Iz ljubavi prema tradiciji... www.1921.ba

Moderatori/ce: jovanmaksimovic,storm_raider,boccaccio,Omar500,Izlija,Hurmasica

 
Avatar
storm_raider
Postovi: 10023
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 9:08 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

pet apr 07, 2017 1:26 am

arctg je napisao/la:
pet apr 07, 2017 1:05 am
U duhu teme o kojoj je većina vas ovdje pričala veći dio današnjeg dana, zamolio bih vas da pročitate priču koja se nalazi pred vama. Priča govori o jednom dvadesetogodišnjaku i onome što ga je učinilo najponosnijim stanovnikom od skoro osam milijardi ljudi na planeti Zemlji. Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna i nenamjerna.



U sunčano aprilsko popodne, sjedio je sa svojom porodicom, sa ocem, majkom i bratom na terasi njihove skromne kuće. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada je sva porodica na okupu a kako su to rijetki trenuci, kao takvi su bili prelijepi. Pili su kahvu, onu bosansku i sladili se rahat-lokumom dok su slušali graju male djece koja su jedva dočekala toplije vrijeme kako bi crtane filmove na televiziji zamijenili loptom na rijetko prometnoj ulici. On je već bio obučen u crnu majicu na kojoj su se presijavale magične cifre „1921“. Svoj šal je prebacio preko naslonjača za ruke.

„Red do Palme jutros u deset... ***** ti i posao, i treću smjenu“ – prezirno frknu njegov pet godina stariji brat. Već je deset dana takav. Činjenica da mora raditi na noć utakmice mu nikada nije prijala. On se malo provokatorski nasmijao njemu. Kako je najmlađi u porodici, nije baš imao priliku da često se naslađuje tuđim mukama. Naravno, ovaj put je naslađivanje sveo na najmanju moguću dozu. Nije želio da se ponovi prethodna noć kada je, na „Ko izda, pizda“, pored njegove glave proletio bratov punjač za mobitel. Na kraju krajeva, od brata je učio kako se voli Željezničar, sa bratom je počeo ići na utakmice i brat mu je bio životni uzor.

„Vidiš, stvarno te ne razumijem. Još samo da protiv uhljupa prestaneš dolaziti, ni derbi navijač nećeš biti. Koga ja zovem bratom...“ – dobaci mu, smijući se. Majka je volila te njihove zafrkancije. Čvrsto je vjerovala da su dvojica braće složna jedino onda kada se skupa smiju. Otac, pak, nije bio takav. Dijelom što je dosta ozbiljan čovjek, dijelom što nije podnosio njihova svakodnevna naglabanja o Željezničaru, jer je smipatizer jednog drugolišakog kluba kojem je Željezničar podosta puta očitao lekciju.

„Šutite, bar da kahvu u miru popijem, **** vam Željo sve po spisku više!“ – dobaci otac.
„Ti, crveni, ni jedne. Ni u federalnoj nećete opstati. DRUŽE TITO NA ONOME SVIJETU, ETO VELE-“ – počne pjevati, ali otac tada baci na njega zgužvani omot od rahat-lokuma kojeg ovaj izbježe za dlaku.
„Sine, u koliko je ono utakmica?“ – upita ga majka.
„U sedam, ali pola sata ranije bih trebao biti unutra.“
„Ima li prijenosa gdje?“
„Pitaj ove derbi navijače, slabo se ja razumijem u to.“
„Ccc, krv mi moju popi... Neka, i ti ćeš se zaposliti nekada.“ – oglasi se brat.
„S kim ćeš ići?“ – opet će majka.
„Ekipa iz Breze. Opet smo se skupili. Da ne bi one akcije za istočnu tribinu, pitanje je da li bi ikada.“
„Na hajr.“
„I na dobro, mama. Ti znaš šta ti je činiti. Serdžada i tespih. Ako ti je ofirno na seždi spomenuti Ivana, može i Zajko. 1:0 i elham. Eh, pa, vakat je.“ – reče on, ustade i sveza svoj šal oko vrata. Pozdravio je porodicu i izašao iz kuće. Ispratilo ga je slavlje jednog dječaka koji je upravo postigao gol i iz sveg glasa se derao: „ZEBA, ZEBA, ZEBAAA!“

...

Subota je, samo skoro 14 godina prije. Mjesto radnje je ista ona ulica i ista ona kuća koja je gore spomenuta. Na prašnjavom putu je desetero momčića igralo nogometa. Improvizovani gol je bio napravljen od dvije cigle a jeftina lopta je morala da istrpi sve te magične poteze, dodavanja i šuteve djece koja su sanjala o jednome – da postanu veliki nogometaši. On se nije po mnogo čemu isticao među njima. Ali sada mu je jedna lopta tako dobro „sjela“ i on je po njoj raspalio svom snagom, odnoseći u travu pored puta i ciglu i druga koji je stajao tik do nje kako bi spriječio neminovan pogodak. Pošto mu je to bio prvi gol „na ulici“, morao ga je nekako i proslaviti. Zatrčao se, raširenih ruku i iz sveg glasa galamio: „GREDIĆ, GREDIĆ, GREEEDIIIĆ!“. Nije mu Gredić slučajno naumpao. Zahvaljujući njegovom golu, iako poništenom, na utakmici protiv Newcastlea, prvoj na kojoj je ikada u životu bio, susreo se sa eklatantnim primjerom šta se desi kada se ljubav, iščekivanje, strast, ludilo i snaga spoje u jednom trenutku. Susreo se sa svojom prvom ljubavi.

Kada je, nakon više sati izbivanja iz kuće, u sami akšam ušao unutra, ostavljajući za sobom prašnjave tragove, nije ni slutio da će mu, ionako lijep dan, uljepšati majka i otac. Odmah nakon večere otac mu je rekao da mu donese čarape iz susjedne sobe. Ušao je u sobu i ispustio vrisak koji se zasigurno čuo u cijeloj ulici. Zatim je izgubio dar govora. Klečao je pred svojim krevetom i na njemu gledao nov novcat šal na kojem je bilo ispisano „Željezničar“. Majka i otac su stajali na vratima sobe i smiješili mu se. Znao je da je to poklon za njega zbog odličnog uspjeha u školi. A da je sam birao, bolji ne bi izabrao. Sa šalom u rukama, satima je skakao po kući i pjevajući stihove pjesme „ Mi smo Željini, Željo je naš“, dok ga umor nije savladao i dok nije utonuo u najljepši, dječački san. Sanjao je sebe u plavom dresu, kako postiže gol i trči u susret navijačima na južnoj tribini stadiona Grbavica.

...

Nakon par točenih piva, bilo je vrijeme da se krene. Njih 14 u kombiju za devetero, svi u crnom i svi sa šalovima oko vrata. Ostali su se potrpali u pet-šest automobila i kolona je krenula. Čim su se uključili na autoput i čim je vozač malo jače pritisnuo papuču za gas, počela je pjesma. Jedna za drugom su se smjenjivale a kako je svaka bila bolja od prethodne, atmosfera je došla do tačke usijanja. Na „Gol za golom, eto nove pobjede“, umalo su prevrnuli kombi na sred autoputa. Nije mogao da vjeruje koliko lijep osjećaj može da osjeća i koliko malo, sasvim malo je potrebno za sreću. Radnik na naplatnim kućicama u Jošanici je iskolačio oči kada je vidio prenatrpan kombi kako se trese od pjesme. Kako se broj kilometara do konačnog odredišta smanjivao, tako je trema u njemu rasla. Znao je, pobjediti moraju. Pobjeda, ne samo što bi značila ostanak u igri za prvaka države, već bi na najljepši mogući način upotpnila spektakl koji je najavljivan sedmicama. Grbavica je zaslužila da sija večeras i čvrsto je vjerovao da 11 Plavih će dati sve od sebe da taj sjaj vidi čitav svijet.

„SVE DO KRAJA, ŽELJO, NEMA PREDAJEEEEE!“
...

Nakon godina i godina tame, izgledalo je kao da se svjetlo na kraju tunela ukazuje. „Amar Osim se vraća na Grbavicu?“, „Na Grbavici pušu neki novi vjetrovi“... tih ljetnih dana 2009. godine ovakvi naslovi su se izdvajali od ostalih u sportskim rubrikama dnevnih novina. On fudbaler nije postao, čak je i rjeđe na ulici provodio vrijeme. Posvetio se školi ali to ga nije spriječavalo da skoro svaki vikend provede u Zvorničkoj 27. Svaki put iznova se radovao huku sa stadiona dok mu je prilazio, rame uz rame sa svojjim bratom. Na Grbavici nije samo naučio dosta toga o fudbalu. Na Grbavici se upoznao i sa lekcijama iz prava, odbrane, ekonomije. Nekome je to teško pojmiti, ali sve to ide uz Željezničar. Jer, klub nikada nije osnovan da bude bezdušna prćija vlasti ili nekog bogataša. Neko ko je osnovan iz čiste ljubavi prema nogometu, uvijek ima priču širu od zelenog terena. Slušao je o prvim problemima sa vlastitim igralištem, o UDB-i, Torpedu i Jošku, o Videotonu i iz tih priča mnogo, mnogo učio. Činilo mu se da iz priče o Željezničaru može naučiti ono što ne može ni u jednoj školi, ni u jednoj biblioteci. Isto tako je znao koliko crnu stvarnost trenutno proživljava Željezničar. Od Plavih se nije okoristio samo onaj ko to nije htio a umjesto trofeja i pobjeda, što je bilo izvjesno nakon pomenute utakmice sa Newcastleom, Željezničar je doživljavao poraze i agoniju u borbi za opstanak. I on je znao, samo jedna osoba to može da promijeni, a ta osoba je bila sve češće glavni lik novinskih članaka. Došao je i taj dan kada je popularni Brko preuzeo Željezničar u svoje ruke i od dojučerašnjeg fenjeraša, počeo da pravi tim za titulu. Pobjeda u Zenici, nakon više od dvije godine bez tri boda sa gostovanja, tog augusta je značila da je tama koja je obavila Zvorničku 27 postala dio prošlosti, bar što se tiče rezultata na terenu. Sav rad i trud, sva želja i sve nade su krunisane 23.5.2010. kada je pred 10.000 ljudi, Ibrahim Šehić u vis podigao pehar prvaka Bosne i Hercegovine u nogmetu. On je te noći, nazočio slavlju koje će sigurno dugo, dugo vremena ostati urezano u njegovom sjećanju. Titula je, nakon godina lutanja, vratila se gdje joj je i mjesto.

...

Stajao je na samom kraju sektora C, u ruci je nestrpljivo vrtio plavi karton a pogled nije mogao da skine sa istočne tribine. „Tri mjeseca, tri mjeseca, tri mjeseca...“ – neprestano je ponavljao ispod glasa. Tri mjeseca su bila dovoljna da se izgradi ovo zdanje ispred njega. Nije mogao da vjeruje. Diskretno se štipao za nogu, čisto da se uvjeri da ne sanja. Nakon Mercedes-arena, najavljivanih bagera, ideja o građenju stadiona na novo, na mjestu stare i oronule, neuslovne istočne tribine, sada je stajala tribina jednaka kao i ona sjeverna, sa četiri i kusur hiljade stolica, ispunjena do skoro posljednjeg mjesta. Eh, šta znači kada se neko prihvati posla onako kako to Bog zapovijeda. Vjerovao je da su „štreberi“ napravili čudo. Navijači, oni koji su oboljeli od „sindrome azzuro“, su i ovaj put, kao i uvijek kroz svijetlu historiju Plavih bili pokretačka snaga jednog projekta. Za navijače je pravljena istočna tribina, bez navijača ne bi bila napravljena. Ako je iko ikada dokazao ljubav prema fudbalskom klubu u svijetu, to su dokazali navijači Željezničara kada su od usta odvajali da bi svoju Grbavicu, svoju bazu bez poraza, učinili dostojnim imena i kluba koji na njoj igra. Znači, niti je potreban Mercedes, niti su potrebne pompezne najave pred punim stadionom, niti je potrebno rušenje i građenje iznova. Potrebna je želja, ideja i vizija. Neko ko će usmjeriti pažnju i ljubav navijača u nešto od čega će svi imati koristi. Jer, Željezničar nije izgradio istočnu tribinu zbog same istočne tribine. Željezničar je pokazao i sebi i drugima da je apsolutno sve moguće kada je pristup pravi. A on je znao, kao dio te porodice, da je Željezničar u svojoj namjeri uspio, onda kada je, nakon pozdravljanja najveće legende bosanskohercegovačkog nogometa ikada, podigao plavi karton u vis i iz petnih žila potegao snagu da otpjeva stihove najljepše balade na svijetu.

