arctg je napisao/la:Ustajem jutros malo prije devet sati. Vani je još oblačno ali nazire se i pokoji komad plavog neba. Srijeda je, 21.9. Konačno. 24 sata prije, ispunjena je i posljednja obaveza prema septembarskim ispitima. Ovo buđenje znači jutro bez stresa, bez kafetina, bez gomile sveski, skripti i knjiga razbacanih po sobi, izmješanih sa prljavim čarapama, majicama, sendvičem od prekjučer i odavno praznom flašicom nekog lošeg soka. Budim se u čistoj, namještenoj i skoro neprepoznatljivoj sobi. U prvi mah sam pomislio da sam još u snu ali kada otvorim oči i podignem glavu sa jastuka za desetak centimetara, ugledam isti prizor koje gledam svako jutro, godinama unazad. Na zidu ispred obitava veliki zidni sat, na kojem je nacrtan jedan tako poznat (i,vjerovatno, u životu najljepši) prizor sa natpisom „Grbavica – ponos moj!“ a ispod sata jedna uokvirena slika dragih, hrabrih lica, u kojima vidim preživljene strahote rata, tugu i bol za izgubljenim najbližima, za porušenim stanovima i kućama. Ali u isto vrijeme, u njihovim očima, sija sjaj pobjede, sjaj radosti što su opet na svome, na tih par stotina kvadratnih metara u koje stane cijeli njihov svijet. Ušuškani u plavo-bijelo-crne jakne, koje su dospjele vjerovatno posredstvom humanitarne pomoći, sa novim novcatim Selectovim loptama ispred, sjede na hladnom i sivom betonu sjeverne tribine našeg najdražeg stadiona. Od dana kada sam tu sliku prvi put ugledao i okačio na zid svoje sobe, do dana današnjeg, ona je za mene svojevrsna opomena, vjetar u leđa, nevidljivi „šamar“ na svaku moju pomisao da odustanem i vratim se nazad. (Priča o toj slici je za mene jako draga a podlijet ću je sa vama. Naime, moj otac je vodoinstalater i privatno radi ljudima kupatila, kuhinje i sl. prošle godine, polovinom augusta, pomagao sam mu na poslu u jednom stanu iznad Pozorišta mladih u Sarajevu. Taj stan je pripadao nekom Srbinu prije rata koji je uoči agresije na Sarajevo i Bosnu napustio taj stan i ispalio se preko Drine. Stan je ostavio svome sinu ili kćerci, nisam siguran, ali on/ona je odlučio taj stan da proda. Stan je kupio neki momak i planirao ga je renovirati. Sa stanom je kupio i hrpu starih stvari i smeća u njemu koje je bilo složeno na gomilu i spremno za kontenjera. Kada smo završili posao, sve počistili i pospremili alat, u ćošku jedne sobe sam zapazio okrenutu sliku na podu naslonjenu na zid. Pomislio sam da je to slika bravara iz Kumrovca, s obzirom na prošlost stana, međutim, kada sam je okrenuo, imao sam šta i vidjeti. Na slici se nalazi prva posljeratna generacija fudbalera i ljudi iz upravljačkih struktura Kluba poslije rata, uslikana na sjevenoj tribini stadiona Grbavica, sa grbom ispod i natpisom „NK Željezničar“. Kako je ta slika dospjela tu nisam znao, a i nije mi se uklapala u priču o prethodnom vlasniku stana. Pitao sam sadašnjeg gazdu je li sve ovo u stanu za smeće, na što je on odgovorio potvrdno. Prvo pomislih u sebi „Smeće si ti, a ne slika Željezničara“, a zatim i strpah tu sliku pod jednu ruku, alat u drugu, u auto, pravac kući i, evo, i sada gledam u nju sa ponosom.)
