cu morati mijenjati klub za klubom. A onda gubis ljudski. Mislio sam da je onda bolje da zavrsim sa Grckom u "Panathinaikosu". Bio sam u jednom od dva najveca grcka kluba, bio sam dio historije tog kluba gdje je radio jedan broj velikih trenera. Sve ostalo bi bilo krpanje.
Jedan život, jedna ljubav, jedan klub.
Željezničar za život cijeli!
 
Avatar
za_zivot_cijeli
Postovi: 2159
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 11:02 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

pon apr 18, 2016 2:47 pm

Arhiva DANI 146
Pise: Ermin Cengic
V Dio


HRABROST JE OSTATI

COVJEK KOJI VODI BRIGU

AUSTRIJA ZEMLJA TESKA...: Tada sam poceo razmisljati kako dalje: da li da se opustim ili da nastavim raditi. Razmisljao sam kako je Graz blizu, kako znam jezik malo bolje, kako je izazov da radim sa jednim malim timom. Finansijski dio nije bio ni bitan jer smo se dogovorili za sekundu. Covjek i zavoli to, pa zagrizes i pitas se dokle ce. Dodjes u situaciju i da odes, pa te pitaju sto ne ides, pa sto ostajes... Kazu mi da treba biti hrabar pa otici, a ja kazem: onda sam kukavica. Mislim da je, kad nesto napravis u nekom klubu, jos veca hrabrost ostati pa pretrpjeti, ako treba, ono sto nece biti kako je bilo. Jer nije to velika pamet – kad sam poslije prve titule, pa cak i poslije prve godine, kada smo bili drugi, a niko nije vjerovao da taj tim to moze – da sve pripisem sebi, da profitiram i odem. Pa sam ostao sa izazovom da moze biti bolje, pa je bilo bolje. A ja ne vjerujem da mozemo jos bolje, mada ljudski moras vjerovati. Ja sam imao priliku da odem, ali sam se razmisljao: gdje god da odem, opet je jovo-nanovo. A vrijeme je postalo vrlo skupo na Zapadu i nemas ga vise. Imao sam srecu da sam u “Sturmu” dobio neku vremensku marzu da radim. Na pocetku smo bili solidni, pa onda pri vrhu, pa onda i kad smo pali, vidjelo se da mozemo. Tako zivim cijelo vrijeme, ali dokle? Jer treba prezivjeti i kad pocnemo padati. Sta bi bilo kad bi se svi ubijali kad su na vrhuncu moci, ljepote, slave, i da nemaju petlje i hrabrosti da prihvate i ovaj drugi dio? Ja nisam razmisljao na taj nacin i uvijek ce biti u pravu ovi sto mi kazu da trebam otici, ali ja sam to vec apsolvirao.

VELIKI KLUB – VELIKA BRIGA: Ja ne vjerujem puno u ove promjene tokom sezone. Kazu da mogu biti psiholoski pozitivne kao sok za igrace. Ali i ne moraju. To novinarima odgovara kad se negdje promijeni trener pa se igra bolje. Ali je daleko veci postotak slucajeva da ekipa igra slabo i kad se promijeni trener, samo sto mediji ne pisu o tome. A to je logicno jer promjena nije nista donijela. A kad imas priliku da vise vremena dobijes, da razmislis gdje da odes, u neki veci klub, ja razmisljam ovako: pristat je lako, ali, kad pristanes, obicno dodjes u situaciju da se pitas “sta sad?". Jer, moze ti odgovarati i ime i imidz kluba, ali se to u jednom trenutku, za mene, moze pretvoriti u teret. Za mene je to obaveza. Ipak moras nesto opravdati, a niko ti ne garantuje da ce tvoj nacin rada donijeti rezultat. Jer tu nema prastanja, nema vremena, vrijeme je preskupo. I ovdje je izazov kada smo po drugi put postali prvaci, pa se kvalifikovali za Ligu sampiona, i zapitali se da li smo limitirani.

