F. K. ŽELJEZNIČAR
Legenda iz Doline ćupova
Fudbalski klub Željezničar iz Sarajeva povodom 50. godišnjice Evropske fudbalske federacije izabran je za najbolji bh. tim koji se natjecao u evropskim takmičenjima u posljednjih 50 godina. Tim nastao 1921. godine, kojeg su osnovali mladi radnici sarajevske željezničke radionice, ubrzo je pobrao simpatije navijača iz Sarajeva, BiH i cijele bivše Jugoslavije i, uz gradskog rivala F.K. Sarajevo, postao nezaobilazan dio tradicije glavnog grada BiH...
ALKALAJ, SILVIO: Vodio prvu ekipu Željezničara u Drugom razredu 1921/22 godine. Nešto kasnije, sredinom dvadesetih, preuzeo je Espanol iz Barcelone i bio učitelj slavnom Ricardu Zamori, jednom od najpoznatijih svjetskih čuvara mreže svih vremena.
BAŽDAREVIĆ, MEŠA: U vrijeme najžešće podjele Sarajeva na plavi i bordo tabor, Meša je bio idol navijač a Željezničara. Briljirao u Željinom sastavu koji se plasirao u polufinale Kupa UEFA 1984/85. i igrao u bronzanoj reprezentaciji Jugoslavije u Los Angelesu ž84. Karijeru nastavio u Francuskoj.
BUKAL, JOSIP: Centarfor, devetka. Ono što je danas Roberto Carlos, 70-ih godina je bio Josip Bukal. Legenda kaže da je na utakmici protiv Bruggea 1971. godine jednog igrača iz živog zida udarcem loptom u glavu poslao pravo u bolnicu. Pričalo se i da je udarcem s 30 metara slomio prečku. I danas radi u Želji, u omladinskom pogonu.
CUHAI: Igrač mađarskog Videotona, zločinac i zlotvor. Njegov gol u 88. minuti tog 24. aprila 1985. godine zaledio je Grbavicu i srušio sve nade da će se Željo plasirati u samo finale Kupa UEFA. I danas se među starijim navijačima na Grbavici često pomenu on i njegova familija.
DERBI: Susret dva najveća gradska rivala koji sportski komentatori nazivaju i praznik fudbala. To, u neku ruku, i jeste. Na dan kada se sastaju najveći rivali Željo i Sarajevo svi polude: stariji ljudi farbaju lica u boje svoga tima, padaju opklade o šišanju na ćelavo ili farbanje automobila u boje suparničkog tima u slučaju poraza... Zanimljivo je da, osim rivaliteta, između dvije grupacije navijača nema mržnje, a često navijači dva tima zajedno odlaze na utakmice. Omjer u pobjedama je već godinama ujednačen.
DIMITRIJEVIĆ, DIMITRIJE: Željeznički radnik u čijoj se glavi 1920. godine rodila ideja o formiranju radničkog kluba. Najmlađi i najbrž i među svojim drugovima, spre tan u baratanju loptom, pod lipom ispred Željeznicke radionice saopštio je svoju pomisao prijateljima. Ostalo je historija...
ĐILDA, DŽEVAD BEGIĆ: Legendarni vođa navijač a Željezničara. Nakon početka agresije na BiH priključio se odbrani i poginuo braneć i grad. Navijači su o njemu napravili i pjesmu koja je nezaobilazna na svim utakmicama. Na utakmice često donesu i njegovu sliku, a njegovo ime se pominje s punim poštovanjem.
EGZERCIR: Mladi željeznički radnici nakon osnivanja kluba nisu imali novca za plaćanje terena, pa su odlučili da treniraju na vojnom vježbalistu na Čengić vili zvanom Egzercir. Prvih sunčanih dana 1921. godine počeli su treninzi.
GRBAVICA: Istoimeno naselje u kojem se nalazi stadion koji je među navijačima poznat i kao Dolina ćupova. Otvoren je 1949. godine, poslije četiri godine intenzivnih radova. Prvi susret u Drugoj ligi bivše države odigran je pred prepunim tribinama. Željezničar je protiv Šibenika zabiljež io pobjedu od 4:1. Stadion je u proteklom ratu bio potpuno uništen.
HADŽIABDIĆ, ENVER: Lijevi half, najbolji igrač Jugoslavije na svjetskom prvenstvu 1974. u Njemačkoj. Vodio poslijeratnu generaciju Želje koja je u play-offu za prvaka BiH 1997/1998. godine pobjedom nad rivalom Sarajevom osvojila prvu poslijeratnu šampionsku titulu.
JANJUŠ, SLOBODAN: Legendarni golman koji je u sezoni 1971/72 oborio sve dotadašnje golmanske rekorde i primio samo 20 golova. Njegov kasniji prelazak u Sarajevo mnogi su primili kao životno razoč arenje.
JUG: Prije izgradnje svih tribina na stadionu Grbavica, najvatreniji navijači Željezničara okupljali su se na brdu iznad južne tribine. Poslije je nadograđen i viši dio, posebno namijenjen navijačima koji su se 80-ih prozvali Manijaci. Od tada je tradicija da se Željini navijači okupljaju na južnoj tribini stadiona.
KATALINSKI JOSIP: Poznatiji kao Škija, centarhalf šampionske generacije Želje, i ondašnje jugoslovenske reprezentacije. Poznat po golu datom Iribaru, Špancu, u čuvenoj majstorici za odlazak u Njemačku ž74. Kažu da je imao jednostavan princip: izbiti loptu što dalje od svog gola, aut, na centar ili u protivnički šesnaesterac.
KOVAČIĆI: Nakon što je Željo registrovan u tadašnjem sportskom savezu, i nakon nekoliko dobrih utakmica, 1921. je sklopljen je ugovor sa SAŠK-om da svoje utakmice igra na terenu u Kovačićima.
MANIJACI: Navijači Željezničara uvijek su bodrili svoj tim i išli na gostovanja, a drugoj polovini osamdesetih dolazi do veće organizacije najvatrenijih koji se nazivaju The Maniacs. Osim ove grupe stvaraju se i Blue Tigers i Joint Union, te još nekoliko manjih grupa, ali svi oni sačinjavaju matičnu grupaciju Manijaka.
NIKIĆ, NIKOLA: Navijači su ga zvali Guto, zbog specifičnog pogurenog načina kretanja prema suparničkom golu. Kada bi primio loptu, zgutio bi se i pravo na gol, dok ne zabije loptu između stativa ili dok ga neko ne obori. Poznat je i po serijalu emisija posvećenih svojoj kravi Jagodi, a danas vodi mladu U-19 reprezentaciju BiH.
OSIM, EDUARD: Stric Željine legende Ivice. Igrao u sezoni 1922/23. godina u jednom od prvih sastava Želje.
OSIM, AMAR: Sin poznatijeg oca Ivice, trener Željezničara nekoliko sezona, sa Željom osvojio dvije šampionske titule i dogurao do trećeg pretkola Lige prvaka. Prije preuzimanja A tima, vodio je omladinski pogon. Volio manekenke, a nakon određenih nesporazuma, napustio klub. Trenutno neuposlen.
OSIM, IVICA: U periodu od 1959. do 1971. godine odigrao 250 prvenstvenih utakmica u Željinom dresu, postigavši 75 golova. U Srednjoevropskom kupu 1963. godine odigrao je četiri utakmice i postigao jedan gol, 1964. godine je nastupio u dva meča, a u ovom kupu nastupio je i u sezoni 1967/1968. U Internacionalnom kupu (Inter-toto kup) Željo se 1965. godine plasirao u četvrtfinale, a Osim je nastupio u svih šest utakmica grupe postigavši pet golova. Međutim, Željezničaru je Fudbalski savez Jugoslavije zabranio nastup u četvrtfinalu zbog afere Planinić, kada je navodno pustio Hajduk da pobijedi. Bio je to prvi slučaj kažnjavanja u Jugoslaviji za namještanje. U Kupu sajamskih gradova Osim je 1970. godine nastupio u jednoj utakmici za i postigao je gol protiv belgijskog Anderlehta. U periodu od 1964. do 1969. godine 16 puta je nastupio za državnu selekciju Jugoslavije, postigavši na zvaničnim utakmicama osam golova. U sezoni 1962 -1963. odigrao je tri utakmice za mladu reprezentaciju. Vodio Željinu generaciju koja se plasirala u polufinale Kupa UEFA, a pred rat bio selektor Jugoslavije. Prosječnom navijaču Željeznič ara ne smijete spominjati Osima u negativnom kontekstu ili ga, ne daj Bože, opsovati.