Dižem se, kuća je prazna, porodica je već na putu ka svojim obavezama a ja, konačno, bez ikakve žurbe i skrleta, ubacim nešto u kljun i napravim sebi kahvu, natočim sok i iz šteka izvadim jednu od bajramskih čokoladica. Sjedam na terasu, umivajući se suncem koje se probijalo kroz oblake, udahnem punim plućima i zatvorim oči. A pred očima mi igraju prizori iz aprila prošle godine: na Facebooku objavljena fotografija rahmetli Mirze Raščića uz natpis „Rahmet ti duši, Manijače“, suze, tupi pogled u prazno na najvažnijem testu iz matematike sutradan, Vlakovo krcato ljudima, tabut ispred saffova, suze njegovih najboljih prijatelja, humka zemlje prekrivena šalovima, majicama i zastavama, povratak kući uz bezbroj upućenih psovki i proklinjanja prema Želji, Manijacima, Grbavici i svemu što postoji na svijetu i pokušaji da se natjeram da više nikada ne kročim u Zvorničku ulicu... Bezuspješni. Utakmica protiv Mladosti, derbi na Gradskom stadionu „Koševo“ i Kokotov šut u 90. minuti, Ferencvaroš, Standard, Velež, derbi, dolazak Stevanovića, Zahirovića,magični 28.2. i utakmica protiv Širokog Brijega, Borac, Soboda, opet derbi, priča o Grbavici, sve do sadašnjeg trenutka.
Ne da Željezničar da se tako lahko makneš od njega. Čudna je to „hemija“. Malo ko je ostao ravnodušan nakon prvog dolaska na Grbavicu, malo ko je ostao da nije prigrljen u skute Plavih, bez obzira na njegovo ime, porijeklo, boju kože ili vjeru. Na Grbavici, čini mi se, ne važe ta kruta pravila kao što je to slučaj van nje. Tamo ja nisam Nedim, niti je momak pored mene Vedran, niti je moj prijatelj Damir. Tamo smo svi pod imenom Željovci, Manijaci. Nisam ja na Grbavici iz Visokog, niti je neko iz Sarajeva, Konjica ili Austrije. Nije ni bitno odakle smo došli i gdje smo bili prije, kada je jedino bitno da smo tada tu, na svom, iako je to „naše“, desetinama, pa i stotinama kilometara daleko od našeg zvaničnog prebivališta. Čak nije ni bitno jesi li učenik Gimnazije, student Elektrotehničkog fakulteta, zaposlenik u Komunalnom preduzeću ili doktor u Kantonalnoj bolnici. Nije bitno znaš li napamet Hasanaginicu, jesi li čitao Shakespeara, znaš li promijeniti ulje u automobilu ili kursnu listu valuta za taj dan. Bitno je da imaš snage da pjevaš 90, pa ako je potrebno i više, minuta. Bitno je aplaudirati kada se desi nešto lijepo na terenu ili tribinama, i zviždukom ispratiti ono što se kosi sa normalnim i smislenim. Bitno je osjetiti pripadnost velikoj porodici koja se tada okupi na našoj Grbavici. Bitno je poštovati i poslušati starijeg, i na pravilno i ispravno ukazati mlađima. Bitno je prepoznati ideju, volju, borbu i srčanost i propisno je nagraditi. Bitno je kritikovati i ne odobravati loše, bezidejno i bezvoljno. Ali je između svega toga najbitnije znati granicu. Granicu između dobrog i lošeg, između želja i stvarnosti, između stvarne borbe i blefiranja, između odanih i izdajica.