NEKA SVI IGRAJU SVE: Treneri kad dolaze u novi klub, onda mijenjaju sistem igre, raspored igraca. Onda se proba promijeniti jedno dva igraca. Mijenjanjem rasporeda igraca postize se neki efekat. Ali ja sam pristalica toga da bi igraci trebali da prave situaciju po svojim mogucnostima. Izuzev velikih klubova gdje se moze dozvoliti luksuz da trener, kad dodje i zatrazi formaciju 4-4-2, a ekipa to ne moze da igra, odmah trazi da se dovede cetiri-pet novih igraca. Ja kad bih i bio u toj situaciji, ne bih trazio igrace za taj sistem, nego za neki univerzalni sistem koji je utopija, a to je da svi igraju. Od kada sam se poceo baviti ovim poslom, ideja vodilja je bila sistem gdje svi igraju. Sigurno, sa obavezom samodiscipline ili kolektivne discipline, gdje treba znati da se treba i braniti. Trazis, u najmanju ruku, ako ne univerzalnost, a ono polivalentnost svih igraca. I da aktivno ucestvuju u svakom dijelu igre, bez obzira sto su neki malo jaci u nekim dijelovima. Tesko je imati tim gdje svi mogu sve, ali da ti je to neka ideja, da se priblizavas tome, to je nesto sto me vodi. Prakticno, gdje god da dodjem, ja nisam imao potrebe da sebe mijenjam. Mislim da to i igracima odgovara, jer oni koji znaju da igraju, nista im ne mijenjas, samo im dodajes jos vise slobode, a oni koji su obicno bili igraci zadatka, dobijaju na vaznosti i pocinju da ucestvuju. To nisam ja izmislio, to vec postoji. Koliko pratim danasnji fudbal, to je trend. I u "Zelji", i u reprezentaciji, i u “Partizanu", i u "Panathinaikosu", i u “Sturmu", nikad se nisam opterecavao nekom taktikom. U principu, mene je uvijek interesovala konstrukcija, a ne destrukcija.

PREDRASUDA O OSIMU: Nije istina da forsiram tzv. igrace zadatka, "vodonose". Onog momenta kad igraci koji budu najvise znali budu i trcali kao ovi, onda nemam nikakvih dilema. A tih je sve vise u dobrim klubovima. Uzmite “Barcelonu” i vidjet cete da te uloge “vodonose” nema, bez obzira sto tu ulogu igra Cocu ili Enrique, koji su izuzetni igraci. Mi smo imali igracku kulturu i nasa razmisljanja su isla u tom pravcu da imamo one koji trce i one koji misle, a to je, nazalost, naopako. I ja sam igrao na slican nacin, ali nikad nisam mislio da je to dobro. Medjutim, ako se covjek bavi malo matematikom, onda pokusava da kombinuje i kompenzira, pa ove koji su “umjetnici” tjera da malo vise trce, a ove koji su do tada bili samo trkaci, pokusava da pogura da budu inventivniji. Znaci, priblizavas jedne drugima. Sa tendencijom, naravno, da ove koji su tehnicki slabiji priblizavas ovima koji su gore.

BALKANSKI MENTALITET U FUDBALU: Moze se uticati na to. Svi kazu kad nam igraci odu vani, da se ponasaju drugacije. Problem je kad su zajedno. Treba malo insistirati. Zivot ide u tom pravcu, i ako nam ovo nije skola, ne znam sta nam moze biti.

SVJETSKI TRENDOVI: Kad covjek gleda tradiciju, Evropu i Juznu Ameriku, pitanje je sta je tradicija, a sta objektivno stanje. Sta su ekonomske, medijske mogucnosti, jednih i drugih, a sta su mogucnosti ovih koji dolaze: Kineza, Japanaca, Korejaca, centralnoafrickih zemalja, recimo. Timova koji mozda nemaju dovoljno samokontrole da iskoriste te prednosti koje imaju na fizickom planu, jer su prilagodjeniji toj igri nego Evropljani. A ne koriste ih radi svog mentalnog sklopa. Ne da su glupi ili zaostali, nego jednostavno ne razmisljaju na taj nacin. I Evropa i Juzna Amerika ce morati da razmisljaju o opasnosti koja im se priblizava. Da li na ovaj nacin sto ce kupovati igrace i smanjivati mogucnosti drugih, to je pitanje, ali da su razlike u svjetskom fudbalu sve manje, to je sigurno. Novac jos uvijek odlucuje. Dok god neko moze da kupuje i pamet i znanje, on moze da kontrolise. Samo i kolicina para ima neku granicu za samu igru. I kad sve kupis, sta onda? S tim sto fudbalska pravila mozda onemogucavaju ekspanziju, da ta igra bude malo brza. Ali sigurno je da ima jos dosta prostora da fudbal bude interesantniji. Isto kao sto je sigurno da velike pare mogu da se okrenu protiv fudbala.