PAŠIĆ, ILIJAS: Prvi reprezentativac Jugoslavije iz Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata. Nastupio je u meču protiv Turske u oktobru 1954. godine kada je Jugoslavija pobijedila 5:1. Pašić je bio strijelac trećeg gola.
RIBAR, MILAN: Trener šampionske generacije Želje iz sezone 1971/72. O njemu su se ispredale razne legende, a možda najbolje ga je opisao književnik Miljenko Jergović: Prosijedi četrdesetpetogodisnjak, malo čičkave kose (uvijek je šega kad je stariji čovjek malo čičkav), u plavoj žŽeljinojž trenirci, sjeo bi na svoju klupu i, ako nas sjećanje ne vara, zapalio cigaretu. Cijeli stadion je sekundu-dvije gledao u njega. Ribar je bio trener sa karizmom. Pod njegovim pogledom pucale su cjevanice protivničkih napadač a. Ribar se razbolio za vrijeme rata u Sarajevu, otišao u Zagreb gdje je ubrzo nakon rata i umro. Počiva na zagrebačkom groblju Mirogoj.
SARAJEVO: Grad u kojem je Željo osnovan i istoimeni klub koji je njegov najveći rival od svog osnivanja 1946. godine. Prije rata grad se dijelio isključivo na principu Željo Sarajžvo.
VELEŽ: Jedno od velikih razočarenja navijači Željezničara doživjeli su kada je njihov klub, koji je odmah nakon povratka iz druge lige 1981. godine dogurao do finala Kupa Jugoslavije, u finalu tijesno izgubio od Veleža.
VIDEOTON: pogledati pod Cuhai.
VOZ/VLAK: Na istočnoj tribini stoji simbol, lokomotiva parnog voza. Obzirom da su klub osnovali željezničari, lokomotiva je postala simbol sarajevskog kluba. Lokomotiva se nalazila i na najpoznatijoj navijač koj zastavi koja se prije rata viđala na južnoj tribini, a opjevana je i u navijač koj pjesmi.
ZUBANOVIĆ, HADIS: Ono što je za navijače Želje Cuhai, to je za navijače Sarajeva Zubanović. Svojim golom u posljednjoj minuti finala play-offa 1998. godine, nakon jedne od najdramatičnijih utakmica protiv rivala Sarajeva, donio je Želji toliko željenu titulu.
ŽELJO: Mnogi mlađi navijači tima s Grbavice najprije su počeli navijati za Želju, pa tek onda shvatili da je pravi naziv njihovog kluba Željezničar. Navijači svoj tim od milja zovu Željo i to je treća stvar koju dijete navijača čuje u životu i odmah nauči (mama, tata pa Željo) Postoji i parola: Za Želju se ne navija, Željo se voli.
----------------------------------------------------------
Miljenko Jergovic - Fudbalska kradja
Imena nogometnih sudaca izgovarala su se uz neizostavan dodatak mjesta iz kojeg dolaze. Niko nikad nije rekao samo Dušan Maksimović, nego su svi uvijek govorili - Dušan Maksimović iz Novog Sada, pa Hamid Ihtijarević iz Sarajeva, Marijan Raus iz Varaždina, Stipe Glavina iz Klisa, Damir Malovinović iz Rijeke, Lado Jakša iz Ljubljane, Osman Jusufbegović iz Sarajeva... A bio je i jedan Trajče Mađoski iz Tetova. Taj Mađoski sudio je utakmicu "Dinamo" - "Željezničar" u Zagrebu jedne od onih nekih godina početkom ili sredinom osamdesetih. Igralo se peto ili šesto kolo, "Dinamo" je prethodno izgubio većinu utakmica i nalazio se pri dnu tabele, a "Željo" je imao svoje proljeće, pa je nakon prvog poluvremena vodio s 2:0. Onda se u poluvremenu nešto dogodilo, Mađoskom iz Tetova neko je nešto rekao i dao ili mu niko ništa nije rekao i dao, nego je čovjek ispravno shvatio da više vrijedi pobjeda "Dinama" na domaćem terenu od još jednog uspjeha "Želje" u gostima. Sudio je "Dinamu" jedan, pa drugi, pa treći penal, sve dok ih nije bilo toliko da su domaći napokon mogli pobijediti.
Bila je to jedna od najvećih, a možda i najveća krađa u povijesti domaćeg prvoligaškog nogometa. Međutim, o njoj se po novinama nije pisalo, niti su se "Željini" igrači jako bunili. Zagrebačke novine slavile su pobjedu Blaževićevih dečkiju čiji je trener još uvijek nosio svoj bijeli šal, sarajevske novine nisu htjele puno talasati, valjda da se ne bi posumnjalo u našu lojalnost Jugoslaviji, a jedinu kritiku posla koji je obavio Trajče Mađoski iz Tetova objavile su beogradske Večernje novosti iz pera svoga zagrebačkog dopisnika. "Željo" je bio mali i nevažan klub i nije imao utjecajne navijače koji bi se u svim tim beogradima, zagrebima i sarajevima borio za njegova prava. U našoj je povijesti on jedini mogao biti prvak i ispadati iz prve lige.
One godine kada je posljednji put ispao, u posljednjem su mu kolu "Čelikovi" navijači skandirali onu banalnu dječiju pjesmicu: "Željo u napad, druga liga zapad". Gol koji je "Želju" izbacio iz prve lige je, ako sjećanja opet ne varaju, zabio Karač, utakmica je prenošena na televiziji, a igrači u plavom su pognutih glava napustili teren, jer je "Željo" bio jedini klub oko čijeg se povratka u društvo najboljih neće angažirati šira društvena zajednica. Katkad se javno znalo postaviti i pitanje trebaju li uopće gradu Sarajevu dva prvoligaša, kad ih nemaju ni Ljubljana, Skoplje, a često ni Zagreb.
Navijači drugog sarajevskog kluba imali su dobrih razloga da vjeruju kako je naš grad dobio ime po istoimenom nogometnom klubu. FK "Sarajevo" donijelo je prvu šampionsku titulu u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to u sezoni u kojoj je "Sarajevo" slavilo 20, a "Željezničar" 45 godina postojanja. Ta titula bila je krunski dokaz da je boja fesa - boja dresa u temelju našeg suvereniteta i da je Sarajevo općenito bordo grad, dok je plava boja "Želje" tek trag davnog, zauvijek prošlog vremena u kojem je nebo ljudima bilo jedina domovina. Igrom slučaja ili zbog čudnog i neobjašnjivog ritma u kojem su se kroz povijest izmjenjivale mode, bordo boja je nakon te prve šampionske titule ušla u modu. Počcetkom sedamdesetih devedeset posto kauča bilo je tapecirano bordo presvlakama, pojavila su se bordo Alhosova odijela s reverima od vakcine do vakcine, a nešto kasnije su umjesto buba boje bijele kafe svijetom počeli krstariti prvi bordo "golfovi", a prije njih i bordo "peugeoti 404". Kada jednom izađe iz mode, bordo boja postat će znakom lošeg ukusa i to će ostati sve do danas, tako da je na kugli zemaljskoj danas teško i naći bordo dresove nekog nogometnog kluba. Boja dresa FK "Sarajevo" danas se čini planetarno jedinstvenom pojavom.
Dva sarajevska nogometna prvoligaša dijelili su grad po nevidljivoj crti kojom su podijeljeni svi pravi i ozbiljni gradovi svijeta. FK "Sarajevo" je poput "Reala" bio kraljevski klub, ponos i dika političke elite i ljudi koji su vjerovali da se uspjeh u životu moze izraziti novcem, dok je NK "Željezničar" bio klub radničke klase, starosjedilaca i ljudi koji bi sami sebe proglasili starosjediocima. Nedavno je jedan uvaženi lokalni ekspert sasvim tačno navijače "Željezničara" proglasio autsajderima, što je povijesno precizna odrednica: ako ništa drugo, a onda je katastrofa protiv "Videotona" potvrdila da "Željo" kao i svaki drugi autsajder gubi važne utakmice, one koje se dogode jednom u povijesti. S druge strane, "Sarajevo" do tih utakmica nikada nije ni došlo, pa ni klub, ni njegovi navijači se ne mogu nazvati autsajderima.