A šta je to dobro u ovome danas, pitam se, dok ispijam kahvu i slušam kako vjetar, onaj jesenji, šušti kroz lišće obližnjeg hrasta. Pretresam poteze upravljačkih struktura na poslovnom i sportskom planu Kluba. Dobro je što se polahko dižemo na noge, stavljajući ovaj prvi plan u ****. S obzirom u kakvom se knock-downu bilo, i klečanje na koljenima je nešto. Ali to je Željezničar, nikada nije kleknuo na koljena za ovih 95. godina. Iz knock-downa je ustajao pravo na noge, uzvraćao udarac za udarc i nemalo puta završio sa podignutom pesnicom u zraku, kao znakom pobjede. Sada smo tu gdje jesmo. Na nogama ali klecaju još koljena. Poslovanje i organizacija rada u Klubu se popravila. Drastično, ako je usporedim sa stanjem od prije šest ili sedam godina. Naravno, uvijek tu ostaje mjesto za napredak ali za naše uslove, i ovo je dobro. Konačno se privodi kraju kristalisanje slike ko je na kojoj poziciji i kakve obaveze i odgovornosti ima. Izmirivanje obaveza prema raznim pravnim i fizičkim licima ulazi u završnu fazu, rekao bih. Također, izmirivanje duga prema državi, naše obaveze kao građana, državljana naše domovine, je u toku ali još su neke naše žalbe u procedurama pa će se uskoro konačno znati na čemu smo sa Poreznom upravom. Grijehove iz prošlosti moramo plaćati ali ono što je jako bitno, a svakako je pozitivno, je činjenica da se u sadašnjosti ne prave grijehovi, ni prema fizičkim, ni prema pravnim licima, a ni prema državi, zarad spokojne budućnosti. Ovo je izuzetno bitna činjenica od koje možemo imati samo koristi, a nikako gubitka i to treba biti svima jasno, bez obzira na okruženje u kojem živimo. Hoćemo velike sponzore i investitore, iz zemlje ali i iz inostranstva? Radi korektno i transparentno. Time postaješ zdravija sredina gdje ćeš lakše „dovući“ novac, nego da se nalaziš u stanju totalne anarhije i nesređenosti. Priliv novca znači i veće mogućnosti pri izboru kupovine, prije svega u sportskom segmentu, a zatim i infrastrukturnom. To je tako jednostavan postulat i princip kojeg je nekima, iz samo njima znanih razloga, bilo tako teško usvojiti u prošlosti. Što se tiče infrastrukture našeg Kluba, naše (kakva god da je) ljepotice, naše Doline, čekamo. Određeni pomaci su učinjeni ove godine i dali su momentalni rezultat: europske utakmice na našoj Grbavici se ponovo igraju! Žao mi je što mi nismo imali tu čast da prvi odigramo međunarodnu utakmicu u okviru kvalifikacija za neko UEFA-ino takmičenje, ali šta je, tu je. Takvih prilika neće i ne smije izostati u budućnosti. Na tome ćemo svi, uz Božiju pomoć, raditi. Sada se u polju infrastrukture stavlja u foks izgradnja istočne tribine. Da je stanje zabrinjavajuće, i nije, ako uzmemo u obzir okruženje u kojem djelujemo. Ali da bi svi voljeli vidjeti bagere i kranove na Grbavici, naravno da bi voljeli. Prema informacijama koje sam dobio, papirologija ulazi u završnu fazu a novčana sredstva potrebna za radove se još akumuliraju. Koliko je još potrebno, zaista ne znam ali ne sumnjam da će ovi ljudi u upravljačkim strukturama namaći ta sredstva. Ono što je bitno je da su sve pravne i birokratske prepreke u vidu sporova, tužbi i dozvola, bar za sada, uklonjene i imamo otvoren put ka novoj tribini na Grbavici. A što se tiče sportskog segmenta, a on je najbitniji, tu trenutno najmanje pomaka ima. Ali bitno je da ih ima, da ne tapkamo u mjestu, ili, ne daj Bože, idemo u rikverc. Sadašnja struktura „Petrović – Ćenan – Tica“ je već uspjela napraviti „nešto“: za šefa stručnog štaba je imenovan trenutno drugi najbolji trener u državi (ipak više cijenim Husrefa) sa svojim programom rada koji će, prema njegovim najavama, iz kola u kolo sve više funkcionisati na terenu i van njega, rješavanje statusa pojedinih igrača u timu, priključivanje fudbalera iz Omladinskog pogona, priključivanje perspektivnih fudbalera iz države u Omladinski pogon. Sve su ovo potezi koji se moraju pohvaliti. Tu prostora za napredak imamo jako mnogo. O načinima na kojima možemo napredovati ću drugi put. Ali situacija trenutno nije na zadovoljavajućem nivou, kako kod nas navijača, tako sigurno i kod ljudi u Klubu i toga su obje skupine ljudi svjesne. Da li će se popraviti? Mislim da hoće. Vrijeme i sabur su nam zato potrebni sada više nego ikada.