„A ONDA ŽELJIN STADION GLEDAM, VIDIM PONOS TVOOOOJ!“

...

K'o Boga je molio Radoslava Vukasovića da puhne zadnji put u svoju pištaljku. Presavijao se od nervoze, obliven znojem već četvrti put. Na stolu odavno nije bilo ničega čime bi ublažio nervozu. Plavi nisu igrali Bog zna kako ali remi bez golova i kraj, gotovo je. Željezničar će uspjeti ono što nikome nije pošlo za rukom do sada, osim njima samima desetak godina ranije, osvojiti Duplu krunu! Znao je šta bi to značilo. Znao je da bi time bila okrunjena jedna od najjačih generacija u poslijeratnom periodu Željezničara. Znao je da bi taj uspjeh potvrdio ono što su mnogi odavno naslućivali – da je Željezničar najveći nogometni klub u državi! Iako rijetko, kroz misli je provlačio mogućnost da se time začepe usta svim kritičarima, „nevjernim Tomama“ i dušmanima Plavih sa svih strana. Željo je izložen neviđenoj hajci. Svi, od onih koji su osporavali rezultate Amara Osima, preko bijednika iz Mostara, Zenice, Tuzle pa do krmadi menstrualne boje, su bezdušno, danima i noćima, pljuvali po Želji lijepeći mu etikete kakve ne bi smislili ni oni koji su kukavički zapalili stadion Grbavicu, te 1992. Do tada nije mogao da vjeruje do koje granice može ići ljudska retardacija i malumnost, ali su priče o namještenim utakmicama i kupljenim titulama, „tati i sinu“, jasno mu na čistac izvele par stvari. Prvo, Željezničar u Bosni i Hercegovini ima samo i jedino sebe. Svi drugi, bez izuzetka, bi najviše voljeli da Željezničar ne postoji. Drugo, u Bosni i Hercegovini ljudi će ti oprostiti sve osim uspjeha. Jer, ovdje nikada niko ništa nije pošteno zaradio već je svako ukrao, kupio, dobio itd. I treće je saznao onoga trenutka kada je okončana uzvratna utakmica finala Kupa BiH između Širokog Brijega i Željezničara. Željo je osvojio Duplu krunu! Željo je najtrofejniji i najveći klub u državi! A da je tako, dokazivali su mu upravo oni koji su svu hajku na Plave pokrenuli. Jer, kada te pljuju, znaj da ti ide odlično.

...

Grlio je nekog neznanca kao što nikoga do tada u životu nije. Vrištao je Ivanovo ime uz povremeno ubacivanje „NE MOGU DA VJERUJEM“. Minut je 44. i Plavi su konačno došli do vodstva, nakon nekoliko kolosalnih prilika. Ubilački tandem Stevanović-Lendrić, kaznena ekspedicija za protivničke odbrane. Strah od uvlačenja nervoze među igrače je prošao i golemi dio pritiska je skinut. Dakako, znao je da ima još ovoliko da se igra i znao je da se tuzlanska bijeda neće tek tako predati i da će dati sve od sebe da pokvare ovaj spektakl. Ili tačnije, spektakl u najavi. Ni sam on nije bio svjestan onoga što će uslijediti. Bilo mu je drago zbog gola, kako ne bi. Ali, postoji jedna stvar na Grbavici koja je vrijednija od golova i pobjeda, a to je „ono nešto“ što imaju navijači na tribinama. To „nešto“ je pokušavao da definiše još od prve utakmice Plavih na kojoj je bio, ali nije imao naročitog uspjeha. Svi pokušaji da objasni sebi i drugima šta je to što ga drži vezanim za Grbavicu su se sveli na „Ne razumije to neko ko nije naš...“. Na kraju mu ništa drugo nije preostalo nego da se pomiri sa time da pravi naziv osjećaja koji služi kao vezivni materijal između Željezničara, Grbavice i Manijaka, nikada neće saznati. Tom osjećaju se rado prepuštao, puštao je da ga preplavi i da mu dopre u svaki milimetar tijela i duše. Bar dvadeset poznatih osjećaja u tom trenutku ga je preplavilo a jedan se izdvajao od svih, a to je ljubav. U jednoj ruci je držao baklju, drugom rukom je mahao šalom i sa suzama u očima je pjevao šampionsku pjesmu svom Željezničaru, njegovoj prvoj ljubavi, njegovoj svetinji, njegovom životu.

...

Da ima mogućnost da se vrati u jedan događaj u prošlosti, siguran je da bi to bio 16.7.2015. i ta magična noć. Nije Željo samo pobjedio velikog Ferencvaroša u sred' Budimpešte, niti je Željo bio na korak do plasmana u treće pretkolo kvalfikacija za Europa ligu. Željo je te noći bio Željo. Radnički klub, sastavljen od omladine koju je sam iznjedrio i odgojio, prijetnja svima i smisao života mnogima. U njemu odanima, probudio je emocije kakve je jedino do tada uspio probuditi jedan momak rijetkog imena, jedne junske noći 1998. Na skoro identičan način, Plavi su pobjedili, ne samo Ferencvaroša, već i sve one pomenute dušmane, koji su svako malo iznova napadali na Želju. Nakon serije uspjeha, znali su da im se crno piše ako je Željo u punoj snazi. Nisu žalili ništa kako bi sapleli Želju gdje god su to mogli. Od podmetanja, laži, klevete do štimanja utakmica. Bolilo ih je upravo to što je Željo radnički klub, sastavljen od omladine koju je sam iznjedrio i odgojio, prijetnja svima i smisao života mnogima, jedva preživio vješala koja su mu postavili dželati, dojučerašnje krvopije i pijavice samog Kluba. Nisu mogli da se pomire sa činjenicom da je ovaj Klub preživio mnogo, mnogo, mnogo strašnije stvari pa su mislili da će jedna kupljena titula natjerati nekoga da okrene leđa Željezničaru. Eh, sa pravom se pitao, da li ima veće sramote od kupovine titule za preplaćene igrače, samo da do nje ne bi došla djeca koja su igrala za par stotina bosanskih maraka. Bilo bi malo reći da mu se takav pristup gadio. Pa i da Željezničar više nikada ne zasjedne na tron, znao je da će sačuvati obraz, a obraz cijene nema. Dženis Beganović ga je bacio u nešto izvanzemaljsko, nešto što se kosi sa normalnim i ljudskim. Nikada se prije nije osjećao tako,a male su šanse da će i u budućnosti doživjeti nešto slično. Jer, Željezničar je bio upravo ono što je bio i kroz historiju: borben, disciplinovan, nije se predao i na suze radosnice je natjerao hiljade i hiljade njegovih navijača. Željezničar je bio, opet, Željezničar.

...

Drugi i treći gol nije preživio ništa manje emotivno od prvog gola. Samo što mu je svaki od njih umanjivao strah i nervozu koja mu se prožimala tijelom. Vjerovao je u svoj klub kao nikada do tada ,vjerovao je da će na kraju večeri slaviti samo oni koji plavu boju priznaju za jednu i jedinu boju na svijetu. I grijeh, i jazuk, i sramota bi bila da ova noć završi drugačije. Neprestano se osvrtao prema semaforu na kojem je jasno stajalo: Željezničar 3:1 Sloboda i još 15 minuta do kraja. Znao je da će tih 15 minuta biti dugo kao 15 godina ali nije ni slutio da će se to pretoviriti u 15 stoljeća nakon što je nakon bezvezne greške odbrane, na jedvite jade igrač još jadnije Slobode postigao gol za 3:2. „Pa neće valjda...“ – tiho je šapnuo. Ruke je držao na glavi a ono malo glasa što mu je ostalo, koristio je da nastavi sa pjesmom. Znao je da će pjesma dati snage izabranicima Slavke Petrovića da izdrže do kraja i slave zlata vrijednu pobjedu. Na trenutak mu se učinilo da je svako na stadionu u sebi pomislio isto jer je pjesma postajala jača i jača. Skoro 15.000 ljudi. Grbavica u svom punom sjaju, trenutno. A opet ima tendenciju da sija jače. I hoće, jednoga dana. U to neka budu sigurni svi oni koji su je rušili, palili, minirali i uništavali. Grbavicu će uvijek imati neko da odbrani. Grbavica će uvijek biti baza bez poraza!

...

Išao je od Gradskog stadiona na Koševu preko Ciglana do centra Sarajeva i skupa, sa hiljadama Manijaka pjesmom prigodno pozdravljao, ako ne najvećeg onda jednog od najvećih, ljudskih smetljara u gradu Sarajevu u novije doba. Jer, zašto ne iskoristiti priliku da prozoveš krmka koji je više gledao da napakosti Željezničaru, nego da poboljša Torpedo. I to na skoro identičan način na koji je on provocirao Plave prilikom „proslave“ već pomenute kupljene titule prvaka. A do prije nekoliko trenutaka, na terenu Gradskog stadiona, Plavi su do nogu potukli i osramotili igrače Torpeda, i to po drugi put u samo pola godine. Time je prekinut i crni niz od 12 godina bez pobjede na Gradskom stadionu. Torpederi su pjenili na sve strane. Kuknjava, lajanje, pljuvanje, kmečanje i sve ostalo što ide uz torpederski način života je bio odraz njihove nemoći, ne samo tog dana, već od onog trenutka kada je UDB-a odlučila da pokrene projekat tzv. fudbalskog kluba. Zato što su tako nastali, zato što su opstali na račun Željezničara, zato i jesu iskonski dušmani Plavih. Kroz glavu mu se često vrte slike od ljeta prošle godine, kada jako veliki broj krmadi na jako malom prostoru četnički pali ono što su navijači Želje iz ljubavi napravili. Od tada, za njega su mnoge stvari postale kristalno jasnije. Ali uvjeren je i dao bi život za to uvjerenje da će Željezničar, pravim radom i pravim putem uspjeti savladati, ne samo njih već i svakog ko se ikada odluči stati na put Plavoj lokomotivi. Iako su mu dušmani nanijeli mnogo boli i zla, iz svakog knock downa Željezničar je ustajao pravo na noge i nastavljao dalje. U tome je i čar ovoga kluba. Od najsitnijh dušmana, do samih državnih aparata, niko nije uspio da uništi ono što je iz ljubavi nastalo. Jer je nastalo iz ljubavi i jer je opstalo iz ljubavi.

...

„Ulazi!“
„Nema šanse, ode preko.“
„Ma kad ti kažem, ulazi!“
„De ba, dosta je i tri.“
„IDEEEEEE!“
„EEEEAAAAAAA STANAAAAAAAAAA!“


Čitavu vječnost smo pratili taj let lopte. Putovala je dugo, polahko i sigurno. Svoj smiraj je našla u rašljama gola devastirane Slobode. Suze, suze i suze. Željezničar je pobjedio! Željezničar se nastavlja boriti za prvaka! Grbavica sija! Govnari su poraženi! Familija Željezničar je večeras pokazala svu svoju moć! Plakao je. Nije foliranje, stvarno je plakao. Nije ga zbog toga bilo ni najmanje sramota jer za ovakvu radost i suze su malo. Bio je uvjeren u jedno: sve utakmice na jednu, ali ova ide na drugu stranu. Ovo je jedna od onih stvari koje se zapišu, pričaju djeci, pa unucima i priča se da se ne zaboravi i da se pamti. Ova noć će biti zlatnim slovima upisana u skoro stogodišnju historiju najvećeg kluba u Bosni i Hercegovini. Ova noć je jasno pokazala u kom pravcu su orijentisani oni koji igraju za Željezničar, oni koji upravljaju Željezničarom i oni koji vole Željeničar. Ova noć je u njemu utisnula osjećaj ponosa koji ga još nije ni najmanje popustio, pet-šest dana nakon utakmice. Ali...

Izlazeći sa stadiona, odlazeći od „kuće“ kući, najednom ga obuze neka melanholija. Znao je duboko u sebi da se tome ne može oduprijeti i šta je razlog njegovog tužnog pogleda ka nebu. Gore je vidio sve one koji su ugradili živote u ovo mjesto, kako predvođeni zlatnim ljiljanom mrkoga lica, pjevaju...