SARAJEWO NACH DEM KRIEG: Hendikep je kad si Bosanac ili Sarajlija, jer ne mozes da normalno razmisljas. Sta ja imam da pricam da se struktura promijenila u gradu, da se puno toga ne mice? Nema razloga da ljudi kojima vrijeme stoji a koji nemaju neku perspektivu, da dozvole da cekaju. Cekat', pa imati neku sansu, to je u redu, ali cekat' radi cekanja, cekat' da ostaris, da ne vrijedis vise... Ja ne mogu da kazem to, i nemam pravo da kazem, ali ima dosta ljudi koji su rekli da je ovaj grad cesto nepravedan, da ne postuje niciji uspjeh. Tu privilegiju da je neko Sarajlija ne treba dijeliti. A to je sad tendencija da imaju dvije vrste Sarajlija: oni koji su rodjeni i oni koji su za vrijeme rata bili tu.

ZRTVE FUDBALA: Moja supruga Asima je zrtva tog fudbala, i ja to sada vidim. Zao mi je sto nisam vise bio sa djecom, ali ne mogu sada nazad. S druge strane, ne bi ni valjalo da sad zalim zbog nekih stvari, jer je taj fudbal, manje-vise, priustio neki normalan zivot svima. Ipak, cesto sâm sebi kazem: da sam ovo znao sto sad znam, mozda bih drugacije napravio...
Jedan život, jedna ljubav, jedan klub.
Željezničar za život cijeli!
 
Avatar
za_zivot_cijeli
Postovi: 2159
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 11:02 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

pon apr 18, 2016 2:49 pm

Arhiva DANI

Drugi o Osimu

DR. MUHAMED HASANBEGOVIC, KLUPSKI LJEKAR FK “ZELJEZNICAR"

PUCANJE ZORE NA TIENNANMENU

Kada je dosao u “Zeljeznicar", 1978. godine, ono sto se odmah moglo primijetiti kod njega je jedna benevolencija, jedna dobrocudnost. Nikada se nije mogao nazirati ni tracak nekog zla, neke zlobe. On je jako senzibilna, emotivna i postena osoba. Duhovno je bogatstvo biti sa njim, gdje se moze spoznati da se radi o covjeku koji posjeduje dijapazon svjetske obrazovne kulture. Meni licno je druzenje sa njim donosilo vrlo interesantnih obrazovnih saznanja koje sam dobivao u neobaveznom sjedenju i caskanju.
Nije on nikada tezio da privlaci neke "zvijezde", uslovno receno, nego su “zvijezde” tezile da budu sa njim, niti je ikada bio impresioniran nekim velicinama. Njegovo drustvo su obicni i jednostavni ljudi, i nikada mjerilo nije bio neciji drustveni rang, funkcija, zvanje ili ljepota... U poslu je uvijek u prvi plan postavljao interes ekipe i ljepotu igre. Nikada nije spomenuta rijec “ostro", “nagazi ga", "ne daj mu proci"... Cilj je lopta i igra. I za razliku od nekih drugih trenera koje sam upoznao i koji se postave negdje u igralistu, zadaju zadatke svojim saradnicima i pomaknu se na periferiju, on bi svoj trening pocinjao oblacenjem u trenerku, ulaskom medju igrace, i ako se igra na dva gola, i on je igrao. Nikada sa vikom i nikada sa crtanjem nekih shema na ploci kredom. To je apsoluto nepoznato u "Zeljeznicaru” za njegovog doba. Osimov pristup je igra i nije selekciju ekipe pravio po osnovu toga koliko je ko krugova na terenu mogao pretrcati i ko je bio brzi. On je bio genijalan u pronalazenju pravog mjesta za individualne sposobnosti nekog pojedinca... Sve dok me on nije uvjerio u suprotno, ja nisam, kao gledalac i navijac, puno drzao do nekog uvjerenja da je trenerski posao neka posebno intelektualna radnja. Prvi put sam shvatio da je fudbal – umjetnost preko njega. Bilo je mnogo dozivljaja i situacija, ali svakako da je vrijedilo i zivjeti i druziti se i raditi sa takvom osobom radi jednog dogadjaja koji niko meni poznat nije imao prilike da dozivi. Bilo je to u Kini, na gostovanju na jednom turniru 1982. godine. Nakon zavrsetka, noc uoci povratka kuci, sjedili smo u drustvu dvojice predstavnika jugoslovenskih firmi u Kini, jednog Beogradjanina i jednog Zagrepcanina. Nakon sjedenja u hotelu, u neko doba noci, premjestili smo se u stan jednog od dvojice nasih “domacina". I u neko doba, pitam ja njega hocemo li u hotel, jer nam valja putovati, na sto mi je odgovorio sljedecim rijecima: “A sto mi ne bismo docekali pucanje zore na Tiennanmenu?” Tako smo po mrklom mraku sjeli u auto, “peugeot 504", i dosli na taj ogromni trg. Na trgu ima jedan obelisk, spomenik Chu-en-Laju, i po noci ga cuva kineski vojnik, tako da nocu na trg nista osim golubova tada nije smjelo “sletjeti". Medjutim, mi smo autom dosli na desetak metara od vojnika i obeliska. U to vrijeme bila je aktuelna Lepa Brena i pjesma Bum, Cile, Bum, mi smo otvorili vrata, pustili tu kasetu i na pustom trgu se zaorila muzika. I tada smo jedan drugom govorili da nam niko nece vjerovati da smo docekali pucanje zore na Tiennanmenu....