Naravno, kako ne može sve biti samo bijelo ili samo crno, tako postoje i kritike i loše povučeni potezi na svakom od pomenuta tri polja funkcionisanja Kluba. Loši potezi na poslovnom planu su usko povezani sa lošim potezima na sportskom planu. Raskidi ugovora i precijenjivanje pojedinih igrača su nas od decembra do danas sigurno mnogo koštali. Iako mnogi barataju sa različitim ciframa, svaka konvertibilna marka koja se da za propalog igrača, mora da nam bude ogromna lekcija jer ni do jedne konvertibilne marke se nije došlo tako lahkim putem. U vremenu totalne anarhije, urušene ekonomije i borbe za puko preživljavanje, svaka konvertibilna marka nam mora biti velika kao sunce. Svi mi smo svjesni da budžet Kluba zadugo, zadugo neće biti na nivou nekih srednjerangiranih europskih klubova ali i ono što imamo, trebamo maksimalno čuvati i pravilno dijeliti, ulagati. Za to mora da postoji strategija i plan, ciljevi. Postaviti kratkoročne i dugoročne ciljeve na svim poljima, okupljati ljude stručne za potrebne pozicije i krenuti u ostvarivanje tih ciljeva. Podrška navijača nije izostala u mnogo crnijem periodu Kluba pa neće ni sada. Dakle, zamjeram neracionalno trošenje novca u sportskom segmentu. Samo sistem donosi uspjeh a malo pametnija osoba je sposobna da uz par prosječnih održi taj sistem na nivou. Što se tiče infrastrukture, ne zamjeram ljudima iz Kluba što se otegao spor sa tzv. Sportskim društvom. Zamjeram im ishitrenost i trčanje pred rudu. Početak gradnje bez prikupljene potrebne dokumentacije, svakakve najave i obećanja... nije to Željo. Mi smo, nekako, uvijek u tišini radili i vodili se onom „Tiha voda brijegova valja“, bez mnogo pompe. Bez halabuke smo nastali, bez halabuke smo i slavili i tugovali, bez halabuke moramo dalje. Svaki naš iole bombastičniji istup u javnost, a pogotovo vezan za infrastrukturu, nađe hiljadu postavljenih pitanja, pljuvanja i daje povod i onima što se predstavljaju kao navijači Želje, i onima koji to otvoreno nisu, da vrše atake na naš Klub i našu imovinu. Polahko, odmjereno i ispravno, čista obraza, raditi na poboljšanju trenutne infrastrukture Kluba i u podsvijesti sklapati planove za budućnost naše infrastrukture. Eh, sada, što se tiče zelenog terena, tu se ima uputiti kritika i kritika. Ne ide nas nikako, to i ćorav vidi. Stotinu kombinacija, verzija i razloga sam provrtio kroz misli ali ništa mi ne može ostati upotpunjeno da bih to iskazao kao svoje viđenje. Još od smjene Odovića, pa preko Mulalića, Kostića i do Petrovića sada, izgledamo totalno inferiorno na terenu, bez obzira protiv koga igrali. Ne mogu griješiti dušu, u par utakmica jesmo izgledali stabilno, kao ekipa koja ima glavu i rep i igrali smo jako smisleno međutim to su samo kapi u moru letargije koja je započela još od ispadanja protiv Standarda prošle godine u augustu. Godinu i više mi nismo uspjeli da se organizujemo kao tim, kao pravi pravcati fudbalski tim sa jasnim ciljem i kadrom, igrom prilagođenom tom cilju. Učestale smjene trenera jesu učinile svoje, ali i petljanje apsolutno nestručnih ljudi za nogomet u transfere igrača i dovođenje trenera. Dio krivice otpada i na nas navijače jer ne znamo više razaznati kada je loše i kada treba da kritikujemo i kada je dobro, kada treba da podržimo tim. To jest, ono što se na papiru zove tim. Mi tima nemamo. Tim nije samo 11 igrača na terenu da se dodaju i na kraju zabiju gol. Tim mora da bude kao porodica, da dišu jedan za drugog, da se žrtvuju i da budu mudri, hladne