Vratimo se na kraju Trajčetu Mađoskom iz Tetova: ono što je uradio "Želji", on ne bi smio uraditi ni "Hajduku", ni "Olimpiji", ni "Zvezdi", ali bi smio uraditi "Sarajevu". Samo da je to uradio "Sarajevu", barem bi novine pisale o krađi, dok je ova skromna historiografska bilješka ujedno i prvi sarajevski pisani trag o tome kako je Mađoski iz Tetova pokrao "Želju".
-------------------------------------------
„Vidiš, Željo me nije rodio al' s njim sam se rodio, rastao i odrastao, s njim i dan danas živim. Željo me pored svih škola i fakulteta najbolje naučio kako se voli bez koristi. Usadio u me' odanost i poniznost. On mi je uzor, pokazatelj kako opstati i kad svim silama žele tvoj nestanak. Bilo da si na vrhuncu ili u provaliji. Naučio me kako se poklanja ljubav, kako vjerovati i ono najvažnije, da je za sreću potrebno malo. U isti tren učio me samoodbrani i ekonomiji, pravu i pravednosti, vjeri i skrušenosti. Moju listu prijatelja je prošrio barem za najmanji trocifreni broj. Pomogao i neprestano pomaže, da budem iznad primitivizma. Usadio u me' sjeme sportske ljubavi a ne mizantropiju i želju za tuđom krvlju, nasiljem i drugim devijacijama. Učinio, da poštujem ljude oko sebe bez obzira na njihovo porijeklo, vjersku, rasnu ili neku drugu pripadnost“.
Dok me banalni, široko otvorenih očiju, posmatrao, da budem iskren više gutao, i pomno slušao besjedu, ja sam, prije nego sam nastavio, udahnuo još bosanskog zraka kojeg sam, čini mi se, direktno s Trebevića uvlačio u se'.
„Kao što vidiš Željo mi daje višestruko a zauzvrat traži tako malo, malo ljubavi. Ne prisiljava, ne traži nikakvu protuuslugu. Ne smara, svakodnevno kenjajući dao sam mogao i morao više u životu. Da sam bio talenat za ovo ili ono. Naprotiv, prima me u svoje skute kad jesam i kad nisam talenat i kad sam mogao više nego što jesam i kad nisam mogao ništa i onda kada je sve potamam i kada mi ništa od ruke ne ide, kada su svi kontra mene. Baš kao majka! Voli me onakvog kakav sam. Zato ne žalim ni jednu groznicu, prehladu, reumu zbog smrzavanja podno Vlašića ili Majevice prateći svoju ljubav. Ili to, što sam se topio poput šećerne vune na hercegovačkom toplotnom udaru. Ali to je u ljubavi, tu prepreke ne postoje. Da te ne lažem, zahvaljujući njemu sam ljubio ali i plakao. Ne znam da sam na dženazi najrođenijih pustio suza kao poslije pregledanog snimka tekme protiv Mađara.
Željo me naučio biti onim čega danas najviše nedostaje, biti čovjekom!“
Banalni pitac je nepomično, raskolačenih očiju, zurio u mene. Ne znam da li mu je bilo jasno ili ne, niti me zanimalo ali sam dovršio.
„Sa Željom se rodiš, odrastaš, živiš i naposlijetku s njim ideš pod ovu bosansku prahulju, crnicu, glinu...a onda ti na nišan, krst ili neki drugi spomen umjesto epitafa okače plavobijelo platno s magičnim brojem '1921'“.
Na koncu, Željo je život a ostalo je negdje između, da ne kažem ali evo hoću, ostalo su sitnice!!!
-----------------------------
Nas Zeljo je uvijek bio radnicki klub,klub koji kroz istoriju nikada nije imao para,ali klub koji je svojim igrama i srcanoscu uvijek plijenio simpatije publike sirom tadasnje drzave,cak i mnogo sire.
Kao siromasan klub,ja nisam bas siguran da li je Zeljo kroz cijelu svoju postojanost kupovao igrace,igrao se ciframa i obestecenjima.Uvijek su se pojavljivali anonimni igraci,kao Fico Bahtic iz Pofalickog ako se ne varam,Paprica iz Sutjeske iz Foce,Haris Skoro iz Unisa i slicni,Brane Jelusic iz Ilijasa itd itd...i mnogo mnogo nase djece koji su postajali igraci iz one poznate sljake,gdje su gutali prasinu i gdje je svaki klizeci start znacio i ranu na nozi,ali su ta djeca postajali veliki igraci.
Sjecam se one utakmice tadasnjeg prvenstva,Zeljo - C.Zvezda,kada je bilo 3-0 za Zelju,kada su same velicine igrale za protivnika,a nasa ekipa pomijesanog sadrzaja,od onih mladih gdje je tada pripadao i nas Amar Osim,pa do starog lisca Nikica.Na golu stajao dijete od 17 godina,Zeljko Pavlovic.
Naslov sutrasnjeg teksta u oslobodjenju je glasio "PRICA O TRI JUNAKA" . Pricalo se o toj utakmici i o sjajnim stvarima koje je nas tim napravio,i o tri junaka na terenu,Pavlovic,Nikic i trener Miso Smajlovic.Dobili su ocjenu 10 za svoje nastupe.Igrali su za Zeljeznicar.Igrali su za ljubav.Igrali su za publiku. I igrali su velikog srca,hrabro.
Zelju je uvijek to krasilo,ta neka posebnost,onaj šarm koji ti pruza citava atmosfera.Zivjelo se samo za takve stvari.
Zivi se i danas.Jeste malo drugacije,jer nas je rat odvojio od nekih lijepih prica,i Zeljo se kao klub urusio zbog visestrukih protivnika.Onih vanjskih i onih unutrasnjih,gradskih.Prezivio je to nas Zeljo.Nije bilo prvi put da nas se pokusava srusiti,da nestanemo.Srce je branilo da se to desi i danas je Zeljo na naslovnoj najavi kvalifikacija za ligu sampiona.
Kao i uvijek,sa siromastvom se borio,nekada znao doci i do polufinala velikog takmicenja,sa igracima iz Pofalickog,Sutjeske,sa omladincima koji su izrasli iz prasnjave sljake.Nikada Zeljo nije imao uslove za dobar rad.Nikada.
Zadnjih nekoliko godina mi zivimo pricu jednog Zelje koji ce kroz istoriju ostaviti trag i u ovoj drzavi.Opet se nema para,opet se nema uslova,opet dolaze igraci iz Banovica,Kalesije,Srebrenika.Anonimusi.I opet u sklopu sa nasom djecom,koji postaju igraci sa istog sljakastog terena koji je sada prekriven vjestackom travom,gdje trenira vise ekipa istovremeno,gdje nema uslova...postaju igraci.Kao i kroz cijelu istoriju,i nemamo para da placamo obestecenja,da nam dolaze visokorangirani igraci.Ali imamo onaj šarm Amara Osima koji je i sam prolazio kroz tu utakmicu sa C.Zvezdom,zivio je "PRICU O TRI JUNAKA",dok je njegov otac prije toga napisao najzlatniju istoriju naseg kluba kroz uspjehe srca,a ne bogatstvom nekog Seika koji mu je davao novac da kupi Mihajlovica iz Foce.
Ove utakmice lige prvaka,koje danas i u danasnjem vremenu igra nasa svetinja je vrijeme u kojem trebamo biti maksimalno ponosni.Na sve.Na Zelju,na Amara,na igrace,na titule,na trofeje.
Tacno je da nismo dobro prolazili.Tacno je i to da je danas neko novo vrijeme u svijetu fudbala i da se sve gleda kroz novac.Tacno je i to da puno kasnimo za fudbalskom revolucijom u svijetu.Ali najtacnije je da je Zeljo ostao Zeljo,siromasni radnicki klub,koji ce uvijek igrati srcem,pa makar primio 10 golova.Ljubav nikada nece prestati,a proci ce i ovaj period kada pricamo koliko ce nam golova neko dati u evropi.