„Kad stane srce moje i Bog mi sklopi oči, zakucat će bar još jednom i s neba će za te' doći...“

Zbog njih, zbog Grbavice, zbog Manijaka, zbog Željezničara, zbog plavo-bijelih boja, zbog svijetle historije, zbog ponosne tradicije, zbog čistog obraza, zbog svog brata, u inat dušmanima, zbog ljubavi, ponosa, želje i snage, zna gdje će se naći u narednu subotu. Tamo su slike djetinjstva njegovoga, tamo je sve što je njegovo.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 2341
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

uto apr 11, 2017 11:09 pm

storm_raider je napisao/la:
uto apr 11, 2017 10:36 pm
Na stranu sve, meni je Zeljo sve i bez Zelje ne mogu dan svoj zamisliti, ali kao Sarajlija sam porazen onog dana kada je bilo paljenje. Znao sam da nece to na dobro. Nisu ni nasi nista bolji. Pricam o djeci - jednostavno takvo vrijeme doslo. Djeca puna energije koja tu energiju ne trosi na nista konstruktivno, filovana losim uzorima na svim televizijama. A nije, niti smije biti "zivi brzo, umri mlad" parola po kojoj trebate zivjeti. Eto mi imamo stadion, mozemo sta hocemo na tom stadionu, hajde divno - krasno, ali ebes ti taj derbi kada moras paziti ledja u gradu ako zapjevas neku pjesmu. Ma ebesh ti ovaj grad kada cim zaustavis auto da pomognes nekom dedi da predje ulicu svi te cudno gledaju. Ponosio sam se komsijskim zezanjima cijeli svoj zivot. I dalje cu nastaviti da se kladim sa uskim krugom pitara koje znam pred svaki derbi, ali je to pirova pobjeda. Beogradski derbi je sve ono sto fudbal ne smije da bude. Sarajevski derbi je uvijek bio sve ono sto je fudbal uvijek i trebao da bude... Bojim se da se nece stati dok se ne prolije majcina suza, a previse ih je proliveno na ovom asfaltu. I to ne tako davno!

Hajde da zabijemo gol Sirokom sutra...
イビチャ・オシム
 
Avatar
jovanmaksimovic
Moderator
Postovi: 3198
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 12:56 am
Lokacija: u zemlji najboljih piva i najljepsih cura
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

pet maj 05, 2017 10:20 am

Fanzi je napisao/la:
pet maj 05, 2017 9:57 am
Tražiš istok? Dobiješ.
Tražiš prvo mjesto? Budeš tu.
I onda, jest da fakat veze nemaš (stani na trenutak: da, pojma nemaš o poslu fudbalskog trenera) kontinuirano vežeš o tome da li treba Blagoje ispred Bekrije, Boka umjesto Kerle. Jesi naporan.

Ne pitaš se ti ništa. Bolan, to što ti znaš pravila fudbala i igrao si ga, ne čini te dobrim fudbalskim taktičarom. Ja znam šta je auto, znam voziti auto, ali nisam Ayrton Senna ni Michael Schumacher, kako više ne shvatiš?
I da si genije, ne pitaš se ništa, jer Željo ima svog vrlo uspješnog trenera koji ga je iz zone ispadanja doveo na prvo mjesto?

Jesi sebičan...
Ne traže ti pare. Ne traže da uletiš na teren i zaigraš. Ne daj Bože da se povrijediš, niti da ti psuju.
Puno tražiš, malo daješ. Puno tražiš i htio bi svašta, ali malo od sebe daješ.
Od tebe se traži samo da navijaš. Ni ukupno 90 minuta. Svoj Klub da podržiš.

Svi pričaju o grotlu Grbavice. Ja ga nikad nisam doživio, iskreno. 5-10-15 minuta maksimalno u pojedinim izdanjima. Svega sam se nagledao sa Željom, hoću li ikada dočekati tursko-liverpoolsko-celticsko navijanje, da pjesmom silujemo i otpušemo protivnika, mi radnička klasa. Diži se Sarajevo! Diži se Brčko, Breza, Kakanj, Travnik, Živinice i Lukavac. Ustaj Doboj, Visoko, dijasporo, Krajino, Konjicu!
Klub vam igra utakmicu života, vi pričate o sudijama. Gledajte u nebo, sprema se kiša i plačite s tim nebom. Stidite se potomci željezničara. Nikada vam bolje nije bilo. Imate sve ono o čemu su vaši preci sanjali.

Jebla vas taktika i pitarska podmetanja za sudije! Odradite svoj dio posla. Idemo po titulu!

phpBB [video]
https://www.youtube.com/watch?v=RgKAFK5djSk
FOR PAUL
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 2341
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

ned maj 07, 2017 2:07 pm

Fanzi je napisao/la:
ned maj 07, 2017 1:51 pm
Samo zelim da jednog dana gledam djecu kako u plavim dresovima ispred sebe sutaju fudbal, da su im uzori igraci Zelje, a ne stranci. Nema mi logike da neki Andres od 6 godina iz Barcelone trazi uzora u Zebi.
Zeljo je mnogo dao ovoj zemlji svojim postojanjem. Hocu da vidim taj iskorak, hocu da vidim to kada se cijela zemlja ponosi jednim sportskim kolektivom, jedan strasan tim sa ratom poharanog stadiona, Klub kojeg vole radnici, koji kad treba postanu ratnici. To su vidjeli i o tome mi pricali preci, o ravnopravnosti u Evropi i strahu Evrope od nas, o uspjesima Zelje (FK, RK), KK Bosne i drugih. Hocu tu radost za napacene ljude i beznadeznu mladost.
Vrati Zeljo ponos odumirucoj radnickoj klasi kojoj su sve uzeli. Vrati mu taj ponos koji mu pripada, ponositom i skromnom insanu u plavom bluzonu.

Veo neregularnosti nad nasim uspjehom nam pokusavaju nadviti.
Borit cemo se u Krupi.
Borit cemo se na Kosevu.
Borit cemo se protiv Radnika.
Nema posustajanja i nema predaje.
Boriti se jer nam oni puni oraha u dzepovima, puncima, dzarovskim, planinicima, mufticima, musama i udbama trpaju da ih nismo nasamarali godinu i po dana nakon sto su nam svjetlo gasili.
Neka grlo prodje do Radnika da pjesma ponovo zagrmi i 90 minuta ne prestaje.
Svako od nas ima nekog u plavom koga vise nema. Zagrlimo ih mislima i podrzimo Klub radi njih.

Ja sam svoje emocije i rijeci potrosio kada su Slavko, Fata i Zajko krenuli ka jugu. Otisle sa suzama niz lice. Vidjeh i izlaske s Buazom, Pacu uzora, natezanje sa Selmanom oko cijene taxija u 5 ujutro, pratetka clana UO Kluba sa kospama na jugozapadu, Zeljinom godisnjom uz 340 KM penzije, ganjanje sa Harisom, navijanje sa Mirzom... Sve mi prodje...

Volim te Zeljo!
イビチャ・オシム
 
Avatar
Hurmasica
Moderator
Postovi: 7524
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:25 am
Kontakt:
Status: Online

Re: Plava Sehara

uto maj 16, 2017 4:56 pm

Amidza je napisao/la:
uto maj 16, 2017 4:36 am
Vratija se Amidza 8-)

Popusih ban jer sam rek'o nekome ovdje da ne sere. Nisam znao da ste tako striktni, al posteno. Nemam zamjerki na to. Halali lice, sto sam ti rek'o da ne seres. Iziritiralo me to i brisanje nekih mojih postova o uvjerenjima A. Subica, pa sam mislio da necu vise ni pisat nesto ovdje, al' evo me. Jace od mene. Neko mi stavio drogu u heroin. Nebitno. Moram s nekim da popricam, pa makar i virtuelno, u vezi zadnje utakmice i jos par stvari, a najradije cu ovdje jer znam da svi (ako ne svi, onda vecina) ovdje zele samo dobro Zelji. Zvucace kao floskula koju ponavlja sav ovdasnji polusvijet redom - od sportskih radnika i komentatora, do navijaca i trenera, ali jednostavno je istina: Zeljeznicar je nesto posebno i ljudi koji ga vole su prava raja. To nam niko nikad ne moze uzet. Zato i pisem ovdje, jer znam da vas ima puno takvih. Oprostite na jos jednom kilometarskom postu.

Par stvari me iritira, svojstvene su mnogim gledaocima fudbala, a posebno navijacima bh klubova. Nazalost, Zeljo tu nije izuzetak. Zao mi je sto je tako. Iritira me sto kad izgubimo onda treba tjerat trenera, upravu, ekipu...haman srusit stadion i spalit grad. Shvatam tu frustraciju i shvatam da je, vecinom, iz ljubavi (nekako kontam da ima i onih s drugim namjerama, al eto), samo je kontraproduktivno i u krajnjoj liniji netacno.

Kao i obicno, kao glavni razlozi za poraz se navode dvije stvari: umor i manjak zalaganja. Koliko je i jednog i drugog bilo (po meni jako malo prvog, drugog apsolutno nikako), dalo bi se raspravljati ali sasvim je sigurno da zbog tih stvari nismo izgubili. Jednostavno, izgubili smo jer ekipa nije podnijela pritisak ili, narodski receno, usrali smo se. Trebala je i morala, ali nije. Ko misli da se igraci nisu trudili i da su eto onako odlucili da uriniraju po svojim navijacima jer im se, toboze, ne igra je ili lud ili se previse druzio s pitarima ko mali, pa poprimio njihove osobine.

Trebala bi ekipa podnijeti pritisak, trener bi ih trebao psiholoski spremiti, fudbal je takav sport, to se stalno desava, pritisci ce uvijek postojati, bataljon manijaka je otputovao u Krupu, napravili smo stadion, otisle nase legende tamo, mogli smo osigurati titulu - SVE ali sve od ovoga stoji, zato i boli poraz, ali ekipa je jednostavno pod tim pukla. Na ovo sve dodati povredu S. Stevanovica (prvenstevno jer je Stana morao mijenjati stranu, a iako mu je to prirodna pozicija, nije lako tek tako odradjivati nesto za sto te trener nije spremio u odnosu na protivnicku ekipu, niti si ocekivao, pa se u tome i nasa igra dosta raspala), neigranje Zebe, uzasnu plasticnu podlogu i, na kraju krajeva, odlicnu Krupu.

Iza nas je nenormalno turbulentna sezona, jedna od najturbulentnijih u novijoj historiji, ali i jedna od najljepsih. Ako je zavrsimo s titulom bice najljepsa ni sam ne znam od kad. Ja vjerujem da titulu uzimamo i nadam se da ne grijesim. Steta je sto cemo pokidati zivce do tad, ali Boze moj. Da kazem jos neke stvari o samoj utakmici i igracima posebno. Uz iznad nabrojane razloge, neko moje misljenje o svemu sto se desavalo i desava. Po meni smo prvo poluvrijeme koliko-toliko OK stajali, u drugom je vec sve otislo u qrac krasni.

Slavko Petrovic - Mislim da je izveo na teren manje-vise ono sto se od njega ocekuje, ali i najbolje sto ima na raspolaganju. Stevo je, mada ce mnogu tvrditi zakasnjela, hrabra izmjena. Da smo primili drugi go, bilo bi: "Sto se nisi zatvorio ubleha celava, vidis da nas ne ide. Uvodis spica, neznalico". Kad izgubis, sve su ti odluke pogresne. Nije lako bit trener, jbg. Vjerovatno je imao svoje razloge sto je umjesto Crnova stavio katastrofalnog Zakarica od pocetka, ali i da nije morao bi ga ubaciti kasnije. Nijedan ni drugi ne mogu trenutno izdrzati 90 minuta i to je to. Moja jedina zamjerka Slavku je sto nije ekipu psiholoski pripremio bolje, ali realno upitno je i koliko je to moguce u ovakvoj situaciji.

Kjosevski - Najbolji na utakmici. Ne samo da nas je vadio nevjerovatnim odbranama, nego je mudonja bukvalno vukao ekipu naprijed tokom cijele utakmice. Jedini koji nije podlegao pritisku. Nevjerovatno je kako se brzo transformise u klasnog, modernog golmana. Fantasticne reakcije, na kraju iz nervoze i on krenuo naprijed, sto mu je mozda i jedina greska bila. Taj manjak opreza. A 21 mu godina tek. Ljudi, mi nismo svjesni kakvo blago imamo na golu. Samo neka ostane jos dugo ovdje i ide za milione jer ce toliko vrijediti ako ovako nastavi.

Bogicevic - Ljudi njega pljuju po navici, ali covjek je zadnje dvije utakmice beton. Gotovo bez greske. Kiks kod onog nabijanja lopte, smeo se tu, ali osim toga je radio sve kako treba, cak krpio rupe koje je ostavljao Boka. Ovakav Bogi nam treba i ovakav Bogi nam moze pomoci.