glave. Da imaju hrabrosti! Moraju biti u savršenoj koheziji i u slučaju izostanka kvaliteta, borbenost i pokrivanje šupljina će to nadomjestiti i rezultat neće trpiti u velikoj mjeri. Ja nisam fudbalski stručnjak, i to prepuštam onome ko jeste (već pomenutom triju zaduženom za sportski segment Kluba), ali nisam ni laik da ne vidim neke očite stvari. Zaista, ova generacija je jedna od najneborbenijih, da se ne izrazim grublje, u Željinoj historiji. Sol na ranu je činjenica da su oni svi individualno kvalitetni ali da se taj individualni kvalitet stopi u jedno, da postanu tim u pravom smislu te riječi, teško. Sve nade trenutno polažem u Petrovića jer sam izgubio nadu da će pojedinci shvatiti gdje igraju, a pogotovo za koliko igraju. Loše predstave na terenu ću uvijek izviždati, dobre pohvaliti, bez obzira na konačni rezultat na semaforu. Ali igrači se ne smiju razmaziti i zakivati u zvijezde, kao što ne smiju igrati pod pritiskom i strahom za svoju sigurnost od navijača. Na kraju krajeva, ako neće da igraju za nas navijače, za ime Kluba ili za trenera, neka igraju za sebe. Neće se prodati šetanjem po terenima posljednje lige Europe. Savjetujem im: pamet u glavu, dok nije kasno!
Dalje, volio bih, također, da podijelim sa vama par svojih razmišljanja vezanih za situaciju u i oko Kluba.
Često mi se u zadnje vrijeme kroz glavu provlači krilatica „Baza bez poraza“. Naravno, svi manje-više znamo dvostruko značenje tog izraza. Ali, ja se usuđujem da u zadnje vrijeme malo razmišljam o Grbavici na drugačiji način od razmišljanja o izgradnji istočne tribine i infrastrukture uopće. Na takvo razmišljanje me navelo čitanje jednog teksta o čuvenoj „Jazbini“, stadionu Millwalla. Ako neko nije, neka obavezno pročita historijat njihovog stadiona i atmosfere koju su pravili navijači na njemu. Iz toga sam došao do zaključka da mi od Grbavice moramo napraviti svoju „jazbinu“. Na stranu što mora biti nas više na Stadionu (a to je već tema za doktorske disertacije...), moramo stvoriti takav ambijent da na terenu izgleda kao da postoji samo Željezničar. Moramo stvoriti takvu atmosferu da protivnički igrači, a pogotovo navijači, od samog početka budu svjesni da su osuđeni na neuspjeh, kako na terenu tako i na tribinama. Nepoželjne goste (krmad sa Lavora, ***** iz Zenice, Tuzle, Banja Luke, Lukavice, ***** iz Hercegovine i boljševike sa Starog Mosta) moramo dočekati kako im dolikuje. Treba da budemo svjesni da ni na jednom stadionu od pobrojanih nismo dočekani hljebom i vinom, naprotiv! Uslugu za uslugu treba uzvratiti, ali sve u granicama dozvoljenog i legalnog. Ubiti ih u pojam pjesmom, parolama, zastavama, da im se noge odsjeku i da imaju osjećaj kao da će svakog časa svi jurišati na njih. Ne dati im sekunde hladne glave i vremena za uzvraćanje udarca. I navijačima i igračima utjerati strah u kosti svim raspoloživim i dopuštenim sredstvima, i u isto vrijeme gurati naš tim, naše igrače, do konačne pobjede. Moramo stvoriti atmosferu o kojoj će da se priča van Grbavice, u protivničkim krugovima. Ali moramo u isto vrijeme očuvati obraz naše Baze, i još ga više osvjetljavati. One koji dođu sa namjerom da nas „zapale“, vatrom ih i dočekati. One koji dođu spuštenih ruku i sa iskrenim namjerama, primiti sukladno tome. Ali ne dati više nikada nikome da nas ismijava na našem stadionu, u našoj kući! Sportski gledano, domaće pobjede moraju da nam budu imperativ, bar one. To bi značilo veliki dio obavljenog posla u trci za najviši plasman na tabeli.