Neka Zeljo odigra danas hrabro,srcem,za klub,za navijace,neka se stisnu i neka trce.Neka vjeruju u sebe.To je sve sto zelimo.Doci ce kroz koju godinu i momenat radovanja u evropskim utakmicama.Doci ce jer sam siguran da ce "PRICA O NOVIM JUNACIMA" uskoro biti pricana i u novijim generacijama.To je jednostavno ZELJO!
SRETNO PLAVI !
----------------------
5.6. by Vrbanjusa
Dani, sedmice, godine prolaze a jednu utakmicu, jedan dan nikad nisam prežalio.
Ali da krenem od početka. Par dana prije legendarne utakmice odigrala se jedna isto tako važna ali zbog okolnosti finala play offa brzo zaboravljena utakmica. 30.05.1998 u 21:00. Na Koševo prvi put u istoriji dolazi Zrinjski iz Mostara. Klub koji prije rata nije egzistirao i bio nam je totalna nepoznanica. Jedno ime u toj ekipi se izdvajalo, Baka Slišković. Stariji su sa strahopoštovanjem pominjali to ime. Čuj Baka igra za taj neki Zrinjski. I stvarno je igrao lopte. Majstor. Ali i mi imamo majstora. Prije početka utakmice to nismo znali, čak ni nakon kraja pomenute nismo znali da imamo majstora. Saznaćemo kasnije.
Datalji utakmice nisu više ni važni a jedino što ostaje u sjećanju je pogodak jednog od najboljih napadača Želje poslije rata Nermina Vazde i dramatičan finiš utakmice kao najava za sve ono što će slijediti u narednim danima. Buki, Žera i za kraj Zuban. 90-ti ili možda 89-ti minut. Za pobjedu Želje od 2:1 i plasman u finale. Finale prvenstva BIH, prvi put nakon užasnog rata gdje je moj klub izgubio skoro sve. Stadion, trofeje, igrače su odnijeli vatra, neprijetelji i dušmani. Samo 3 godine od okončanja patnje i stradanja kako kluba tako i navijača Želje dolazimo u dramatičnom finišu do plasmana u finale. Mi kao prilično mladi momci sanjali smo o takvom raspletu događaja. Od ničega se stvorilo nešto. Za par dana nakon Zrinjskog ispostavit će se da se stvorila istorija i jedna nezaboravna generacija ljudi i fudbalera koje ti događaji iz sredine 98-me vežu do kraja života.
5 dana euforije, priče, maštanja, nagađanja, nade i čega sve ne. 120 sati razmišljanja o predstojećoj utakmici, pripremanja, čekanja.
Znali smo s kim igramo, znali smo protiv koga sve igramo. Znali smo šta nam spremaju. Znali smo šta su nam uradili samo 6 godina prije. Ali nismo se prepali, nismo odustajali.
I došao je taj dan. 05.06.1998. Sjećamo se svi petog šestog. I nebo je tu noć izgledalo čudno, niti plavo niti sivo. Nervoza je stegla pluća, mislio sam da neću preživjeti.
Pun stadion, ludnica, grotlo. Na zagrijavanju se povrijedio najbolji Željin igrač, Dželo. Valjda sudbina, šta li?
Oni bolji na terenu, dobra ekipa, dobro igraju. Prečka, stativa, poništen gol. Očaj naših na terenu. Nemamo snage da izdržimo sav taj pritisak protivnika. Naši igrači padaju po terenu, nemaju snage.
I onda jedna odbijena lopta idu u aut, Pehli je nekako stiže i gura prema Šopoviću. Kad sam jedne prilike, godinama poslije, razgovarao sa Pehlivanovićem o pomenutoj lopti i pitao ga zašto si potrčao, zašto je nisi pustio u aut, odgovorio mi je da ne zna. Nema pojma. Sudbina, šta li? Šopović prima loptu i gleda prema Zubanu, Zuban maše rukom da mu pošalje loptu u prostor. Šopa gura loptu Zubanu koji zaobilazi Dedića i šalje loptu lijevom nogom prema golu. I lopta putuje. Jedno pola sata je putovala.
I dogodilo se, ušla je. GOL! Kod mene tišina, muk. Takva je tišina bila da sam čuo erupciju oduševljenja sa stadiona Koševo. A ja u Hrasnom, kući gledam utakmicu na TV-u. Zabranjen izlazak iz kuće od strane doktora. Onda suze, same od sebe, jedna za drugom. Potom trnci obuzimaju čitavo tijelo, teba li zvati doktora? Ne treba, dijagnoza se zna, ŠAMPIONI. I tako satima i satima. Jutro sam dočekao na koljenima zahvaljujući svim Bogovima za koje sam znao. I dižući pogled prema nebu shvatio sam da je ipak te čarobne večeri bilo plavo. Izrazito plavo. Kao one zastave na Jugu.
E zato nikad nisam prežalio tu utakmicu, taj dan. Nisam bio.
Ali oni su bili. To je mnogo bitnije.
Buki, Žera, Zuban.
Pehli, Šopa, Zuban.
Zuban je majstor, naš majstor. Sad znamo da i mi imamo majstora, nije majstor sa loptom kao Baka ili Meša ali je majstor kad treba zabiti. I zato se svi sjećamo petog šestog. I Zubana.
I dan danas evo skoro 18 godina poslije kad neko pomene Zubana meni izmami osmjeh na lice. Zbog svojih golova, zbog petog šestog, zbog onog što sad čini za klub. Zuban nam je dao puno i dan danas nam daje puno. Kad bi pola naših legendi davali kao Zuban, nebo bi bilo granica.
I zato hvala ti Hadise Zubanoviću!
-----------------------------------
Samo Željo
Igrao sam s mnogim igračima u tandemu, ali s Acom Kosorićem najbolje sarađujem. Koliko možemo, pokazale su evropske utakmice. Utakmica sa Standardom bila je ostvarenje dijela mojih snova... Pun stadion, velika podrška navijača, huk evropskog Koševa na otvaranju utakmice...
Željo je veliki klub, s velikim očekivanjima. Početak nije bio lagan, ali sam se u međuvremenu navikao... No, prije nego započnem svoju priču o Želji, vratimo se na 1990. godinu, kada sam se rodio.
Ja sam Jasmin Bogdanović. Rođen sam 10. maja, a fudbal počinjem igrati u FK Sloga Doboj, sa nepunih osam godina. U porodici, danas profesora i dr. stomatologije, rodio se dječak koji je zavolio fudbal, nasuprot košarkaškim ambicijama oca, nekadašnjeg košarkaša. Starije sestre su se opredijelile za obrazovanje. Sestra Sanja radi u banci, a Jasmina je kao i mama zubar. Nekako je bilo prirodno to, nekako sudbinom određeno da najmlađi član porodice Bogdanović dođe u Sarajevo, nakon roditelja i sestara koji su se fakultetski obrazovali u gradu, u kojem ja danas živim.
Najveći uticaj da se bavim fudbalom imao je Miloš Dujković, moj prijatelj, fudbaler Borca. Sa 17 godina odlazim u Zagreb i pridružujem se NK Zagrebu kao junior. U istom periodu sam odigrao dvije utakmice za selekciju U-19 Bosne i Hercegovine. U NK Zagrebu nisam dobio priliku u seniorskoj kategoriji. Nakon nekoliko posudbi i igranja u nižim rangovima HNL, odlučio sam se vratiti kući.
Svega pola godine nakon boravka u FK Sloga Doboj, prelazim u Zvijezdu iz Gradačca u kojoj sam bio kapiten.
Amar Osim će me dovesti u Želju. Da njega nije bilo, sigurno nikada ne bih prešao.
Nanizale su se utakmice. Dobar nastup u derbiju, evropske utakmice...
Pitate se, kako zvuči na terenu podrška sa tribina u derbiju? Dovoljno glasno da me ne čuje saigrač udaljen 10ak metara.
Gol protiv Borca, 85. minuta i borba za titulu...
I povreda...
No, nisam se predao. Oporavak ide dobro. Što prije shvatite da su povrede sastavni dio sporta, lakše će vam biti. Osim loših, povrede donose i dobre stvari.
Mnogo mi znači podrška ljudi u okolini, na čemu im iskreno zahvaljujem.