Boka - Kad ga Slavko nije stavljao i kad nije dobijao mjesto ispred Kerle i/ili Bogija zvalo ga se svakakvim imenima, a po ko zna koji put, ispostavlja se da covjek zna sta radi. Mislim, i prije smo bili svjesni Bokinih mana, ali su se na ovoj utakmici vidjele vise nego prije. Nista protiv njega, cak mi ne bi smetalo da ostane kao neka opcija na poziciji stopera, ali momak nenormalno pliva. Konkurencija mu je prelosa i stranac je - mislim da su to osnovni razlozi sto se uzdize toliko. Kerline i Bogijeve greske su katastrofalne i smijesne za vidjet, ali Bokine su jednako kardinalne, samo suptilnije, da tako kazem. Nevjerovatno mi je da momak koji je stoper tako ne osjeti prostor. Kretnje su mu ocajne, pliva, luta, katastrofalno se postavlja, ne prati igraca, izlazi previse naprijed...takav je bio u Krupi. Vidjelo se to i u nekim drugim utakmicama, ali u Krupi kad su svi bili katastrofa se dalo primjetiti jos vise.

Stana - Vjerovatno najgora njegova partija ove sezone. Pogubio se totalno. Preorao teren (jos jedan argument da trka nikad nije sve i da se ne radi o umoru ni manjku zalaganja kod igraca), ali previse grijesio. Uticala je na to i promjena pozicije u sred utakmice. Pisao sam i prije, Stanic je nas ubjedljivo najbolji bek. Govorim o obje bekovske pozicije. Jos univerzalac i Zeljino dijete. Nikako se ne odricati njegovih usluga (neki su svasta predlagali).

Sinisa - OK za ono malo sto je bio u igri. Nista posebno, nisam ga previse ni primjecivao. Odradio otprilike sto se od njega ocekuje.

Markovic - Igrac koji nekako uvijek eskivira kritike, prvenstveno jer se dosta krije. U zadnje vrijeme je totalno nekonstantan. Drag mi je i vidi se da voli i cijeni Zelju, ali jbg volim i ja. Ne tvrdim da je los ili potpuno beskoristan igrac, ali nekad jednostavno nestane. Kad ga ide - ide, a kad ne ide daje alibi pasove koji ukopaju igraca koji primi loptu i skinu odgovornost s njega. Takve stvari pogotovo unose nervozu u zadnju liniju i tjeraju ekipu da se trosi i ganja izgubljene lopte.

Blagojevic - Dosta se njega kritikovalo nakon ove utakmice. Jeste grijesio i stoji da je samo sjena Blagojevica od prije, ali u Krupi uopste nije bio toliko los. Par puta fantasticno iznio loptu, podijelio par svojih pasova. Kasnije se uklopio u qarinasku igru ekipe, ali ne moze se reci da je bio medju gorim. Meni kod njega inace smeta sto nevjerovatno puno izgubljenih lopti ima, kad ga ne ide. Srlja, pada (ne shvatam kako neko padne, sam od sebe i bez da ga iko takne, par puta apsolutno svaku utakmicu, mozda ima nekih problema s ravnotezom ili nesto) i gubi lopte, daje sansu protivniku da razvije brz napad 40 metara od naseg gola.

Stevanovic - I kada odigra mozda i najgoru utakmicu u Zelji, opet je nas najbolji igrac. To dovoljno govori o Miroslavu Stevanovicu. Veci, ne od ove lige, nego i mnogih drugih. Onaj sprint i cisto oduzimanje lopte uz iznudjen faul - fantazija, perverzija. Trudio se, umirao, ali uz pregrst pogresnih pasova. Fantasticno uposlio Lendru par puta. Covjek izmisli sansu iz nicega.

Bekric - Svaka cast za go, mada je vise plod greske Krupe nego icega drugog, al jbg treba ga znat zabit. Osim gola i par finih poteza, apsolutno nista. Nestao Bekrija potpuno.

Zakaric - Ne znam sta da kazem o ovom momku vise. Pocinje mi strasno ici na zivce, a sve se borim sam sa sobom da mu halalim, da ga istrpim, da ovo da ono. Prelos. Uzasan. Iz nemoci igrace rukama zaustavlja, zabija se u bekove Krupe, grijesi...ukratko, katastrofalan je bio. Mislim da polako gubi mjesto, ne u prvoj postavi nego u Zelji uopste. Da me sad pitate da li ga ostaviti za iducu sezonu ili nabit nogom ne znam sta bi odgovorio. Gorane ili se trzni ili idi negdje drugo. Shvatam i umor i dijete i skidanje kilaze i sve, al jbg vise.

Lendric - Trcao jeste i pravio pritisak, mada ne koliko smo navikli. Nije realizovao mozda jednu gol sansu, ali realno niti je imao lopti niti ista. Glupo bi ga bilo krivit sto nije zabio. Bezveze partija.

Stojanovic - On cak i zna OK odigrati, ali je nenormalno spor igrac za svoju poziciju. Eventualno da moze treceg stopera igrat, ako ikad budemo igrali 5-3-2, jedino ga tu mogu zamislit, ali s obzirom na godine, necu ni da ga zamisljam. Nista protiv Danijela, znamo svi da je tu da zakrpi rupu na lijevom beku, ali zahvalit mu se i pozdravit ga na kraju sezone. Ne govorim to na osnovu danasnje utakmice, nego generalno. Jbg.

Crnov - Odigrao bolje nego Zakaric, cisto jer nije pravio katastrofalne greske, ali bio bezopasan i manje vise beskoristan. Inace, pokazao se kao pojacanje i dosta bolji igrac od Gorana i mislim da cemo njegov pravi kvalitet uvidjeti tek iduce sezone.

Stevo - Nista posebno. Malo odigrao, malo lopti dobio.

To je to. Seronja sam, pa ne znam kratak post napisat. Ne bih da se pravim pametam, da moralisem ili govorim ljudima sta da rade, ali molim sve zeljovce da se trude da nauce gledati fudbal, ali i da razumiju sport sam po sebi, stvari koje se ne ticu samog terena, stvari u i oko kluba. Ne treba ocajavati nakon poraza i tjerat sve u pm majku mu, polako.
Slavko Petrovic je odlican trener koji je stigao jedan monstruozan zaostatak sa dosta limitiranom ekipom, koja hoce trebati taj cuveni remont nakon sezone, ali nije priblizno losa koliko se govori kada izgubi, niti priblizno dobra koliko ljudi tvrde kad dobijemo.

Price da nemamo igre (mada se o tome prica samo kad izgubimo, ali svi napomenu "nemamo igre dugo, samo sto smo na srecu prije dobijali") su presmijesne. Nije dobar ko od ovakve ekipe i u PLBiH ocekuje leprsavu igru, a disciplinovaniju i takticki bolju ekipu u nasoj ligi nisam gledao ne znam ni sam od kad. Napisem i ja vruce glave svasta, ali odvadite malo kad kritikujete. U novoj sezoni se krece iz pocetka. Vidjecemo nakon Europe, transfera, para i (nadam se) titule, kako cemo nastavit gurati. Mislim da na ovako zdravim temeljima, a takvi se cine, mozemo nastaviti da gazimo naprijed. Ostavit Slavka, pojacat se kako treba, uvodit mlade, pravit igrace - jednostavno, krvavo i posteno raditi da budemo ono sto mozemo.

Klub nam funkcionise i cini se da ljudi u njemu vrijedno rade, da sve lagano sjeda na svoje mjesto. Imamo Istok, imacemo i Jug, a uzecemo, nadam se, i titulu. Od propale sezone mozemo napraviti jednu od najboljih ikad. Ako pregrmimo sve ove turbulencije, kao klub i na kraju uzmemo titulu, onda smo pravi i veliki. Vec smo davno mi prerasli ovu zemlju i ovo podneblje uopste, ali ovo je iskusenje kakvo dugo nismo imali. Tek cemo biti svjesni svega ovoga za 5, 10, 20 godina. I to bas odlucujuca utakmica protiv najveceg, mada nam nedostojnog, rivala - sljama koji igra na iznajmljenom gradskom stadionu. Shvatite to ovako, u nedjelju na Kosevu igra dobro protiv zla. Mi smo sve sto oni nikad nece biti i vrhunac poetske pravde bi bio kad bi ih ponizili s 3:0. Dakle, realno, citava ova sezona i sve sto se desavalo prica za jednu dobru sportsku dramu, s Denzelom Washingtonom u ulozi Slavka Petrovica.

Zavrsit ovo s titulom i idemo dalje. Cuva Bog Zelju svog.
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!" - Milan Ribar
 
Avatar
Hurmasica
Moderator
Postovi: 7524
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:25 am
Kontakt:
Status: Online

Re: Plava Sehara

pon jun 26, 2017 10:31 am

arctg je napisao/la:
sub jun 24, 2017 1:50 am
U moru ličnih obaveza prema sebi i porodici, prema fakultetu i fakultetskim obavezama, kao malac koji ulazi u svijet drkanja, tako sam danas se sakrio od svih i svega i odvojio vrijeme da pogledam današnju prijateljsku utakmicu protiv Širokog Brijega. Još bolan, „u ljutim ranama“ od svega što sam doživio prije nepunih mjesec dana, od svega što mi je, u par poteza, priuštila moja istinska i jedina ljubav, moja zakletva, moje boje.

Nije me zabolio gubitak titule, ni poraz na onom prahistorijskom gradskom stadionu, ni rezultat koji je nakon 90 minuta stajao na semaforu stadiona u Krupi, ni drugo mjesto, ni onaj jedan jedini bod manje... Kako je to jedna parola Manijaka iz onih crnih vremena objasnila: ne boli poraz, koliko izdaja. Nikada, ali nikada se nisam u životu osjećao tako izdanim i izigranim. I to od strane onih koje sam lično dizao u nebesa. Onih kojima sam aplaudirao nakon utakmice protiv Viteza na Grbavici, Slobode u Tuzli, Širokog Brijega na Grbavici u Kupu... da ne nabrajam, podržavao sam onda kada je broj sličnih meni bio dvocifren. Iako sam znao da je to moja obaveza kao navijača Željezničara, to sam radio teškom mukom. Podržavati nešto što bi i slijepac okarakterisao kao glupo, jednostavno glupo. Međutim, argument koji je na mojoj strani i koji bi u svakoj raspravi prevagnuo jeste: ja sam navijač Željezničara, a ne rezultata. Željezničar nikada nisam niti ću ikada gledati samo kroz prizmu fudbalske lopte. Da ne vazim, o tome sam već pisao i mogli ste to pročitati. Poenta jeste da su rezultati, kako dobri tako i loši, prolazni svugdje i kod svakoga. Ne sjeća se sa posebnim žarom šampionske titule iz 1972, kao što se sa gorčinom ne sjeća ispadanja u drugu ligu tadašnje države. Da ne bude zabune, osoba koje su to doživjele ima, ima i na ovom forumu. Vraćam se na poentu koja kaže da su rezultati prolazni. Razlog nerviranja, frustracija i očaja, kao i euforije, nade i sreće jesu u potpunosti ali Željezničar nikada se nije zadržao na jednom. Cijela priča našeg Želje je puna neke patnje, nekakvih prevrata, uspjeha i padova, svega onoga što bi moglo stati u jednu knjigu ako bi u istoj željeli da upotrijebimo sve književne pravce. I to je Željezničar!

I preko svega mogu preći, i preko svega sam prelazio, ali preko izdaje nisam i nikada neću. Dijelom zato što se to kosi sa svim mojim moralnim, etičkim, religijskim i političkim načelima, dijelom zato što to nikada, ali nikada izdaja nije mogla stati sa Željezničarom, ma ne u istu rečenicu, već u istu knjigu! Željezničar, njegovi osnivatelji, njegovi igrači i uposlenici, njegovi navijači, uvijek su, bez sumnje bili na strani obraza i časti, zdravog razuma. Istini za volju, bilo je pojedinaca kojima je bio lakši „korak preko ograde“. I od toga ne treba bježati. Ako ništa, uvijek neka budu primjer kako nešto ne trebamo, ne smijemo i jednostavno ne možemo. Na izdaju se, bar od nas „štrumfova“ uvijek gledalo sa prijezirom i gađenjem. U takvom duhu sam počeo, prvo da pratim, zatim da navijam, a naposlijetku i živim Željezničar sa Grbavice. Rastao sam i odrastao sa tim te događaji za vrijeme i nakon sezone 2016/17, ponašanje igrača van i na zelenom terenu, odnos prema imenu Željezničar, njegovom grbu i njegovim bojama, odnos prema simbolu otpora jednom ludilu devedesetih, Grbavici, te odnos prema cijelom jednom pokretu koji se naziva „navijači Željezničara“, u meni je probudio najgore želje, najveći mogući prijezir i najveće gađenje prema cijeloj jednoj generaciji igrača.