Dalje, dotakao bih se priče o involviranosti plavo-bijelih legendi u sam rad Kluba, bar u onom sportskom segmentu. Na tu temu sam nedavno imao oštru raspravu na forumu sa korisnikom @Neandertalcom. Uputio sam jako ružne riječi i na tome mu se, ovako javno, najiskrenije izvinjavam. Ni u kom slučaju ne želim da pomisli on, ili bilo ko, da branim ljude iz upravljačkih struktura pojedinačno. Svaku moju kritiku i pohvalu će dobiti kroz prizmu pitanja šta su uradili za Klub, a šta ne. Njihovi privatni životi i ličnosti mi nisu bitni dokle god to ne dotiče moj Klub. Na osnovu toga šta su dobro uradili za Želju kod mene imaju kredita a na osnovu toga koliko su oštetili Želju, imat će i kritike i to sa moje strane će uvijek stojati jako čvrsto. Ispadi koje sam imao prema pomenutom forumašu su plod privatnih problema i stresa i još jednom, najiskrenije se izvinjavam njemu i svima koje sam uvrijedio sa onakvim pisanjem. Da se vratim na priču o legendama. Legende su jako jednostavan pojam: ljudi koji su na terenu ili van njega uradili mnogo dobrog za Klub. Nažalost, taj pojam je kao i sve danas počeo da gubi na svom pravom značenju pa u kategoriju legendi Kluba se svrstava i ko treba i ko ne treba. Poenta je da njihov angažman u Klubu treba da bude u korist Kluba i ostvarivanja uspjeha na zelenom terenu i van njega. I @Neandertalcov postulat o zaštiti interesa Kluba od strane njegovih legendi apsolutno stoji. Ali, uvijek postoji „ali“. Njihov protektorat pod kojeg bi stavili Klub a sve u cilju zaštite od sve očitijih napada Nogometnog saveza i inih dušmana na naš Klub, zahtijeva, prije svega, njihovu želju, a zatim i vrijeme. Postavlja se pitanje na kojeg @Neandertalac očigledno ne želi da obrati pažnju: da li oni žele da stanu u zaštitu Kluba? Izjava Hadžiabdića gdje više indirektno, nego direktno govori kako su se legende trebale pitati za savjet prilikom povlačenja poteza u sportskom segmentu, ne može i ne smije biti mjerodavna za takva prizivanja. Pogotovo jer smo ne tako davno u Klub pustili dvije igračke legende, rijetke poslijeratne, da uđu u Klub i naprave rusvaj, a sve pod istom krinkom – borbe za Želju. Opreznost sa takvim stvarima nam mora biti na najvišem nivou. U principu, slažem se sa idejom o zaštiti ugleda Kluba, kao i savjetovanju u poslovanju na sportskom planu od strani naših legendi. Ali onih istinskih, sa istinskim namjerama i jasnim ciljevima koje mi moramo znati. Ali, također, zalažem se za dolazak stručnih ljudi na njima predviđena mjesta. Dakle, pravnici na mjesto pravnika, ekonomisti na mjesto ekonomista, inžinjeri na mjesto inžinjera. A ne da neko ko je do jučer igrao fudbal, sada želi da gradi tribinu. Ili da neko ko je odličan ekonomist dovodi igrače u Klub. U duhu ovoga, upućujem najoštrije osude svakome ko je bio umiješan u kolaps poslovanja na sportskom planu Željezničara u proteklih godinu dana. Što se tiče njihovog preuzimanja odgovornosti, meni je dovoljno da se maknu od tih poslova koji im očigledno ne idu i da se bave onime čime znaju. Ako budemo prizivali odlaske i javna izvinjenja svih onih koji su nas oštetili na sportskom planu, trebamo da počnemo sa ljudima iz prethodnih garnitura Kluba a tu se mnoge naše legende ne bi baš provele. Također, reći da Klub ne brine o našim legendama je jako smiješno i bezobrazno u istu ruku. Brigu o njima ne vidi samo onaj ko ne želi da vidi. Naravno, i to može na jedan viši nivo ali interesi Kluba treba da budu ispred svega.