Sarajevo je predivan grad, Željo je naš najbolji klub, saigrači su prva liga... Osjećam se kao kod kuće, u gradu za koji me vežu Željo i djevojka Adisa.
Pristiglo je mnogo novih igrača. Neki od njih su već igrali za Želju. Sve su to odlični igrači i ljudi. Trebat će vremena da se ekipa posloži i pokaže svoju snagu. Naša šansa za Evropu je u kupu, ali ne odustajemo od borbe ni u prvenstvu.
Za 20 dana počinjem lagano trčkarati. Vrijeme koristim da studiram na DIF-u.
Želim se vratiti na teren što prije. Čast je i zadovoljstvo igrati za Želju, imati privilegiju koja nije bila svakom ukazana i s kojom se valja nositi. Želju velikim osim trofeja čine njegovi navijači, jedni od najboljih u regiji.
Tiago Silva je moj omiljeni igrač.
U Zvijezdi sam sarađivao s Moranjkićem i Maksumićem. U Želji sa Zeljkovićem i Kerlom.
Uzajamno slaganje i obostrano poštovanje, najvažniji su za igrače na stoperskoj poziciji. Aco i ja smo postali kao jedan. Prije utakmice, razgovaramo o protivničkim napadačima, dogovaramo se kako ćemo ih čuvati, u čemu nas podržavaju i naši suigrači.
Moj broj na dresu je 22.
Za 22 dana će moji saigrači istrčati na teren protiv Širokog. Da li ste spremni?
-----------------------------------
Zima je 1970. godine.
Milan Ribar se pita u čemu je tajna Zvezdinih dobrih partija u proljetnom dijelu prvenstva i traži pomoć. Ribar ne voli neuspjeh. Zna da su njegovi momci predodređeni da postanu šampioni.
U klub dolazi brzojav. Pozvani smo na turneju u Brazil. 20 dana te zime, 25 godina prije reprezentacije BiH, zaigrali su plavi fudbal u Riu.
Bili smo dobri, ne bolji od Brazilaca, ali dovoljno impresivni da budemo gosti Fudbalskog saveza Brazila i sljedeće sezone. Samo mi, a od jugoslavenskih klubova kasnije još samo Zvezda. I niko drugi!
Naredne sezone, samba u Jugoslaviji, igrala se na Grbavici.
............................................................
Prilazi mi, moj prijatelj, Ivo Ištuk.
Dobili smo Bosnu Visoko. Idemo u finale play-offa.
Pita me Ivo, još uvijek se ne miri da su ispali, gdje smo se pripremali.
Kaže, pokupio on igrače Bosne u kamp negdje u Hrvatskoj. Danima su se ozbiljno pripremali za play-off.
Šta je Željo uradio, pa su igrači igrali onako jako to proljeće 1998. godine, pa i sam play-off.
Mene stid bilo da mu kažem istinu. Slažem da smo kratko otišli na planinu.
A moji dječaci danima se družili. Kakva je to družba bila!
Da vas ne lažem: ubio Bosnu ping-pong!
(Enver Hadžiabdić)
---------------------------------------------
Jesenice u Sloveniji.
Grad čelika. Grad koji je poslije II svjetskog rata izgradio razrušenu Jugoslaviju.
Tri godine su stanovnici ovog grada i njegova radnička klasa kunili i molili tadašnju upravu FK Željezničar da odigra prijateljsku utakmicu s lokalnim timom.
Na dan utakmice, radni dan, čeličana je prestala da radi. Svi radnici su gledali utakmicu.
Kao da je došao Tito...
A došao Željo.
(Zdenko Jelić)
-------------------------
Velika je noc ovo bila. Uci ce u rang onih utakmica i onih posjeta kojih ce raja da se sjeca kako budu prolazile godine, pogotovo sto se u ovoj dekadi ili dvije takve stvari Zelji desavaju sparadicno. Vidio sam ono za cim mi je dusa zudila prethodnih godina. Djecu obojenu u plavo, kako vicu ime kluba i kako navijaju zagrljeni. Ispunjen stadion Kosevo, vidio sam guzvu u gradu i gdje me prozimao osjecaj plavetnila. Kao u snu. Zeljo je igrao tu noc, pjesma se orila i rijeke ljudi koji su posli da ispricaju jos jednu lijepu pricu. O klubu. O posebnosti i o tom najljepsem osjecaju pripadnosti, gdje je ljubav jedina rijec koja daje puno znacenje citavim generacijama koje su se radjale i umirale u svojoj plavoj boji.
U startu mi je rezultat bio nebitan. Ja nisam od onih koji daju svoj glas na utakmici. Obicno posmatram i u sebi prozivljavam svu tu posebnost koju gledam pred sobom, osluskujem glasove nasih vatrenih navijaca, a trzam nogom na svako dodavanje bilo kojeg igraca, kao da ja dodajem tu loptu, skacem glavom na centarsut, postavljam se u blok umjesto Kosorica.... to ti je ono kad sjedis i sav se treses a iz tebe ne izlazi nista osim tih nekih trzaja koji su refleksni, dok u tebi vulkan rastura svaki nerv koji tjera misice u organizmu da te pokrenu da skocis. Ne moze ti nista u zivotu uraditi nesto takvo kao sto moze Zeljo. To sam vec odavno naucio.
Zeljo je u evropskim okvirima mali klub. Pa eto, opet je i na tim stranicama evropskih uspjeha ispisano ime Zeljeznicar kao polufinalista evropskog takmicenja. To je onako, za vjecnost. Da se zna.
Danas se evropa opet upoznaje kroz ovih par sezona sa imenom Zeljeznicar. Danas Zeljo opet puni stadion Kosevo, nekim novim, mladim navijacima, i onim starijim, koji se dobro sjecaju i koji vise nego ikada ponovo osjecaju taj puls. Evropa se upoznaje ponovo sa tim navijacima, igraci velikih ekipa sa ogromnim tradicijama dolaze na nase podrucje i odlaze sa utiskom koji ih pozitivno sokira. Pricaju o tim navijacima. Danas se u Belgiji, kao sto se to par dana ranije u Madjarskoj, spominje dobra atmosfera, fudbalska, navijacka kultura. Danas ti igraci i navijaci stranih klubova upoznaju cinjenicu da u BiH postoji jedan veliki klub kojeg navijaci nose na svojim rukama, vodjen ljubavlju i svojevrsnim fanatizmom. Danas su spoznali da ovde postoji velika zelja za uspjehom. Shvatili su da je ovde dusa itekako prisutna.
Medjutim, samo mi u nasoj kozi shvatamo za kakav klub navijamo i sta mi zapravo u svemu tome volimo. I kroz one lose periode, i kroz vjecnu neimastinu, kroz borbu sa sistemima koji su se istorijski radjali i umirali u ovom regionu, gdje je Zeljeznicar cesto ostajao obespravljen i ponizavan, opet se pojavi mali djecak i vice ZELJOOOOOOOOOOOOOOO, i opet se poslije nekoliko godina pojavi stariji simpatizer sa prezivljenim mozdanim udarom, kome je doktor strogo zabranio cak i gledanje utakmica na tv-u. Pojavi se ekipa iz Gracanice, iz drugih gradova i mjesta, ljudi koji su skupljali novac da se pojave zbog Zelje. Prelijepa prica.
Zato Zeljo uvijek izlazi kao pobjednik. To je taj osjecaj pripadnosti. Pa i kada nas nema na stadionu, kada smo nekada malo i ogorceni na neko stanje u klubu, kada se pojave stvari koje gledamo i nikako ne volimo da vidimo to sto vidimo, osjecaj ljubavi opet preplavi . Jer tom bolesnom covjeku mozdani udar je stanje koje ga sprijecava u nekom naumu, ali njemu niko ne moze iscupati plavo srce. Ono je plavo i kucace dok kuca jbg.
Da covjek ostane u kuci i ne odgleda kako lijepo terenom plovi Amir Hadziahmetovic. Kako primi loptu i ide direktno u protivnika, kako se postavlja u duel, kako se ne boji svog neiskustva, jer mu plavo srce daje hrabrost da svoj talenat pokaze svima nama. Ostavlja nam poruku snage i trazi od nas, moli nas da ga dodjemo gledati, jer on hoce da nam pokaze da je Zeljo od svog osnivanja imao svoju djecu koja nas je nosila oduvijek i zauvijek.