ZDENKO JELIC, GENERALNI SEKRETAR SD “ZELJEZNICAR"

COVJEK KOJI VODI BRIGU

Prvu pravu, istinsku bolest u zivotu, jednu laksu upalu pluca, fasovao sam dolazeci na utakmice na kojima je on igrao. A od momenta kad smo se upoznali, kada je dosao u "Zeljeznicar” 1978, pa do odlaska, u predvecerje Svjetskog prvenstva u Meksiku, bili smo zajedno 25 od 24 sata dnevno. Meni je ta tzv. "UEFA-generacija", koju je Osim oblikovao, najdraza “Zeljina” generacija jer je, nekako, najtananija, naprofinjenija, romanticarska i duboko fudbalski edukovana. Ja nemam razloga da mu se dodvoravam, ali sam ponosan zato sto sam radio sa njim to vrijeme koje je bio u "Zeljeznicaru". On je svojim ulaskom u trenerski esnaf inaugurisao jedan novi stil. Iz “Zelje” je otisao kao igracka legenda i svi su ocekivali da tu igracku transformira u trenersku legendu, sto je i odradio na jedan maestralan nacin. Ispricat cu vam da sam prisustvovao kada je na jedan, za mene stravicno sokantan nacin, odbio kontakte sa menadzerima iz "Reala". Reci cu vam i to da je jedan moj veliki prijatelj, akcionar najjace menadzerske kancelarije u svijetu, dosao ovdje prosle godine i bio dva dana kod mene sa samo jednom molbom: dao mi je blanko cek i rekao da, kako znam i umijem, slomim Svabu kako bi preuzeo jedan belgijski klub. Ja sam mu rekao: “Pa moze napisati cifru k'o Ronaldo", na sto mi je odgovorio: “Pa, neka napise...” Naravno, Svabo je to kasnije odbio, ali htio sam samo da kazem u kojoj mjeri je cijenjen i koliko je uspio... Svabo kao covjek je plijenio sve oko sebe svojom naglasenom inteligencijom. Izuzetno je obrazovan, nacitan. Zbog njegove superiornosti, mnogi su skloni da ga proglase prepotentnim jer ga se boje. A on osvaja svojom nonsalancijom, svojim gegovima, i u sustini je jedan fini, pristupacan covjek. Nevjerovatno je galantan i, iako znam da ce se ljutiti ako ovo procita, moram reci da ne mogu ni na prste jedne ruke nabrojati kada sam u njegovom drustvu platio ceh. I dan-danas on vodi brigu o svojim prijateljima, svojim bivsim saigracima i njihovim familijama. A jedan je od rijetkih koji je i u ratu pomagao...
Jedne epizode se i sada sjecam. To je bilo u predvecerje Olimpijade. Otisli smo skupa u Sovjetski savez, i program je bio takav da smo gostovali u Krasnodaru, cini mi se, i u tom gradu je nacionalni ponos bio olimpijski sampion Suma. Jedna ljudeskara, gromada od covjeka. Bile su neke govorancije i, kada je to proslo, taj olimpijski sampion Suma, onako skruseno, prilazi i malo-malo pa gleda u Svabu, koji je bio u jednoj novoj, prekrasnoj "Adidas” trenerci. Kako su se oni sporazumjeli, ne znam, ali odjednom taj Suma skoci i poce ga ljubiti. Onda Svabo izadje i vraca se poslije tri minute u odijelu, a onu trenerku, fino spakovanu, poklonio je tom Sumi. I nije to bilo iz nekakve samilosti. On je shvatio da je taj olimpijski sampion, taj covjek, u tom trenutku zasluzio bolji odnos...