Žao mi je što će neko naći se uvrijeđen ili začuđen, ali izuzetaka u ovom mom slučaju jednostavno nema. Ne postoji izuzetak kada se kritikuje loš rezultat, kao što ne postoji izuzetak kada se slavi dobar rezultat. Zašto? Prvi razlog je što ne volim da izdvajam, a to je usko povezano sa drugim razlogom a on je: fudbal je timska igra. U fudbalu njih 11 i više nastupa pod jednim imenom i tu bi se sva priča trebala završiti ali ja ću nastaviti dalje. Po meni, fudbalski tim treba da bude tim u stvarnosti, a ne samo na papiru. To podrazumijeva dobru atmosferu, bratske odnose između igrača, spremnost da za svog kolegu, prijatelja, brata iz tima, staviš glavu pod krampon bez razmišljanja dužeg od jedne sekunde. To podrazumijeva nevjerovatnu sposobnost razumijevanja i komuniciranja na terenu i van njega. I u nekim mojim snovima, ta komunikacija treba da se odvija, ma ni pogledom, a kamo li riječima. Da znaš šta tvoj suigrač misli, da znaš na koji način će pretrčati igrača, da znaš kakvu će ti loptu suigrač poslati i da on zna kako ćeš je primiti... Nažalost, to je još sve u mojoj mašti. I to je jedna od rijetkih stvari za koju tako jedva čekam da ugleda svjetlost dana, da se realizuje.

Mi od ovog navedenog ništa nismo imali, ne samo prethodnu sezonu, već godinama unazad. Ništa čak ni slično tome. To dalje implicira da mi nismo imali tim na terenu, već samo na papiru, a to u konačnici implicira x puta dokazanu činjenicu da je za bilo kakav uspjeh, pa i tu titulu prvaka zemlje, potreban tim koji podrazumijeva sve gore nabrojano. Ako nema tima na terenu, nema ni uspjeha. Ako nema uspjeha...

Od svega ću izdvojiti meni najbitniju stvar, a u to mogu smjestiti i ove „ostale“, ali ne manje bitne stvari. To je atmosfera! Ne atmosfera koju smo mi pravili na Grbavici i na drugim stadionima, niti je to atmosfera koju su stvorile upravljačke strukture i administracija našeg Željezničara, niti je to ljepota novoizgrađene istočne tribine. Sve su to bitne stvari, pogotovo za dugoročne ciljeve, ali ništa od toga nikada ne bi i nikada neće pomoći da igrači na terenu rade ono što moraju da rade i to na najbolji mogući način. Nažalost, jer mi bi se odavno krunisali titulom prvaka zemlje da ove stvari odlučuju. Međutim, uvjerili smo se na jedan jako težak i ružan način da to nije tako i sa tim moramo dalje. Šta odlučuje? Tim! I to tim na terenu i u praksi! Timu koji unutar sebe ima dobru atmosferu, malo je potrebno za uspjeh. Ta atmosfera će biti pokretačka snaga, gorivo, nazovite to kako želite. Sve ostalo je... stvari koje se rješavaju usput. Napravit ću jednu meni smiješnu i možda nedovoljno dobru komparaciju: ako si dobro raspoložen i voziš, pazit ćeš na rupe na cesti i ostale učesnike u saobraćaju, morat ćeš se malo strpiti ali ćeš čitav stići na krajnje odredište, a ako nisi dobro raspoložen, nećeš obraćati pažnju, potrefit ćeš svaku rupu, još ćeš se više iznervirati i takav ćeš ugroziti svoj ili tuđi život a krajnji ishod može biti katastrofalan. Isto tako je i sa fudbalskim timom. Ako njih 11 su spremni učiniti sve da dođu do tog nekog cilja, ako se vole i poštuju međusobno te ako dišu „kao jedan“, ako su istinska porodica i ako vjeruju u sebe, i sa pjesmom par desetina navijača na nekoj livadi, moći će pobijediti bilo koga. Takvih primjera imamo i u našoj zemlji i drago mi je zbog toga.

Ali uz podršku desetak hiljada navijača, na stadionu koji zadovoljava europske kriterije, uz ugađanja od „poslodavaca“ kakve je rijetko ko imao, nemati atmosferu u timu koja je ključna za uspjeh i koja bi uz sve nabrojano bila uspješna formula za osvajanje titule prvaka, meni je ravno izdaji, sramoti i poniženju.

A kao što rekoh, na izdaju, sramotu i poniženje ne pristajem. S toga sam, a ovdje ima forumaša koji to mogu potvrditi, malo prije utakmice sa Radnikom na Grbavici, u posljednjem kolu rekao da „sve i da Zrinjski sutra izgubi i da mi pobjedimo i osvojimo titulu, čestitat ću Željezničaru kao klubu a igračima poželjeti da koliko odmah Željezničar napuste i, ako je ikako moguće, da se izbriše svaki trag da su igrali za nas“. Uvreda bi bila tu generaciju igrača staviti pored prethodnih šampionskih generacija. Zapravo, možda je čak i pregrubo, ali ovo je moja ubjedljivo najmrža generacija (ako tako mogu reći kada je u pitanju Željezničar...) Željezničara od kada sam čuo za njega.

Zašto? Rekao sam, ali ću ponoviti: broj gledaoca koji ih je gledao u domaćim i gostujućim utakmicama, podrška nakon rezultata kakve ni maloumne osobe ne bi napravili, euforija i atmsofera koja je vladala među desetinama hiljada ljudi zbog njih, novac kojeg su ti ljudi odvojili za njih (iako je to najmanje bitno, bar za istinske navijače Plavih), sredstva, materijalna i nematerijalna, koja su obični ljudi ugradili u Grbavicu da zasija sjajem koji joj dolikuje, primanja (plate, doprinosi, PIO/MIO, topli obroci, itd.), premije na ta primanja, uslovi za rad (oprema, putovanja, pripreme u Turskoj, Sloveniji, Međugorju, karantini, hoteli, treninzi pa i sama Grbavica), dobroćudnost i korektnost administracije i upravljačkih struktura Kluba prema njima i šta još sve ne... Ništa od navedenog im nije značilo i bilo dovoljno da naprave atmosferu u timu koja bi nas dovela do te titule prvaka! APSOLUTNO NIŠTA! Najblaže rečeno, posrali su se po svemu ovome, popišali i ismijali te otišli u Argelini na nargilu, zatim u Bakus na par „ljutih“ i u krevet neke mlade kurve koja se loži na njihove frizurice, majičice, patikice, satove, mobitele i auta. I sve to bez i trunke grižnje savjesti, kajanja. Bez i jedne jedine sekunde u kojoj bi stali i sami sebi postavili pitanje: pa zašto to radimo a imamo sve? Bez i jednog jedinog pogleda prema onim izrazima lica nakon utakmice protiv Krupe ili Torpeda. Nije im stalo da osvoje tu titulu i niko me ne može ubijediti u suprotno. Ali da su imali sve, ali apsolutno i neporecivo sve da istu titulu osvoje, jesu i u suprotno me, opet, niko ne može uvjeriti.

Šta je problem i zašto je dobra atmosfera izostala? Ne znam, mogu samo nagađati. Može biti svašta: da im je sve navedeno „udarilo u glavu“ pa su se osilili, da su se prepali svega navedenog pa jednostavno pogubili konce, da ih Slavko Petrović i stručni štab jednostavno nisu mogli ili znali dovesti u red u situaciji u kakvoj smo se našli, da su izbili problemi u odnosima između samih igrača ili igrača i stručnog štaba. Jedina opcija koju ne uzimam u razmatranje nikako jeste da je neki „vanjski faktor“ odigrao neku „igru“ zbog koje su se igrači Željezničara tako ponašali na terenu i van njega. U tom slučaju, a ovo tvrdim pod punom odgovornošću, moji postupci (moji, a da ne govorim za postupke drugih) bi bili tema rubrike „crna hronika“. Uostalom, šta god da je bio problem, atmosfera je „bila“ takva kakva je i to je presudilo da ne uzmemo tu titulu prvaka.

Eh, sada bih trebao pisati neku vrstu zaključnih razmatranja i o toj atmosferi govoriti u prošlom vremenu ali ne mogu. Ta ista atmosfera kod igrača je ostala ista s tim da je dosta uticala na promjenu atmosfere, prvenstveno kod navijača Željezničara, a zatim i kod administracije i upravljačkih struktura Kluba, pa i novinara i neprijatelja Kluba.

U nama navijačima se pomiješao bijes, tuga i razočarenje. Vrlo vjerovatno najgora kombinacija. Iz toga proizilaze svakakvi komentari na društvenim mrežama, forumima, internet portalima, u kafićima i restoranima... A u takvoj konstelaciji osjećaja jedino što je izvjesno jeste da je glava vruća a razumno rasuđivanje svedeno na minimum. Upravo zbog toga lično smatram da se potrebno, a ako je ikako moguće, suzdržati od bilo kakvih komentara na račun bilo čega što ima veze sa Željezničarom. Kritički komentari, zasnovani na argumentima i činjenicama, koji uporište imaju u stvarnom stanju stvari, uvijek su bili i uvijek će biti poželjni i dobrodošli. Ali to je tek 2% komentara (ako i toliko) koje sam uspio upratiti od kraja prošle sezone pa do današnjeg dana. 2%! Ostalo je... Bože sačuvaj. To je sve što imam reći. Svakakvih riječi znam ali ne vjerujem da još postoje one kojima bih vjerodostojno opisao sve što se okarakterisalo kao „komentar“ u prethodnih mjesec dana. S toga, atmosfera unutar navijača je loša i takva atmosfera ne pomaže Željezničaru. Ne njegovim igračima ili stručnom štabu, već Željezničaru.

Šta je lijek? Neki transfer „zvučnog imena“ u Željezničar, priča o europskim utakmicama na Grbavici nakon 13 godina, novi dresovi ili čak ta toliko tražena „Željina djeca“ u prvom timu... ništa od navedenog nije lijek za lošu atmosferu unutar navijača. Da je ishod prethodne sezone bio drugačiji, siguran sam da bi se sve ove stvari mogle okarakterisati kao „izuzetno pozitivne“ i „privlačenje ljudi“. Ali sada i ne baš i to pokazuje jednu dozu licemjernosti nas navijača Željezničara, koja je inače prisutna u zadnje vrijeme, što me nimalo ne raduje.

Za atmosferu unutar administracije i upravljačkih struktura Kluba iskreno ne znam u kakvom je obliku ali mogu samo nagađati. Vidno je da je i u tim redovima gubitak skoro osvojene titule donio veliko razočarenje. Ali, ono što me raduje, jeste da su ti ljudi pokazali kontinuitet u svom dobrom radu i „hladnu glavu“ u trenucima kada je to zaista, ali zaista bilo najpotrebnije. Želim da vjerujem da se u tim ljudima probudio inat i da će u budućnosti krenuti još jače i još bolje sa svojim radom te Želju vratiti na sami vrh.

Kvazi-novinari i predstavnici medija su jedva dočekali ovakav rasplet situacije po nas. Nije čudno. Od ovakvih situacija ti „novinari“ i „mediji“ opstaju pa su pojedini iskoristili priliku da se uhvate arhive spremljenih članaka, da napišu i pokoji novi članak pa da cijelu jednu priču koja veze sa zdravim mozgom i stvarnim stanjem stvari nema, plasiraju u javnost. Eh, tu dolazimo do meni jedne tako smiješne stvari, a to je da su ti „novinari i mediji“, njihovi članci, ciljevi njihovih članaka i kompletna priča koja se plasira javnosti već provaljeni od strane iste, bar jednog velikog dijela. To je otišlo i do te mjere da su svi akteri tih priča kao i same priče postali predmet sveopšte šprdancije. To dovoljno govori o novinarstvu, pogotovo sportskom, u našoj zemlji a, nažalost, njegovu sliku svi već znamo tako da bi bilo suvišno da je ovdje predstavljam.