Uclanite se ljudi u klub. Samo sinoc je na Kosevu bilo preko 25 000 clanova. Zbog malog Amira, zbog malog Dade, zbog ratnika Blagojevica, zbog velikog Odovica, zbog najveceg Zelje. Uclanite se radi sebe. To raja nikako da shvati. Clanstvo u jedan klub ne znaci davanje para u tom nekom bukvalnom smislu. Ako neko do sada nije shvatio kolika je poenta biti dijelom ovakve porodice, onda mu je to slika sa Koseva sinoc trebala objasniti. Upravo sada, kada je Zeljo ispao u evropskom takmicenju, ta snaga navijaca i ljubavi spojena u gotovo stogodisnju pricu zvanu FK ZELJEZNICAR nam se mora predstaviti u jednu veliku i siroku plavu sliku koja nam je u srcu i pred ocima cijelo ovo vrijeme. Ako je ikada bilo potrebno stati uz klub i svojim clanstvom dati podrsku svojoj porodici, to je onda ovaj trenutak. Nemojte traziti nesto zauzvrat za svoje novce, jer dobili ste svog Zelju. Zeljo ce tada biti jaci. Porodica ce tada biti jaca. Jedinstvena u svojoj magiji, jer mnoge rijeci nedostaju u svim rijecnicima da bi se opisao ovaj fenomen. Rodjeni smo sa mnogo mana, vrlina u nama je sto smo prepoznali jednu ovakvu siroku pricu. Ne dajte na to nikome. Citajte o istoriji svog kluba. Hvala Bogu pa postoje knjige o nasem putu i kako nas je taj put vodio. Koliko je samo krvi i znoja proliveno da to sve opstane, kolika je borba i dan danas da ostanemo uopste u zivotu kao jedan respektabilan klub u nasim okvirima. Sve to radimo sami. Sve smo to oduvijek radili sami.
Biti clan i vezati se clanstvom za Zelju znaci postati dio jedne beskompromisne borbe za svoju ljubav. Postajes i zvanicno dio svega onoga sto smo glasom sinoc uradili, pa kad se Kosevom prolomilo ZEEEEEEELJOOOOOOOOO, sva su srca ubrzano kucala i svi smo htjeli od srece i ponosa da iskocimo iz svoje koze. Mi smo ZELJO. Mi smo ta snaga. Mi smo ti clanovi. Mi smo ta visedecenijska borba. Mi smo ti koji se dajemo bezuslovno, jer bez nas ni Zeljo ne bi imao poentu.
Zato i u svim dobrim vremenima, u svim losim trenucima, u svim borbama kroz teske zivotne periode naseg kluba, navijaci, simpatizeri i svi oni koji vole i koji znaju sta to sve znaci, trebamo da svedemo svoje misli prema tome da zelimo da se ova lijepa prica od sinoc koja se desila na Kosevu zauvijek nastavi i da redovnije punimo nase stadione. Ljubav nista ne kosta. To je samo redovno clanstvo, gdje cemo se jos bolje i ljepse osjecati u krugu najvece porodice u drzavi. To je najvaznija poruka na svijetu. I tada ce Zeljo zasjati u svom punom sjaju. A mi cemo ostati ovako ponosni.
Idemo dalje. VOLIM TE ZELJO !!!
by Boccaccio
-----------------------------------
-----------------------------
Ako me ništa ne ubije, ubiće me svojatanje. Ono tipično, naš, naše, moje, njihovo… valjda sam rastao u drugačijem okruženju kada nije bilo „magaraca i štapa i mrkve“. To je ono kad sjedi čovjek na magarcu a tovar neće da ide pa se čova dosjeti na štap zaveže mrkvu i sve to magarcu pred njušku a mago ne da ide već leti.
Svojataju sa svih strana. Eto opet se pojavio neko pametan pa priča kako je Meša Selimović „njihov“ a ne bosanski genije. Nasilno i plansko svojatanje jer nema slučajnosti u životu. A, Bosanci odmahuju rukom i kažu „kad nismo mogli Zlatana Ibrahimovića dovesti i dati mu državljanstvo ko je Meša da se borimo za njega“. I to govori duhovna elita. Lišenost bilo kakve pameti, civilizacijskog stanja ali i mentalnog nivoa dovodi do toga da naše svojataju.
Ali nije ovo prvo put da se Meša nasilno i divlje seli na drugu destinaciju. Sjećam se kada je Vlado Čapljić otišao iz „Želje“ pa Srebrenko Repčić iz „Sarajeva“, pa se oko Meše ali Baždarevića digla tolika prašina oko odlaska u „Dinamo“ ili „Hajduk“ da se prst pred okom nije mogao vidjeti. I tada su Selimovića svojatali. „Kad ne može Repćić ostati na „Koševu“ šta će nam i pisac“. Imati genija u „svojim redovima“ bila je (i danas je) stvar prestiža. Kod „nekih“. Prirodnost tada gubi na vrijednosti.
Tamo daleko nečija intelektualna čaršija ponovo likuje nad mračnim bosanskim vilajetom.
I tako. Bliže ili dalje ali otimaju sa svih strana iz časnog bosanskog hrama pamati preko reda (ili sa redom). Nekada je bilo nezamislivo da klub van Beograda, Zagreba i Splita u nogometu iliti fudbalu osvoji prvenstvo. Nekada…
Moj rođak Nusret Kadrić, nogometaš „Želje“ često me vodio na treninge. Sjećam se ko danas (a i kako bi drugačije) kako bi me sa mojim bratom Mensurom doveo do samog igrališta i kratko rekao „sjedite tu i šutite, sad će Milan“. Taj Milan iz usta mog Nusreta oslikao se u dječijoj glavi kao neko ko je ljut i koga ne treba ljutiti. A, vala nisam puno ni pogriješio. Igrači bi izašli na teren, zagrijavali se i tada bi izašao ON.
Milan Ribar
Čula se tišina, jaka i tajnovita. Kratko bi rekao: Mane (Josip Bukal) pucaj slobodnjake, Žilet (Nusret Kadrić) klizeći, Grofe (Blagoje Bratić) na korner… pamtim to i bunilo me što mi rođaka zove Žilet. A navijači su mu ipak dali pravi nadimak, to sam kasnije vidio na utakmicama.
A utakmice… lomio je „Željo“ te daleke ali drage 1972. godine sve pred sobom. Van Sarajeva su „Ribarove bebe“ zvali kostolomci. Uveo je Milan prvi put u Jugoslaviji engleski stil igranja. Igrlo se oštro, muški ali časno. U očima medija Milan je bio kao neki ataman koji svoju vojsku šalje da ubije protivnika. Prozvaše ga i ubicom na terenu. Te godine „mrtva trka“ između „Želje“ i „Zvezde“ i na kraju „plavi štrumfovi“ ipak šampioni uz samo 4 poraza. Bukal dao 14, Božo Janković 13, a Josip Škija Katalinski 12 golova. Golman Slobodan Čobo Janjuš te sezone primio je najmanje golova u Evropi. Dinamit momci prvi u Jugoslaviji. U Ligi šampiona „Željo“ nije mogao proći „Dreby Caunty“ ali se Spečin gol na „Koševu“ proslavio kao nova titula.
Janjuš, Dragan i Slobodan Kojović, Bečirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Sprečo, Deraković, Kadrić, Šerbo, Hrvat, Bukal, Saračević, Radović, Rodić…
Nekoliko godina prije titule počeli su gradnju uspomena. I danas oni koji su ostali živi pričaju da su znali „loptu u glavu“ ali da titula ne bi došla u Sarajevo da nije bilo Milana Ribara. Lomio je Milan svoje „bebe“ na treninzima i nabio im takvu kondiciju da su te 72 godine u zadnjih 20 minuta utakmice igrali kao da je tek počela. Milan Ribar.
Znao je govoriti da „igrač bez kondicije i nije igrač sve da umije sakriti loptu“. Bio je desna ruka Miljanu Miljaniću na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Ostala je priča da se jedini bunio kada su politički moćnici prodali utakmicu Njemačka – Jugoslavija. Golovima Brajtnera i Milera Jugoslavija je tada dobila nepovratni kredit od sedamsto miliona maraka. Priča se i danas da je Tito to „sredio“ sa njemačkim kancelarom. Jedini se Ribar bunio, igrači se nisu ni pitali ali je istina stidljivo izašla iz mraka.