MILJAN MILJANIC, BIVSI SAVEZNI KAPITEN U REPREZENTACIJI SFRJ I PREDSJEDNIK FUDBALSKOG SAVEZA JUGOSLAVIJE

VIZIONAR I COVJEK 21. VIJEKA

Ko njega pokusa objasniti, bit ce mu tesko. Ali, onaj ko hoce, lako ce ga prihvatiti. Osim je jedna od velikih vrijednosti u fudbalu. Mislim da je zasluzio da bude proucen na mnogo bolji nacin i da mnogi treneri vide put kako se nesto stvara. On nije cijenio ni vjezbu ni egzercir. On je najvise cijenio - igru. A za igru treba dusa. Osim je i u malim sredinama pokazao da zna napraviti velike stvari, i mislim da je bio veliki kao igrac, a jos veci kao strucnjak-vizionar. On je u svom "Zeljeznicaru", klubu koji nije kupovao i nije prodavao igrace, napravio tim koji je imao svoju igru. Tu istu igru je napravio i kao trener mlade reprezentacije na Olimpijadi. On je svoje opredjeljenje u fudbalu prakticno realizovao u praksi, tako da, kada je postao selektor, svi su vidjeli da on nije klasican selektor, da nije predstavnik klasicne metodologije, nego da ima jedan drugaciji pristup. On je to i razradjivao i usavrsavao, bio vizionar. Ja ovo ne govorim da bih ga hvalio, nego zato sto mislim da je to moj dug da kazem jednu istinu. Istinu o situaciji u kojoj su svi htjeli da budu selektori, a ja sam se najzad opredijelio za Svabu, sa kojim nikakvo posebno licno prijateljstvo nisam imao osim tog sportskog prijateljstva. Nije bilo nikakve protekcije niti naklonosti, nego moje opredjeljenje da on to treba da radi jer on je shvatio kuda fudbal ide dalje. On je najjaci covjek bio kad je bio na terenu...
Vrhunac nepravde je bio onda kad mu je pripisano nesto sto mu je mnogo smetalo. To je bila jedna besmislena, losa informacija koja se pretvorila u kompromitovanje jednog covjeka: vi to znate, onda kad su ga proglasili da je popio 10-15 flasa viskija. To je bio jedan novinar sa losom namjerom, sa pakosnim idejama i to je bila jedna fama koja je prokruzila Evropom i svijetom jer je to bilo za vrijeme Svjetskog prvenstva. Ta fama mu je dosta smetala za one koji ga ne znaju...
Ja mu nikada nisam bio prepreka. Jednom sam se samo umijesao kada je dosla jedna serija neuspjeha i kada su svi trazili njegovu smjenu, pa sam stao u njegovu odbranu. Svabo je bio na to osjetljiv, a tesko mu je bilo tada, medjutim, to nije dolazilo u obzir jer je dobio sva priznanja kad je bilo najgore. Podigao je reprezentaciju i ugled, i da je bilo malo sportske srece, Jugoslavija bi igrala najmanje finale.
Inace, ne samo njemu nego nikome se nisam mijesao u posao... Kada je davao ostavku, svi smo plakali. Svabo je covjek Sarajeva. Covjek koji voli grad, ljude, Sarajevo, i on je to dozivio najteze sto je mogao da dozivi. Svabo je i covjek koji je volio reprezentaciju, Jugoslaviju, ali on tu nije mogao, on se mucio i to je bio najtezi trenutak. Posle su mu suze od muke... O Osimu se ne moze razgovarati preko koljena. On je vrlo osjetljiv i rafiniran. On prepoznaje. Nije opterecen mas-medijima, niti voli da im sluzi, ali itekako zna da plasira svoje stavove. On je po potencijalu bio covjek 21. vijeka, samo nije imao sve uslove da to bude, i pripadalo mu je mjesto u klubu u kome sam i ja nekad radio - "Realu" iz Madrida. On je bio za te visine i to su mu neljudi sprijecili. A njegovi pogledi i principi su skola kako treba da se radi.