Posebno bih izdvojio neprijatelje Željezničara. Jedan forumaš je ovdje nedavno napisao da Željezničar nema neprijatelja i da mi, navijači Željezničara ih sami izmišljamo bez ikakve potrebe, čisto da bi stali u odbranu ovih ljudi u Klubu ili nekih ličnih interesa. Na stranu ću ostaviti veliko razočarenje što je taj komentar došao od, pa bit ću slobodan i reći, nekada najcjenjenijeg forumaša čije je pisanje imalo neprocjenjiv značaj za ovu našu malu online zajednicu. Boli me to što ta njegova tvrdnja je toliko pogrešna da i on sam zna to. Boli me to što će nekoga možda navesti na pomisao da je to ustvari pravo stanje stvari. A pravo stanje stvari jeste: Željezničar ima neprijatelje. I to od trenutka kada se stvorila ideja da Željezničar nastane. Od tog trenutka, neprijatelji su nam dolazili u različitim likovima, organizacijama, klubovima, državnim aparatima, političkim strankama, pojedincima i interesima. Sve ono što se kosi sa interesima Željezničara jeste neprijatelj Željezničara i to je tako. Jer sve ono što se kosi sa interesima Željezničara, ne kosi se na neki „fair-play“ način. Toga ovdje nema! Sve ono što je neprijatelj našem Klubu želi da uništi Klub, pravdajući se da ustvari želi da uništi pojedince ili grupu njih. Neprijateljima Željezničara nikada nije cilj pojedinac ili grupa ljudi. Da jeste, problemi koje neprijatelji imaju sa tim ljudima se ne bi prebijali preko leđa Željezničara. Mene lično ni taj forumaš, niti bilo ko drugi ne može ubijediti u to da Željezničar nema neprijatelje. Imam svoje vlastite oči i uši, imam (koliko-toliko ali dovoljno) razuma da sam zaključim ko je Željezničaru neprijatelj, a ko ne. Interesa i aspiracija prema Klubu nemam i za to imam svjedoke. I upravo to, što neko (ili većina) navijača Željezničara sama uspijeva da zaključi ko je neprijatelj Željezničara, te neprijatelje najviše boli jer su navikli na jednoumlje, netransparentnost, zataškivanje, malverzacije, kriminal i previranja. Vjerovatno najžalosnija stvar jeste što ti isti neprijatelji hinjski koriste osobe, odnosno njihova imena i uspjehe, koje visoko kotiraju kod svih navijača Željezničara i time stvaraju ružnu atmosferu između navijača. Ali, ne trebam napominjati da takvi pokušaji ili slični ni u snu neće proći. I pticama na grani su jasne neke stvari koje neprijatelji pokušavaju predstaviti kao svoju istinu, kao stvarno stanje stvari. Svi pokušaji tih istih neprijatelja do sada su uspješno osujećeni a, ako Bog da, uskoro će i sami neprijatelji biti stjerani u kut i neće imati gdje pobjeći. Pobjeđivao je Željezničar u mnogo većim bitkama, dragi moji. U mnogo većim protiv mnogo zafrkanijih neprijatelja!

A sada bih se vratio na današnju utakmicu. Okončana je rezultatom 1:1 a i sada, par sati nakon utakmice, sam u velikoj dilemi da li je to ustvari vjerodostojan rezultat prikazanog na terenu. Naravno, pod ovim mislim samo na igrače Željezničara jer me protivnički tim ne zanima. Moram odmah napomenuti da sam odgledao samo prvo poluvrijeme, ali kasnije ću se dotaći i toga. Kao neko ko za sebe smatra da je obolio od „sindrome azzurro“, tako sam i izlazak igrača (i to onih istih igrača o kojima sam pisao malo ranije u ovom tekstu) nekako dočekao sa ushićenjem. Jebiga, plavi dresovi, Željin grb na njima... sva sreća pa je to veće od onih što nose te dresove i što mi sama pomisao na to ne može biti ukaljana tim, kako je jedan cijenjeni forumaš ovdje napisao, intelektualnim amebama. Ali taj mali plamičak koji se zapalio u mom srcu zbog toga što vidim Plave opet na terenu, ugasio mi se sa prvim dodirom lopte tih igrača. Od tog prvog dodira nisam gledao fudbal, već patnju, silovanje lopte, očiju i razuma gledaoca. Nisam očekivao neke spektakularne poteze, niti spektakularnu igru, već samo da vidim da se atmosfera o kojoj sam pisao, promijenila. To, nažalost, nisam vidio. Na trenutke mi se učinilo da je stanje čak i lošije nego ranije, ali nadam se da mi se samo učinilo. Onda se u meni probudila neka tuga, melanholija. Žalosno je bilo gledati ovo danas upravo zbog te atmosfere i zbog ponašanja igrača. Žalosno i sramotno, već odavno premašno stanje izdaje Željezničara. Još indolentno primljen pogodak. Žao mi je što ovo moram reći, ali sa velikim merakom sam ugasio prijenos utakmice na poluvremenu i otišao za nekim drugim obavezama. Kasnije, iz komentara ovdje napisanih, mogao sam zaključiti da su rezervni igrači, a pogotovo „Željina djeca“ koliko-toliko ispravili sliku na terenu i rezultat na semaforu. Ali, nažalost, poenta i dalje ostaje ista: sa ovakvom atmosferom u timu Željezničar neće ostvariti ni jedan značajan uspjeh.

U samo analiziranje igre, igrača, stručnog štaba neću da ulazim. Nisam dovoljno stručan (zapravo, nisam nikako stručan ali dugo pratim Željezničar pa znam pokoju stvarčicu). A i ono što znam i što mogu prokomentarisati, zadržat ću za sebe jer vidim da ovdje postoji određena doza spremnosti da se zaskoči svako ko drugačije misli, bio on za ostanak Slavke Petrovića ili ne, za tjeranje igrača ili ne, dovođenje novih igrača ili ne. To mi ne treba jer poenta mog posta je daleko od toga.

Uostalom, ja Željezničar ne volim zbog igre, igrača, trenera, rezultata, trofeja, legendi ili uspjeha. Volim Željezničar zato što ću u četvrtak, u popodnevnim satima, na sebe navući dvije najdraže boje i zaputiti se ka najljepšem mjestu na ovome dunjaluku da odgledam svoju prvu europsku utakmicu na mojoj, na našoj ljepotici Grbavici. I što ću drhtati dok joj prilazim kao da mi je prvi put. Igra i rezultat u toj utakmici su apsolutno nevažni spram tog osjećaja da životi naše braće nisu dati uzalud i da smo ponovo na svom, na našem!
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!" - Milan Ribar
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 2341
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

uto jul 11, 2017 1:19 pm

Fanzi je napisao/la:
uto jul 11, 2017 11:06 am


Dobrodošao dragi stranče,

znam da si podcijenio moj voljeni Grad, mjesto kojeg treba pisati velikim slovom, time što si ipak odlučio ostati u njemu jednu ili dvije noći.
Ostaješ duže?
A da, na putu si prema moru?

Odmori stranče od naših loših puteva stiješnjenih između brda i dolina, nemoj da se ljutiš to što je danas loš signal wirelessa, da smiriš majku Jennifer i kažeš joj kako je u Bosni davno prestao rat, a drugovima kako si neustrašiv što si došao u državu sinonim sukoba. Nemoj da se ljutiš stranče, jer ne tako davno ovdje nije bilo ni vode, ni struje.

Pogledaj kroz prozor stranče. To su dvorovi, tu je neko stao i umro od ljepote nekada davno, podigao Grad, dao mu ime malog dijeteta. Pogledaj stranče na brda odakle se slila smrt. Divi se pogledu. Neka te svjetlost okupa, gledaj kako miluje grad mračnih podruma.

Znam, samo malo da odmoriš, sići ćeš u grad. Čuo si ponešto o njemu. Olimpijada, ubistvo Franza Ferdinanda. Znat ćeš ponešto i o ratu, možda si čuo već za Srebrenicu. O pravom Franzu ćeš konačno više pročitati dok si putovao ovdje, tako da sada više znas o njemu, nego o istoimenom bendu.

Sići ćeš stranče, vidjet ćes evropski Jerusalem. Možda prvi put čuti tebi pjesmu sa muslimanskih minareta, vidjeti bazare i razne zanatlije, mnogo lijepih žena. Dok istražiš njihovu ljepotu i senzualnost, dostojanstvo i prkos, prođe ti život.

Jesi li se to zadivio Sebilju i Begovoj džamiji? Mirišu li ti ćevapi, hoćeš li probati pite?

Znam ja da si danima lutao mislima i tražio nešto zajedničko sa Šeherom. U sjećanju ti je priča o tvom pradedi koji se hrabro borio u Prvom svjetskom ratu, pa ideš da vidiš to mjesto gdje je počeo rat. U zemlji generacija ugaženih ratom.

A i prirodno je da te zanima gdje je potekla krv, gdje je puklo. Slavi svijet ubice, pravi heroje od njih. Oduzeti život junačko je djelo, ostaviti siročad iza sebe u ime i za ime raznih ideala put je do legendi. Spasiti život je za potapšati po ramenu. Ubiti je hrabrost, djelo izvan svega, sačuvati tuđi život je normalna ljudska obaveza. Ko danas priča o Hughu Thompsonu, Jamesu Wilsonu...
A to što ubijaju iz zasjede, skriveni, a oni što spašavaju su direktno ugroženi, da li pomisliš?

Možda me sretneš u povratku dok sjedim ispred svog bazara, pa me upitaš nešto, a ja ti odgovorim na tvom jeziku. Možda se iznenadiš da u gradu skromnih izgledom, ne umire skromnost duha i neko govori tvojim maternjim jezikom, jer ne znaš da je u ovom gradu stanovao Kalmija Baruh.

Pitao bi me ti stranče gdje da kupiš suvenir, a ti i ja bismo se upoznali i raspričali. Jest da ja primam marke, a ti dolare, eure ili funte, ali kafa bi bila od mene, jer živim u nadi da ćeš svojim primjerom skinuti iskrivljeni teret asocijacije rata nad mojom zemljom. Kao da mi volimo ratovati, od kud ti to?

Moj stranče, drugi ti ne vole pričati o tom ratu! Nije rat ono što gledaš na filmovima. A ja, ja volim! Ja pričom trošim svoja sjećanja, perem prošlost, izlizujem! Ja tvojom nevjericom i podpitanjima i sebe uvjeravam da ponekad ono što pričam nije moguće i nije istina.

Rekao bi mi da si vidio izbijene stope Gavrila, možda se i stigao toj oskrnavljenosti začuditi, a ja bih te poslao na drugu stranu Grada uspomenjenog humkama smrti, Grada koji duboko slavi heroje, nikada ubice.

Znas li ti stranče gdje je temelj Sarajeva, gdje je kamen na kojem počiva Grad, mjesto koje treba hodočastiti?

Kreni, stranče, Obalom.
Vidjet ćeš Vijećnicu koja je nekad gorila. Htjeli su zapaliti svjetlo znanja.
Vidjet ćeš Poštu koju su zapalili. Htjeli su pokidati sve veze.
Vidjet ćeš Skenderiju i državni udar.
Trči sada stranče, počinje aleja snajpera. Nemoj se ibretiti, nemoj mi se smijati.
Vidjet ćeš ubijenu ljubav, mrtva tijela Boška i Admire.
Vidjet ćes zapaljene zgrade zajedničkom mukom pravljene.
Eno kamera CNN dok snimaju ranjene sugrađane. Snajper je dijete odnio.
Eno Holidaya gdje su se krili tvoji sugrađani, eno UNovaca u bijeloj boji. Bilo je dovoljno da si stranac obučen u bijelo da preživiš, ali eto tu je ubijeno i njih par.
I došao si do kamena temeljca moga grada!

Možda ga isprva nećeš naći, pogledaj malo iza grmlja.

Tu, par metara od tramvajske stanice počiva spomen ploča Dževada Begića-Đilde. Tu je, moj stranče, kamen utemeljeni Sarajeva.
Baš na tom mjestu, moj stranče, pao je prokletog 11. jula 1992. jedan od najhrabrijih sinova ovoga Grada.
April je mirisao na zločin, maj je odisao zbunjenosti, vreli juni je dao ozbiljnost svemu, a juli donio strah.

Gledao si Saving Private Ryan?
E ovo je slična priča o hrabrosti, onih koji ostavljaju sve iza sebe jer su takve japije. Slična priča, ali istinita.
Dok su drugi krili djecu po podrumima ili ih vezama slali vani, dok su ispočetka ginuli stariji, pojavio ti se junak mrkog lica sa 26. godina.
Miriše na strah sarajevsko ljeto. Pucaju nemilice, pucaju jer znaju da te sunce zove vani, tjeraju te da se sakriješ u ćošak, a tebi se živi.
Ranili su staricu koja nije imala šanse pretrčati raskrsnicu, ali je pokušala, jer je morala.

U 15 sati i 5 minuta, stranče. Neki se tog sata sjećaju po smrti Tita, o kojem nešto znaš.
11. jula 1992. godine, istog datuma kada će se par godina poslije toga dogoditi Srebrenica, o kojoj jednako ponešto znaš.