Vitez sa „Grbavice“ umro je u Zagrebu, malo iza ovog rata. Prva titula se ne zaboravlja, ne zaboravljaju se ni igrači ali na onog ko je osmislio i donio radost polako pada veo zaborava. Milan Ribar, dobar čovjek sa „lošim“ namjerama. Lošim po protivnika na terenu. Strateg, oficir sa klupe, ljudina van terena. Po osvajanju titule priča se da je nazvao radio Beograd i naručio pjesmu Zore Dubljević „Sjajna zvijezdo gdje si sinoć sjala“ aludirajući na svoj klub, svoje momke i prvu titulu. Neka me svojatanje i ubije i ovo moje i ono što nije moje ali ne može u meni ostati. Negdje na rajskim terenima ko zna na koga galami Vitez sa Grbavice. Milan Ribar. NAŠ!!! “Željin”.
-------------------
- TVOJE NE UČINILO TE LEGENDOM -
Josip Joško Domorocki smatra se jednom od najvećih legendi Željezničara u 90 godina njegovog postojanja. Rođen je u Sarajevu 1917. godine. Sa samo 17 godina, debitovao je za tada jedan od najboljih klubova u gradu – sarajevski Hajduk. Kao devetnaestogodišnjak odlazi u Beograd na odsluženje vojnog roka ali se tamo neplanirano zadržao duže. Naime, primijetivši njegovo veliko fudbalsko znanje angažuje ga struka najvećeg beogradskog kluba tog vremena – Jugoslavije. U to vrijeme s uspjehom je nosio dres B selekcije bivše države, ali se u Beogradu nije dugo zadržao. Iako je bio jedan od najboljih u svome klubu, nije mogao bez svog rodnog grada u koji se vraća 1940. godine. Počinje aktivno nastupati za SAŠK u kojem se zadržao do kraja rata 1945. godine. Potom je kratko igrao za Udarnik i Jedinstvo, da bi 1946. godine sa Željezničarom krenuo na turneju po Albaniji. Bilo je to u maju prve godine nakon rata. Od tog momenta, cijela fudbalska priča Joška Domorockog vezana je samo za jedan klub koji je obilježio ostatak njegovog života – Željezničar.
Plavi dres nosio je šest godina a od aktivnog igranja oprostio se 1952. godine. Sudbina je htjela da nikad ne odigra nijednu zvaničnu utakmicu na stadionu o kojem je sanjao i u čijoj je izgradnji i učestvovao. ''Grbavica'' je otvorena godinu dana nakon njegovog odlaska u fudbalsku penziju.
Za ''plave'' je odigrao više od 100 utakmica od čega 88 ligaških. Bio je strijelac 10 prvenstvenih golova. Bio je poznat kao beskompromisni borac na terenu koji nije štedio ni sebe ni protivnika, ali kuriozitet je da nikada u svojoj karijeri nije dobijao kartone!
Iako su mu nuđeni novac i nekretnine da pređe u FK Torpedo, Domorocki je ostao vjeran plavoj boji i tako našao mjesta u srcima ljudi koji istinski vole klub s Grbavice. Ostao je vjeran Želji koji za njega, kao i za sve navijače ''plavih'', nije samo klub već i ideja, način života. Po završetku karijere, ostao je u Željezničaru gdje je obavljao razne dužnosti.
Preminuo je u Splitu 1992. godine od posljedica automobilske nesreće.
A.T. Design
--------------------------
GRBAVICA TOKOM OSAMDESETIH
Prvi put na Stadionu Grbavica za koji sam zelio da bude "Olimpijski" kao sto je bio u to doba "Olimpijski Stadion Kosevo" ali sam bio zadovoljan predstavom o Grbavici kao nekoj kategoriji ili nekoj "STILSKOJ SRODNOJ VRSTI" stadiona "ground" mozda bilo kojeg u Velikoj Britaniji. Mozda Wigan ima nesto Zeljino mislio sam ali sam ipak napisao u mome voljenom kaficu Casa Leopoldo na onom konobarskom racunu i hemijskom olovkom ZOI 84 da je Grbavica Park - Goodison Park, Felaini FRIZURA, ili eto da je GRBAVICA PARK bolja nego GOODISON PARK odnosno najbolji su i jedan i drugi dragi stadioni koji me raduju sa svoja 2 G.
Eh zivote PLAVE BOJE, 2 G je adresa duhova plavih a ako nije samo Grbavica sa G ili Goodison onda je i tribina navijaca Evertona "Gwladys" kao G Vlado, ili himna EVERTONA Z-CARS : ponosno znam da postoje Z-CARS i ZELJEZNI CAR:
himna Evertona i Plavi Sarajevski Klub. Uglavnom, moja prva utakmica na GRBAVICI ili GRBAVICA PARKU bila je Zeljeznicar -Olimpija 1-1. Bilo je to doba ZELJEZNICAR-ovskih X podjela bodova koje su strasno banalne i bez smisla sa najvecom dosadom uopste koju nogomet-fudbal znaju predstaviti a to je ono uporno gorko razocarenje kad vas klub odigra 1-1. Kad primi neko 5 Golova to je vec neozbiljno i komedija je sigurna: Pet Komada,ha ha ha, ali odigrati 1-1 je uvijek gorak okus frustracije vjernih navijaca. To je bio rezultat moje prve utakmice na Grbavica Goodison Parku te davne 1983-e kada je zelena i dobra Slovenacka "Olimpijska" Olimpija povela iz penala. Pojavio se jedan veteran cije ime je bilo dugogodisnja referenca a zvao se BOSKO.
JELUSIC JANKOVIC BUKAL SPRECO DERAKOVIC
ali ovo je 1983 kada je Bosko bio veteran u plavom i sa ponosnom cinjenicom da je igrao u Engleskoj. Zeljo je preko Boska izjednacio a ja sam vidio prvi put kako se desetine zastava viore na tribini Jug kada se proslavlja gol, medjutim ovaj period Zeljeznicara je bio interesantan za profesionalne komentatore i studente na trenerskim akademijama jer se mogla napraviti odlicna studija - PUT ZELJEZNICARA od prosjecnog Prvoligasa koji se zove 1-1 do onog Zeljeznicara koji daje Bugarskom SLIVENU 5, Svajcarskom SIONU 2, Univerzitatei 4, BJELORUSKOM DINAMU 2 i onom zalosnom V dva koja nisu bila "enough".
Mislim samo na Grbavica Parku, jer moja druga utakmica Zeljina je bila Zeljeznicar-Vardar 3-0 kada je osnov tima cinio ODOVIC.
Na toj utakmici Zeljeznicar : Vardar, ODOVIC je dao jedan evrogol a Rade PAPRICA je stigao iz opresivne vojske, skinuo onu sivu ili sivo maslinastu uniformu ANGOLANSKE pobunjenicke grupe Unita Rebels i zaigrao protiv toga Vardara kao nikad, mada je mozda D A R K O bio BEBA. PANCHEV mislim, e sad, kako je jedan takav dobar ali ne toliko slavan tandem ODOVIC - PAPRICA mogao biti PREDHODNICA - PRETECA onom MESHA BAZDAREVIC - RADMILO MIHAJLOVIC, HARIS HARRY POTTER SKORO? Kako je uopste bilo moguce da TANDEM ODOVIC - PAPRICA uslovi takav tim kao MESHA, HARE, MIHAJLO?
To nikada ni jedan ozbiljan analiticar nije objasnio. MOJA TRECA utakmica na GRBAVICI, DOLINI CUPOVA, bila je krajem 1983 kada su igrali Partizan sa onim MOCOM VUKOTICEM vukom i koga je ustopao ZVAKA. MIRSAD BALJIC bio je najsnazniji Grbavicki Bek Svih vremena. Nikada Zeljo nije imao nekoga kao sto je bio Mirsad Baljic. On je u Decembru 1983 u zadnjoj utakmici sezone 1983/1984 u Prvoj Saveznoj Ligi ustopao onoga toliko eksponiranog beogradskog favorita lista "Tempo" Momcila Mocu Vukotica. Mislim da sam imao cast na toj utakmici vidjeti i onoga slavnog i maleroznog zaista - objektivno velikog golgetera Dragana Mancea, RIP, ali govorim o tome kako je na toj utakmici Zeljeznicar - Partizan 1-1 u Decembru 1983 MIRSAD BALJIC, cuveni ZVAKA ustopao beogradskog idola Vukotica. To je tada bilo ISTO kao kada je RAFA NADAL pri put dobio FEDERER-a, velika i odlicna Grbavicka senzacija toga ljevog beka koji je bio i standardni reprezentativac sve do one ITALIJE 90 kada je impresivna masina MATEUS, KLINSMAN, BUHVALD, BREME, FELER ipak bila NAJBOLJA.