VELIMIR ZAJEC, BIVSI IGRAC DINAMA (ZAGREB)

PRINCIPIJELAN I KVALITETAN

Mislim da je on covjek koji nogomet poznaje u dusu. Nije okovan nikakvim kompleksima, i kroz svoj rad i u "Zeljeznicaru" i u reprezentaciji i u "Panathinaikosu" i u "Sturmu" je dokazao da je jedan od najboljih evropskih trenera. Kada je Osim dolazio u "Panathinaikos", ljudi koji vode taj klub su trazili trenera sa kojim ce suradjivati na jednu duzu stazu i, s obzirom da sam tada imao jednu savjetnicku funkciju tamo, ja sam preporucio Ivicu. Mislim da je on tada pokazao svoju principijelnost u radu u tom klubu jer je zadrzao svoj stav. Poznato je da Grci zele dosta utjecati na momcad, da se predsjednici vole igrati i vole nogomet. Tako je u jednom konkretnom slucaju Argentinca Borellija, koji je doveden kao nekakvo pojacanje, Osim, bez obzira na neka druga razmisljanja, forsirao svoj nacin igre, a tu mu Borelli nije pasao. Tako je, i po cijenu da se razidje sa "Panathinaikosom", on zadrzao svoj stav. Mislim da je to principijelno, i sam taj podatak govori i o tome koliko je kvalitetan.

HARIS SKORO, BIVSI FUDBALER ZELJEZNICARA

OTAC TIMA


Mene za Svabu vezu najbolje godine moje fudbalske karijere zato sto smo mi tada imali generaciju koja je postigla najvise. Dosli smo do polufinala Kupa UEFA i nesretno ispali od "Videotona". Tu generaciju je kreirao Osim, sa kojim smo svi imali odlicne odnose, i mislim da je on imao i velike zasluge za taj uspjeh. On je u svakom slucaju izuzetan strucnjak, sto je pokazao i vodjenjem reprezentacije i treniranjem u Grckoj, a posebno sada u Austriji. On je izuzetna sportska licnost, u poslu ali i privatno. Igraci su njega voljeli. On nije imao klasicni odnos trener–igrac. To je bio vise prijateljski odnos tako da se prema nama ponasao vrlo blisko, kao otac. U isto vrijeme on je imao i respekt od svih igraca zato sto je bio jako dobar covjek, ali i veliki strucnjak. Postovali smo ga u svakoj varijanti i ostali smo u dobrim odnosima, sto je znak da je i sa te strane bio omiljen medju igracima.

SUBHIJA KARAMEHIC, BIVSI PREDSJEDNIK FK "ZELJEZNICAR" (1978-1984)