Nije pitao ni koje je vjere, ni nacije, koliko joj je godina i odakle je, ni razmišljao ima li šanse da preživi. Potrčao je spasiti i pao.
Pao je na mjestu, moj stranče, između Plavog granapa i Grbavice, Grbavice stadiona kojeg je volio toliko ni svjestan da će iz njegove blizine kuršum smrtni ispaliti.
Pao je na mjestu gdje su dušmani htjeli presijeći grad na pola, tačno na njegovoj sredini. I sve ugasiti. Na najtanjoj razdaljini otpora grada, na sredini, strem stao visoko. Potrčao na otvoreno prema mecima i granatama, u danu skrivanja, bježanja, u danu kada nisi mogao pogledati na brda, sretan sčućuren u najskriveniji ćosak grada. Sretan, gladan, žedan... sretan što si živ.

Znam da ti duljim stranče, da si možda odveć umoran, ali de mi ti probaj objasniti zašto danas više pričamo o ubicama, a malo o herojima?

I kako to da te ime obilježi od rođenja. Dževad... plemeniti?

Stani malo, nemoj ići. Pričam ti ovo, jer ti brojke nista ne znače, ali ti možda jedna priča vrati nadu u čovječanstvo.

Muslimani bi ti ovdje rekli da insan nije mrtav, da je živ samo mi to ne vidimo.
Čekaj da ti malo opišem pravog junaka, možda ti se u uzor pretvori.

Nosio je svojoj supruzi cvijeće svaki dan, i radovao se susretu sa kćerkama. Bio je najbolji prema ženama, najbolji otac svojoj djeci. Niko na njega ruku nije smio dići, svi su ga se bojali, a nikada ih nije tukao ničim osim rukama. Bio je mangup, a ne kriminalac, bio je najzajebaniji, toliko da evo, oprosti mi na nepristojnosti, moram opsovati. Bio je ponositi otac četiri kćerke. Kada su mali tići bili gladni, a u kući nije bilo mlijeka, on je mlijeko dijelio sa drugim porodicama koje su ga trebale u doba gladi. Bio je hrabri, skromni, junak. Bilo je u njemu više Bosne i ljudskosti sa 26, nego što će u meni sa 43 ikada biti.

Znaš one scene iskrcavanja na Normandiju? Pa ono kad opletu granatama, a svi ginu oko tebe? E on nije bježao od smrti, nego je ona bježala od njega! U patikama, bez pancira, po oružje da mu se grad brani. Nije mogao tražiti podršku aviona, artiljerijsku paljbu, ni po brdima pucati. Samo je osmijehom i srcem stigao rafalati. Bio je uzor, bio je nepobjedivi. Jači od čelika, tvrđi od granita, hrabrost za pretrnule, strah za dušmane.

Plemenit je bio, više mu nego ime to govori.
Pao između škola. Pao ispred ulice Zmaja od Bosne koja je čuvala Put života. Zmaj nad zmajevima, moj stranče!
Sačuvao Sarajevo da ne pukne na pola, poljubio Mu zemlju i legao kao most između škola.
Nemoj mi se smijati stranče, ali je on sigurno mogao poletiti gore visoko. Mi nismo nešto uspješni bili u sportovima od kraja rata, ali su nam medalja donijeli matematičari i fizičari. Djeca, cvikeraši, nikada hrabrije i privlačnije u svijetu nisu izgledali.
Pao je da ti kaže da će Sarajevo ponovo spojiti samo znanje. Lijevo ti Prirodni fakultet i Mašinstvo, desno Ekonomska i Treća. I da ga više nikada neće razdvojiti.
U čudo vjerujem da je otjerao svo oružje iz nekadašnje kasarne nedaleko, skupa sa drugovima postrojio se pred Bogom Milim i On dao tu da univerzitetski kampus svane.

Izvini stranče što sam te pitao odakle si, jer vidim da žuriš. Sve bih ja tebi ovo ispričao samo da si me pitao. Vidio bi Sarajevo očima kakvim ga rijetki gosti vide.

Nemoj misliti da si komšu Ramu zajebao to što ti je poklonio metak kao suvenir. Teže je njegovo halal olsun kod Boga od izgubljene zarade, jer se ne voli cjenkati, niti je siguran je li mu halal metak prodati, metak koji nikoga neće ubiti, ali čiji odraz može ubicu novog možda roditi, jer u metku, oružju i ratu nema ništa cool, spass ni joyeux. I neka te ne čudi ako ti je odmahnuo što si ga nešto pitao o ratu. Nije Ramo, bilesi puk'o.
A mene to halal olsun podsjeti na pjesmu o heroju mrkog lica.

Ponesi taj metak stranče, neka on tvojoj djeci i tebi bude ono najbliže od rata što će vas ikada zadesiti.

Kada dođeš kući, nadam se da ćeš shvatiti da je ovo Grad dostojanstvenih i onih koji dijele lekcije o ljubavi i otporu mržnji.
Kada budeš pričao ili dnevnik pisao, napiši koju istinitu o Mjestu radosti i žalosti.
Nemoj da ti putovanje ovim krajem Zemlje postane samo zapis o ljetu na hrvatskoj ili crnogorskoj obali.

Ako si svojom dušom sve ovo osjetio, zapjevat ćeš nikome se ne ponovilo, iako za pjesmu nikada nisi čuo.

I nadam se da ćemo prestati pjevati pjesmu Otišo si Đilda. Mance je obični fudbaler, Dževad je bio više od toga.
Odvedoše ga oni što su Manceu pjesme pjevali.
Ne bi on to volio... Učite. Budite najbolji. Za Želju navijajte. Budite sve ono što Đilda i mnogi drugi, naši nekadašnji vršnjaci, nisu stigli.

Pa evo neka ovo ipak bude odjavna.
イビチャ・オシム
 
Avatar
jovanmaksimovic
Moderator
Postovi: 3198
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 12:56 am
Lokacija: u zemlji najboljih piva i najljepsih cura
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

pon jul 24, 2017 8:36 am

Ujko je napisao/la:
pon jul 24, 2017 4:33 am
Lijep pozdrav nasoj plavoj braci i sestrama !
Vec poduze vrijeme pratim ovaj forum, prvo kao gost, a u posljednje vrijeme i kao punopravni clan, pa sam osjetio potrebu i da napisem par rijeci.
Ocigledno sam jedan od najstarijih ovdje, pa cu u duhu staromodnih pravila lijepog ponasanja i da se predstavim, unaprijed se izvinjavajuci ako
ce to uzeti malo vise vremena, posebno u ovim trenucima, kada su , ocigledno, zivci svima prenategnuti....
Poticem iz familije, koja je sa velikim ponosom uz naseg Zelju bukvalno genetski vezana, evo, vec pet generacija. Moj deda je bio jedan od onih
koji su radeci u Glavnoj zeljeznickoj radionici, pocetkom proslog vijeka, osnovali nasu svetinju. pa se ovom prilikom zahvaljijem Jovanu, koji je na
jednom od podforuma objavio i zapisnik sa osnivacke skupstine gdje se vidi i nase prezime. Ne moram ni spominjati da je ta slika uokvirena i da
se nalazi na udarnom mjestu u mojoj kuci. Skoro sto godina poslije, njegov praunuk, a moj sestric je ponosni clan te iste skupstine, a u isto vrijeme
uvazeni clan i cijenjeni analiticar na ovome forumu. Njegov bratic, kao peta generacija familije, nedavno je odigrao prvu zvanicnu tekmu za Zelju u
najmladjoj kategoriji , a moj otac je bio jedan od onih koji su dobrovoljnim radom, krampama i lopatama gradili Dolinu cupova...Eto, to je ta genetika.
Zbog cega sam osjetio potrebu da se javim upravo sada ? E, to je malo teze objasnjivo, to je, jednostavno neki osjecaj...Kakav ? Prvo, osjecam da
ste svi vi na ovom forumu prava raja, istinski navijaci, kojima je Zeljo na srcu i kojeg iskreno i neizmjerno volite, i na tome vam svaka cast ! Ali, po-
stoji jos nesto, neka briga, neki strah u meni, kojeg odavno nisam osjetio... Postoji neki tesko objasnjiv osjecaj jednog malog djecaka koji je imao
cast i privilegiju da ga velika raja povedu na prvu Zeljinu utakmicu, u ljeto 1971. godine, kada smo na Kosevu elegantno isprasili Maribor sa 8:0, i
kada je on, po prvi put u zivotu vidio nase plavo-bijele zastave, cuo huk tribina, cuo himnu " Mi smo Zeljini, Zeljo je nas " i zauvijek udahnuo u sebe
tu ljubav i euforiju. To je osjecaj onog istog djecaka koji je na Butmiru docekao nase ratnike sa sampionskom titulom ( u opstoj gunguli, upadoh u
neki otvoren saht, jedva me izvukose, ali, jbg ) to je osjecaj onog mladica koji je nedjeljom u 11 sati ujutro prtio snijeg na starom jugu da bi gledao
Zelju u Drugoj ligi ( pitari u istom kolu bili domacini u Prvoj ), to je osjecaj onog mladog covjeka koji pade kao mitraljezom pokosen kada Cuhai zabi
gol. to je osjecaj onog vec ozbiljnijeg muskarca kojem se srce kidalo gledajuci Dolinu cupova kako gori ( mada mu je i rodjena kuca slicno prosla )
to je osjecaj ove sada vec ozbiljne osobe ( da ne kazem starca ) koji je jecajuci, sa drugog kontinenta gledao otvorenje istoka i Svabin govor, to je
osjecaj onoga kojemu je Zeljo posljednja misao prije nego utone u san, a prva misao nakon budjenja. Yeben osjecaj, braco draga....
Ne dajte mi mog Zelju, ko Boga vas molim !!!!!
Ne dajte da se u i oko kluba stvaraju bile kakve struje, grupe, podgrupe, interesne sfere ! Ne dajte da nam se misevi pocnu uvlaciti i donositi losu
atmosferu, ne dajte da nam papci iz opanaka kroje politiku i pljuju po tradiciji i svetinji, ne dajte !!!!!
Uvijek smo bili i bicemo, uvijek smo opstajali i opstajacemo, zahvaljujuci nasoj ljubavi, slozi, jedinstvu....Iz ljubavi prema tradiciji !!!!
Ne dajte mi mog Zelju, ko Boga vas molim !!!!!

Mnogo srece Adzemu, mnogo srece nasem Zelji, sutra napunite Grbavicu, idemo jako, idemo slozno.....
https://www.youtube.com/watch?v=RgKAFK5djSk
FOR PAUL
 
Avatar
Hurmasica
Moderator
Postovi: 7524
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:25 am
Kontakt:
Status: Online

Re: Plava Sehara

pet avg 04, 2017 12:06 pm

Fanzi je napisao/la:
pet avg 04, 2017 10:45 am
Želju nakon rata najviše progoni duh prošlosti.
Više od onog što je nekad bio, a bio je Boga mi, nije da nije bio, više je problem što su ostale nade nakon početka 80tih, da će Klub napraviti naredni iskorak.
I onda se zadesi rat, a ljestvica standarda kvaliteta postavila se visoko. Trener Osim, Mešina generacija... Znaju ljudi na Grbavici šta je kvalitet.

I onda završi rat, a mi goli bez ičega. I nenaoružani strpljenjem.
I tako iz sezone u sezonu u nekom jurišu da dostignemo standard.
Slična ovome je priča o stopi nezaposlenosti, GDP u BiH 91. i danas, nastojanju sve godine da ona dostigne.
Pretvorilo se to u psihološku barijeru.
Mnogo sezona se jurišalo bez osnova. Sjetite se da se nekad i kredit u banci digao za potrebe Kluba, a na nekim ranijim raspravama slobodno su se pravila površna poređenja između Reala i nas. Real ima ogroman dug, zašto Željo ne bi imao.

Cijeneći ogromni porezni dug koji ima Klub, stvarno ne shvatam kako još uvijek sebi dozvoljavate praviti poređenja bilo koje vrste, ali i infrastrukturno ništavilo od rata. Mi imamo dug, mi smo bez zaštite, mi dug moramo vratiti i kada dolaze novci, prvo treba dug vraćati. Pa tek kada se dug vrati, moći će se značajnije investirati u bilo koje infrastrukturne projekte iz vlastitih sredstava.
Mi nismo imali priliku igrati na Grbavici, pa smo ovog ljeta igrali. I opet je to manje bitno od sportskog rezultata.