-----------------------------
Priča za popodne: Ivica Osim
Oca sam imao, ali ga nisam vidio, učili su nas da volimo Tita i voljeli smo ga… ali meni je to da me je Osim zagrlio i poljubio bilo više nego da su isto učinili Tito i otac zajedno. Čini mi se da sam mogao u tom trenutku kao ptica odletjeti s Koševa na Bistrik
Ako sam ja tada imao između 12 i 13 godina on je, deset godina stariji, imao, dakle, 22 ili 23. I daleko je već za njim bila debitantska utakmica (tako mi je govorio Safet Đeđibeg Čifko) kada je prema njegovom svjedočenju ušao kao debitant na utakmicu koju je Željo pod trenerskom palicom Vlatka Konjevoda igrao na Grbavici.
"Kad se pojavio onako štrkljast i kad mu je pri prvom kontaktu s loptom u noge uletio protivnički igrač i odnio i njega i loptu u aut… publika na Grbavici počela je da zviždi. Onda, kad je Osim dobio drugi put loptu, napravio je jednu od svojih čarolija i publika je najprije zanijemila… a onda mu aplaudirala. E, tada, kako je pamtim, bio je jedini put, prvi i posljednji da je publika zviždala Ivici Osimu." Tako je govorio Čifko.
Rame - glava - rame
Ja bih sve napisao kako sam napisao da mi ovih dana Osim nije rekao da se njegov debi nije dogodio na Grbavici nego na Skenderiji kada je ušao umjesto Kokota koji se povrijedio. Ovako, samo, evo, dodajem ispravku ne odstupajući od Safetove priče. Jer, on je očito mislio na grbavički debi.
E, sad vratimo se početku. Tada kada sam ja imao između 12 i 13, dogodilo se da Željo igra protiv Sarajeva na Koševu. Ja sam bio član pionirske škole Sarajeva koju su vodili Stipić i Markušević i zapala me posebna čast da na tom derbiju skupljam lopte i trčkaram oko igrališta. Nosio sam dres Sarajeva, a u duši mi bio Željo. A Osim, e on je već bio zvijezda i fudbaler koji je toj, naoko jednostavnoj igri, tako često davao začine kao slavni kuhar Jimi Oliver jelima pa su jela postajala čudesno ukusna, kao što je utakmica, obogaćena kreacijama majstora postajala umjetnička predstava.
Derbi je bio okončan rezultatom 1:1. Poslije utakmice iskoristio sam pravo i priliku da odem do kupatila gdje su se igrači tuširali. Izlazili su, neki brže, neki sporije… a Osim je nekako ostao posljednji. Pojavio se, ogrnut peškirom. Morao sam dignuti glavu da ga vidim, isto tako digao sam i pružio mu ruku, stidljivo istisnuvši riječ "čestitam", a on se onda sagnuo, zagrlio me i – poljubio. Oca sam imao, ali ga nisam vidio, učili su nas da volimo Tita i voljeli smo ga…ali meni je to da me je Osim zagrlio i poljubio bilo više nego da su isto učinili Tito i otac zajedno. Čini mi se da sam mogao u tom trenutku kao ptica odletjeti s Koševa na Bistrik.
Poslije su nam se, što bi rekao život, putevi razišli. Moja fudbalska karijera ugasila se, prije nego što je i počela (Pokojna mama: "Kako si počeo taj fudbal ganjati, i školu i mektef si zanemario… a i doktor ti je rekao da slabo vidiš…") a Osimova se nastavila i bila slavna, takva i toliko da ni danas čak ni mlađim generacijama ne treba pričati ko je bio Ivica Osim.
Imali smo u našoj Osnovnoj školi jednog nastavnika, Nusret Voloder se zvao i da je živ danas bi sigurno bio počasni član Željinih Manijaka, toliko je srčano za Želju navijao. A zbog Osima znao je zaboraviti na gradivo i čas i pričati nam anegdote od kojih jednu pamtim, a kada sam je decenijama kasnije prepričavao Osimu, on, onakav kakav je, samo odmahnuo rukom i rekao mi: "Ma ko j…to što je bilo, koga to još interesuje?" Uglavnom, pričao nam Nusret da je Švabo bio ne samo dribler-čarobnjak, nego da je znao i mogao cijelo igralište proći žonglirajući s fudbalom, rame-glava-rame.
Iz vremena Osimovih igračkih dana izdvojio bih, ipak, samo anegdotu koji mi je ispričao Murat, zvani Muriljo, koji je dugo godina radio u Francuskoj, a kad se vratio, zaposlio se kao spretan trgovac u sarajevskom Kazandžiluku i eno ga i dan-danas tamo pred radnjom na dnu te slavne ulice. Uglavnom, kad je Osim dolazio u Strasbourg, tamo je tada radio Murat. Klub je bio siromašan, a grad i navijači toliko oduševljeni činjenicom da su jedan cijeli vikend kafane i restorani sakupljali novac da klub lakše podnese transfer. A Murat, čim bi pomenuo da je iz Osimovog Sarajeva, kuća časti što god popije.
Moje druženje sa Osimom i anegdote koje slijede počelo je 1993. godine kada je Osim došao kao trener u Sturm iz Graza. Prije toga bila je drama beogradska, raskid sa Partizanom čijoj ponudi bi rijetko koji trener odolio, ali iz pijeteta prema Bosni i Sarajevu Osim je na emotivnoj presici (još uvijek je taj snimak na YouTubu) rekao svoje ne.
"Kasnije su članovi uprave i Bjeković danima pokušavali da me nagovore, ali ja sam jednom rekao ne i to sam im uvijek ponavljao."
Slijedila je Grčka, trener koji je postao slavan i uspješan kao što je bio fudbaler imao je već svoj stil i svoju filozofiju. Sidran mi je jednom rekao da prateći Osimov rad i izjave zaključuje da on nije samo trener nego i filozof. Rijedak primjer mudrosti.
U "Olimpijakosu" je radio kako je navikao da radi. Po svom konceptu i osjećaju. Ne dozvoljavajući uplitanja bilo kojeg moćnika. Negdje na sredini sezone iznio je gazdi neke zahtjeve, on se oglušio. Kad se završila sezona dao je ostavku. Gazda se tada "sjetio" Osimovih zahtjeva, ponudio mu i više ali Osim je rekao - ne. I otišao u Graz, u Sturm, prosječan, gotovo provincijski klub koji će se za kratko vrijeme pod njegovim vođstvom uzdići do evropskih vrhova. I tu austrijsku priču pratio sam od samih početaka.
Došao Švabo
Prije negoli krenem sa opisima svojih susreta i druženja sa Osimom u Grazu navešću samo anegdotu koja je prethodila mojoj prvoj posjeti Messendorfu (pomoćni tereni gdje je trenirao Sturm). Organizirali smo u Velenju humanitarnu utakmicu između reprezentacija BiH i Slovenije. I pozvali koga se pozvati moglo, bosanskohercegovački igrači bili su u tim vremenima širom Evrope, a došli su Škoro, Hadžibegić, Zjajo, Tuce, Slišković… Falio nam trener pa pozvali Osima.
Došao Švabo i ne treba naglašavati ko je bio glavna zvijezda. No, nakon utakmice, kada je uslijedilo druženje Osim kaže: "Ja bih možda i ostao ali moram nazad. Zaboravio sam dokumente pa me austrijski policajci pustili jer su me prepoznali ali su me zamolili da se vratim dok je njihova smjena."
O tome kako i ko ga je sve prepoznavao na kasnijem putu kada smo skupa, on prvi, a ja ne znam koji put, krenuli od Šentilja prema Sarajevu slijedi priča.
--------------------------------