SISTEM U GLAVI

Ivica Osim kao fudbalski strucnjak, po mojoj ocjeni, iako ja ne znam mnogo o fudbalu, ima mnogo vise pozitivnih, karakteristicnih osobina nego negativnih. To sve njega svrstava u vrh strucnjaka koji umiju znalacki da vode tim. Mislim da mu je jedna od velikih osobina i to sto na jedan analitican nacin upoznaje sredinu i igrace. On ima nadarenost da dosta realno procjenjuje mogucnost igraca: i fizicku i tehnicku i intelektualnu i sve druge osobine koje su potrebne da se sagleda igrac u cjelini. Ima i osobinu da se svakom igracu zna pribliziti. Igrac ga osjeti ne samo kao nekog rukovodioca ili znalca nego ga osjeti kao covjeka i izgradi povjerenje koje onda unosi u igru. Tako se stvara pozitivna atmosfera u timu. Istovremeno, on jako puno vremena potrosi na upoznavanje onoga sa kim se takmici. Svjedok sam nebrojenih noci provedenih uoci znacajnih utakmica kada je znao po nekoliko sati razgovarati sa pojedinim igracima. Ti razgovori proteknu prije svega u analizi karakteristika igre protivnika: od brzine, nacina driblinga, upornosti... pa sve do koncepcije igre koju ce postaviti strucni stab protivnika. Mislim da je to povjerenje igraca u njega i poznavanje osobina protivnika rezultiralo time da su "Zeljeznicar" ili klubovi u kojima je bio trener postizali i znatno vise nego sto su realne mogucnosti tih timova. Bilo je pobjeda za koje su pretezno zasluzne te Osimove osobine. On je pred utakmice malo spavao, mnogo razmisljao i prikupljao informacije sa svih mogucih strana. Niciju informaciju nije odbio, ali je sam sve to analizirao sta mu treba, sta mu je dobro, a sta nije. Takav nacin njegovog rada odrazavao se kako na igrace, tako i na saradnike. On je njihov rad veoma cijenio. Znao je on u tim strucnim krugovima izgledati i malo ostar, znao je i kritikovati, ali kada se izlazilo iz krugova tih rasprava, oni su u njemu imali apsolutnu zastitu. To je imalo odraza i na njegov uticaj na ponasanje rukovodstva kluba. To je nekad dovodilo i Osima, a i rukovodstvo kluba, u opasnost da on ne preraste u nekakvog apsolutistu. Ali i ta opasnost je otklanjana njegovom, ja mislim, natprosjecnom inteligencijom te njegovim porodicnim odgojem. On nije covjek sklon da na jeftin nacin koristi bilo kakve situacije, nego je sve htio postici realno... U svom radu Osim nije bio sklon nekim pisanjima, pismenim analizama, izradi nekih planova, pa se sticao dojam njegove sklonosti improvizaciji. Bilo je i sale na racun mog insistiranja da se sve, na neki nacin, stavi na papir. Ali i bez tih pismenih planova, on nije realizirao svoje poslove na improvizatorski nacin. Ipak je tu bilo sistema smisljenog u tako inteligentnoj glavi.

MISO SMAJLOVIC, BIVSI IGRAC, TRENER I DIREKTOR FK “ZELJEZNICAR”I SELEKTOR REPREZENTACIJE BIH

SIPKA I BUBANJ


Ivica i ja smo bili, ono sto se kaze, kao sipka i bubanj. Znamo se, maltene, otkad znamo da smo zivi, stanovali smo kuca do kuce, ganjali sve sportove zajedno, ne samo fudbal. Bilo smo dobra raja, iako je on bio malo mladji pa smo ga tretirali kao mladju raju, ali se i tada vidjelo da zna sa loptom. Bio je covjek koji se volio, a to je ostao i kasnije: pozeljan za drustvo. Ja sam nesto ranije od njega postao prvotimac, tako da je jednom, kao junior, skoro istjeran iz kluba zbog mene jer je sa rajom sa tribina zvizdao Pasicu koji je na jednoj trening-utakmici uzeo moj dres sa brojem 9. Odlaskom Stankovica i dolaskom Konjevoda na kormilo "Zelje" nas dvojica smo postali najjaci tandem u onoj jugoslavenskoj ligi. Bio je izvanredan tehnicar, ali je iluzorno sada nesto posebno govoriti o njegovim igrackim kvalitetima kad se sve zna.
Kao covjek je bio postojan, stabilan i realan, i kakav je bio prije, takav je i danas. Kada je dosao na celo strucnog staba "Zeljeznicara", bilo mi je drago da jedan takav covjek radi sa nama, a poznavajuci Svabu, nisam uopce sumnjao da bi se prihvatio takvog posla a da ga dovoljno ne poznaje. On je takav covjek da priznaje ono sto ne zna. Do tada je "Zeljo" igrao tvrdo, pravila se neka vjestacka disciplina, igraci su kaznjavani. Kod Osima je sve bilo dosta fleksibilnije, igraci su imali dosta slobode. Proces treninga je bio takav da se puno radilo sa loptom, ono sto igraci vole. Imali smo dosta uspjeha, ali za jedan veliki nedostajala nam je dlacica, malo sportske srece, da bi igrali u finalu Kupa UEFA. "Videoton"? Mislim i da smo bili neiskusni, da je preovladalo to neiskustvo i kod igraca i kod nas. Nismo ni takticki pogrijesili, ali smo mogli, recimo, opstrukcijom igre privesti tu utakmicu kraju... Zasto se Osim nije prihvatio funkcije selektora Reprezentacije BiH? Vjerovatno jer se dogovorio sa ljudima iz "Sturma" da ostane jos da radi, a on je takav covjek da radi na rijec, nece da se veze, vjeruje ljudima, i kad nesto kaze, onda stoji iza toga. On nije materijalista, ali vjerovatno mora da misli i na buducnost porodice. Osim toga, nije slucajno da ni drugi koji su vani nisu pristali. Treba doci u sredinu koja od tebe ocekuje cudo, i siguran plasman na Svjetsko prvenstvo. On nije budala i zna da sve to ne zavisi od jednog covjeka. Ali ja vjerujem da ce se on sigurno vratiti ovdje i da ce biti aktivan ili u reprezentaciji ili u "Zeljeznicaru". Trece solucije nema.