Dotakao bih se i današnje utakmice protiv Brotnja u Cheatlooku. Dočekao sam je jako mirno, odmoreno i svježe, bez ikakve sumnje u pozitivan rezultat. Već od samog starta smo započeli posao sa ciljem da ga završimo što prije i jesmo, drugim našim pogotkom. Do tada sam, uzimajući sve u obzir i poznavajući nas, imao određenu dozu rezervisanosti, ali nakon drugog gola sam sasvim mirno odgledao ostatak utakmice. Iako Brotnjo nije neko mjerilo, igra krunisana sa sedam pogodaka se mora pohvaliti i nadam se da ćemo kao tim rasti iz kola u kolo. Nikome nije lahko dati sedam golova. Također, pohvalio bih i veliki broj naših navijača, naših Manijaka koji su prevalili jako dug put, u jako nezgodnom terminu, a u odličnoj brojci. Svaka vam čast! Što se tiče protivnika u 1/8 finala, zaista ne bih da išta predviđam, sada je na rasporedu nešto mnogo bitnije, a to je utakmica protiv ovih iz Jajca, da mi proste što ih ne znam spelovati. Nadam se da je ova utakmica dala krila igračima, i nama navijačima, da u nedjelju uljepšamo još jednu noć u 95 godina dugoj historiji putovanja plave lokomotive.
Eh, već je noć, ležim na istom krevetu kao jutros, sa pogledom na isti sat, istu sliku. U meni nešto ključa. Ne znam kako ali znam da moram biti u nedjelju, u 19:00 na mojoj Grbavici i nešto će se lijepo desiti, vjerujem u to! A tako u mojoj glavi stoji podjela između dobrih i loših stvari, moje ideje i želje. Uskoro ću opet napisati nešto a tiče se našeg marketinga i infrastrukture. Ovo se može nekome činiti kao preopširno ili jako dosadno ali meni su ove misli svakodnevnica. Imam osjećaj da je poseban dio mog mozga odvojen za razmišljanje o Željezničaru, čak i kada su utakmice i stadion jako daleko od mene. Ali ja sam, opet, neko sasvim prosječan, nebitan, ali neko ko je u Željezničaru vidio sreću, ideju, razbibrigu, najbolje lekcije iz odanosti, borbe, filozofije i morala. Taj osjećaj pripadnosti me privukao na Grbavicu još kao malog i nema apsolutno nikakvih naznaka da me nešto odvuče nazad. To mi ne da obraz, ne da mi ova slika na zidu i hiljade i hiljade uspomena i anegdota koje su direktno ili indirektno vezane za plavo-bijele boje. Svijetla 95-godišnja tradicija našeg Željezničara, svaki trenutak u kojem nas je on učinio sretnim, obavezuje nas na podršku i ljubav prema njemu. Ta ljubav ne smije biti uvjetovana položajem na tabeli, ko se nalazi na terenu ili u upravljačkim strukturama Kluba. Ljubav ne smije biti uvjetovana ničim, inače to nije ljubav. Uostalom, yebeš ljubav ako je moraš objašnjavati. Dovoljan mi je pogled na zid moje sobe.