Tri Osima u “Zelji”

Pored Ivice, koji je u "Zeljeznicarevom" dresu igrao od 1959. do 1970. godine, i Amara Osima, njegovog sina, koji je takodjer nekoliko godina uspjesno nastupao za prvi tim "Zelje" u prvenstvu bivse SFRJ te u poslijeratnom prvenstvu BiH, za "Zeljeznicar" je igrao jos jedan Osim. Naime, stric Ivice Osima, Eduard, nastupao je za "Zeljeznicar" u periodu od 1922. do 1929. godine.

SVE OSIMOVE UTAKMICE

Ivica Osim je u periodu od 1959. do 1971. godine odigrao 250 prvenstvenih utakmica u dresu "Zeljeznicara", postigavsi 75 golova. U Srednjoevropskom kupu 1963. godine Osim je odigrao cetiri utakmice i postigao jedan gol, 1964. godine je nastupio u dva meca, a u sezoni 1967/1968. igrao je takodjer u dvije utakmice Srednjoevropskog kupa i postigao jedan gol. I u tzv. Internacionalnom kupu (Inter-toto kup) "Zeljeznicar" se 1965. godine plasirao u cetvrtfinale, a Osim je nastupio u svih sest utakmica grupe postigavsi pet golova. Medjutim, "Zeljeznicaru" je zabranjen nastup u cetvrtfinalu od strane Fudbalskog saveza Jugoslavije zbog "afere Planinic". U takmicenju koje je preteca danasnjeg Kupa UEFA, Kupu sajamskih gradova, Osim je 1970. godine nastupio u jednoj utakmici za "Zeljeznicar" i postigao je jedan gol protiv belgijskog "Anderlehta". U periodu od 1964. do 1969. godine Osim je 16 puta nastupio za drzavnu selekciju Jugoslavije, postigavsi na zvanicnim utakmicama osam golova. U sezoni 1962-1963. Osim je odigrao i tri utakmice za mladu reprezentaciju bivse drzave.
Jedan život, jedna ljubav, jedan klub.
Željezničar za život cijeli!
 
Avatar
Hurmasica
Postovi: 9086
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:25 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

pon jul 18, 2016 6:18 pm

Čestitamo 49. rođendan Amaru Osimu, najtrofejnijem treneru u historiji FK Željezničar! Brko živio nam još 100 godina :zeljeznicar1: :titula:

slika
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!" - Milan Ribar
 
Avatar
Eisenbahner1921
Postovi: 3878
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 10:57 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

pon jul 18, 2016 10:18 pm

A pehari su tu :titula: Još najmanje toliko šefe :zeljeznicar1:
Nije Željo mahalski klub, jer već odavno je prerastao i svoje naselje i svoj grad i svoju zemlju, okuplja navijače odasvuda, ali jest klub iz mahale. Željo je klub svoje Grbavice
 
Avatar
Izlija
Moderator
Postovi: 3757
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Živio nam Osim dragi

sub jan 21, 2017 11:31 pm

phpBB [video]
イビチャ・オシム

Online

Trenutno korisnika/ca: Bing [Bot], Google [Bot] i 164 gosta.
 

 

Prijava  •  Registracija