Klub je u baš specifičnoj situaciji da zahtijeva kontinuiranu podršku navijača, a svaki gledalac manje na stadionu je odgađanje boljeg sutra i kazna Klubu. Čitao sam dosta komentara ljudi koji nisu spremni kupiti sezonske ili namjeravaju rijeđe dolaziti ove sezone na Stadion, a sve zbog odluke Uprave o smjeni Petrovića, loših partija igrača i sl. razloga. Činjenica je da svako ima pravo na svoje motive (ne)dolaska na Stadion, ali i da ta promjena koja bi trebala Klub izjednačiti sa rivalima van granica BiH, neće doći ranije ako se prestane dolaziti na Stadion. Grozno je, mučno ponekad gledati utakmice, kazna ako se poredi to sa utakmicama koje možemo gledati na TV. Ako vjera u bolje sutra svih nas bude primarni motiv, onda nema svrhe preispitivati svoju ljubav prema Želji.

U sportskom smislu, Upravi se spori štošta toga.
Mimo Amara Osima u bilo kojoj od garnitura uprava, ovo je najuspješnija Uprava Kluba nakon rata, osim ako ćete pridružiti i onu koja je osvojila titulu 1998. godine (cijeneći i faktor sreće koji nas je nosio do te titule).

Čak ni u smislu sportskog rezultata, ljudima iz ove Uprave se nema puno toga šta zamjeriti.
Bolje i drugačije ne bi 99,99% u ovoj državi.
Ovo je moj pozdrav ljudima iz Kluba koji su poginuli u protekle dvije godine za njegovu dobrobit. Za Upravu i administraciju, sve koji su kao navijači učinili puno toga.
Iz moje perspektive, posmatrajući žestoko izraženo pojedinačno nezadovoljstvo njihovim radom koje prijeti da postane masovno, naredni korak će biti razmišljanje o nekoj privatizaciji, nekom novom bananamenu. Zašto? Zato što imamo naviku srljati iz greške u grešku naših gradskih rivala. Kopiramo ih, umjesto da štošta i naučimo.
Pozdrav je ovo, jer dosta članova UO ako već nije donijelo odluku da odlaze, onda su na rubu da donesu tu odluku. Nema to veze sa navijačima, sa finansijama, sa izmjenama trenera i promjenama igrača. To su navijači, nezadovoljni sportskim neuspjehom koji su dali sve od sebe, uključujući i vrijeme odvojenosti od porodica da bi svi mi bili zadovoljni.
Možda bi bilo lijepo da predložite koju zamjenu ili da se neko kandiduje već sada, pa da poželimo novim kandidatima prosperitet u radu. Isto ko što je na vrijeme trebalo naći zamjenu Lendriću, imamo mi većih majstora u UO u svom fahu.
Imponovalo mi je da su neki momci iz administracije imali bolje finansijske ponude za poslove u proteklih godinu dana i odlučili ostati u Klubu, iz ljubavi prema Želji. Imponovalo, jer mi je drago da imamo takve ljude u administraciji, što sigurno znači da se za taj segment ne trebamo brinuti.

Nekad prije godinu dana sam napisao, kad se emocije potroše i strasti splasnu, da ćete shvatiti da ni Senad Misimović neće biti još dugo tu. Zbog godina, prije svega. I da treba uživati do kad traje.

Znam koliko se puta pričalo i spominjalo da je za Faruka T. Željo postavio stolice.
Valjda nećemo jednako dugo pričati kako je u mandatu ovih ljudi puno više urađeno nego ikada.

Jer ne mora značiti da je svaka promjena, promjena na bolje. Možda bude bolje, možda lošije? Možda ponovo neko donese odluku da napadnemo titulu bez izmirivanja poreza, malo se zaigramo cashom, a mal-mal smo predmet kontrole poreznih.
A onda za 5-10-15 godina ne bude neko spreman da sve spašava.

Zbrka misli :)
Ko je skonto-shvatit će.
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!" - Milan Ribar
 
Avatar
Hurmasica
Moderator
Postovi: 7524
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:25 am
Kontakt:
Status: Online

Re: Plava Sehara

čet avg 10, 2017 11:56 am

boccaccio je napisao/la:
čet avg 10, 2017 11:49 am
Danima se pise, proziva, vristi da se potpisu mladi igraci sa naglaskom na Zerica, Vecu i Osmankovica. Prije toga je potpisao veliki broj juniora, sa naglaskom na Sabanadzovica, Hrvanovica...Dino Hasanovic je produzio ugovor. Pojavio se mali Mujagic ponovo jer je shvatio njegove greske, a bile su njegove i nicije vise, tada je odbio potpisati ugovor za nas i normalno je da nije bilo nikakvog racuna da se on gura u neku igru, a mogao je da je htio.
Sada se desi da klub i ti mladi igraci potpisu nove ugovore, Zeric i Osmankovic na tri godine, Mujagic isto, s tim da ce Mujagicu trebati neko vrijeme, najmanje do zime da pronadje sebe u svojoj formi, s njim ne treb zuriti. Veca treba da produzi ugovor i ja sam siguran da ce se to i desiti vrlo brzo.
Komentar raje je bio vise nego blag. U dvije recenice, bravo , svaka cast. Hajmo sada dalje da pricamo o necem drugom.

A sta je sistem nego nagrada za 9 juniora koji su dobili titulu u juniorskom prvenstvu ? Jos su dobili svog trenera da ih dalje iznese na pravi put pod istom pobjednickom filozofijom iz dana omladinske skole. Dobili su sistemski prelazno rjesenje koje nije jeftino za klub,a u kojem im klub omogucava dobrog starog zalca i odlicnog trenera da ih uvodi u sistem seniorskog fudbala i da kroz njegov nadzor dalje napreduju kako bi sto prije sazreli pod okvirima i pod krovom kluba, a ne bacanjem u nize lige kako bi se tamo kalili. Sada je do tih mladih igraca kako ce to iskoristiti. Ne moze trener da ih samo tako ubaci u igru i hajmo sada da se tako razvijaju dok mi trazimo titulu. Oni kvalitetni ce dobiti sansu, dobili su i u ova tri kola, a kroz prvenstvo ce sigruno bar jos jedan ili dva mlada igraca dobiti poneku seniorsku minutu. To se vidi.

Ne znam sta je cijelo vrijeme problem sa tim omladinskim pogonom. Evo citam danima kako nam je omladinski pogon odron. A niko nista ne kaze o tome. Zbog toga sto je Tica otisao ? Smijesno. Ustanovljen je proces rada kluba, u omladinskom pogonu pogotovo. Uopste se tu ne radi o trenerima koji se mijenjaju i koji dolaze i odlaze, niti je to do toga sto je sada Haris, sto je nekada Dogan, sto je nekada Serbo. Bitan je sistem koji se postavio. A postavio se dobro. Uopste ljudi ne mogu to da razluce,ali nikako. Ja sam punih 12 godina trenirao u Zelji, i prije rata i u ratnim danima. Kroz selekcije me je trenirao i Josip Bukal, i Dusko Bajic, i Kulovic, i Ciko Radovic i Tica i Miso Smajlovic, Dino Djurbuzovic. To je 7 trenera. I nije bio problem uopste u tom razvoju. Treneri se mijenjaju u zavisnosti od okolnosti. Prije rata je Dusko Bajic bio izabran za sefa strucnog staba prvog tima, pa poslije pola godine ili cak i manje je vracen da trenira tadasnje pjetlice. Isto tako Miso Smajlovic. Isto tako Ciko Radovic....Ali je sistem rada bio dobar. Znalo se kako to ide, znalo se poslovanje , znalo se kako se vodi pogon.
To sto danas vodi Haris Alihodzic nista ne znaci samo po sebi, unijet je novi sistem rada u omladinski pogon, Treneri se mijenjaju po potrebi. Neko nadje angazman vani i ode iz kluba, postoji trenerska zamjena. Dodje novi trener. Nista novo. Cica bio u strucnom stabu prvog tima, sada je vracen u kadetsku ekipu. Tako bi bilo i sa Mulalicem ,ali covjek je bio tvrdoglav toliko da je sam sebe otjerao iz kluba. Adzem je danas sef strucnog staba, Joldic preuzeo juniore. Nije mi jasno na sta se ovde aludira.kada se kaze da je omladinski pogon u rasulu. Oni koji to kazu veze nemaju uopste sta se desava. A ja znam zasto to govore.

Onda klub potpise Kajkuta. Opsti haos nastaje. Tu se pise na sve strane. Pojedinci nece vise da gledaju Zelju, do boljih vremena jaooooooooo. Navijaci navijaci. Amar Osim citavu svoju trenersku karijeru ganja Sasu Kajkuta. Danas da je Amar Osim umjesto Adzema na klupi, prvo bi uzeo Sasu Kajkuta. Niko ne bi rijec rekao . Kao sto je nekada uzeo Alena Mesanovica, kao sto je nekad igrao Sretko Vuksanovic starac stari, doktor fudbala, kao sto je nekad doveo Alena Bajkusu, jednog od tri najbolja igraca koja su nam bili poslije rata u klubu. Nevjerovatan igrac, a niko nije ni znao ko je Alen Bajkusa kada je dosao, osim da je star igrac.
Ljudi se jednostavno nisu bavili tim stvarima.
Danas kad neko ode u wc, mi pricamo je li se dobro obrisao pravim ili krivim papirom.
Onaj jedan govori kako mu nisu bitne tribine koje su napravljene. Ja bi se ubio,gdje si se ti haveru rodio. Zastava Republike Srpske, vojnicka zastava nam je godinama visila na reflektoru stadiona . Niko je nikad nije skinuo ****.te. Preko deset godina stajala. Na istoku samo sto zmije nisu pocele da legla prave. Njemu nije bitno.
Sasa Kajkut je igrac koji je tokom godina bio najpozeljnije pojacanje u nasem klubu. Danas kada je dosao, pljujemo. Sasa Kajkut moze biti novi Joco Stokic. A ne mora. Ostaje da vidimo. I zasto onda bar ne sacekamo da covjek odigra osam utakmica, pa da vidimo kako ce on odigrati u nasem dresu. Ne mozemo samo pustiti Mujagica da odigra, pustili smo evo Dzenisa tri kola, da udje malo u igru, vraca se u zivot, ali se vidi da se ne moze osloniti na njega. Da je on, ili Stevo, ili Zajmovic npr, dao gol, dva ili tri u prva tri kola, a s obzirom na protivnike neko od njih je morao zabiti toliko, niko ne bi ni dovodio Kajkuta. Onaj ko se pokaze u klubu, taj ce biti dobro rjesenje i pogodak sto je dosao, a onaj koji se ne pokaze ce biti promasaj. Jesmo li se mi rodili prije dvije godine ,pa se ne sjecamo koliko smo kao klub imali promasaja ? Kao sad je to nesto cudno , nesto novo, prica se o nekim budzetima potrosenim, pa to je da covjek ne povjeruje. Kao da smo propali kao klub. Gasimo se. Tribina se napravila, sponzora ima vise nego ikada, u evropi te gleda visemilionski auditorij, napravice nova tribina na dugorocno milione klubu profita, igraci dolaze i odlaze, budu pogotci, budu promasaji, sta se stvara panika oko jednog Kajkuta. Ni prvi ni posljednji. Ja sada kada bih nabrajao poslijeratne promasaje, nabrojao bih vise od 150 igraca. Nemojte me tjerati da pravim spisak. Pa da vidite koji su to procardani novci bili.

Ja zelim titulu ove godine. Ni najmanje me ne zanima da li ce Kajkut biti taj koji ce je donijeti, ili ce to biti Zeba, ili Zajmovic, ili mali Zeric. Necu da pljujem na Kajkuta zato sto je dosao. Sta sad, on ne zna igrati ? Jel to vi govorite sad da Amar Osim nema pojma ? Zasto smo svi tako smijesni ? Zasto svaka stvar mora biti pljuvanje, ali bas sve. Tri recenice nisu napisane kao bar neka pohvala sto je Zeric ,sto je Mujagic, sto je Osmankovic potpisao. Bitno je raji da kaze da je Osmankovic imao 400 km platu. A koliku bi platu trebao da ima junior koji nije imao ni minute nastupa ??? dvije milje ? Da li imalo razmisljate svojom glavom. Mladi Osmankovic treba da svojim radom zasluzi bolji ugovor. I vidi se kako to ide. Zasluzio je svojim radom i danas nema 400 km platu. A dobio je 400 km platu kao mlad i perspektivan junior koji treba da dokaze da vrijedi u njega uloziti. I dokazao je. Ali to nece niko spomenuti u tom kontekstu, nego u kontekstu ismijavanja, ponizavanja, dali djetetu 400 km, kako ih nije stid. A dijete odradi trening od sat i pol i ode kuci slobodan, citav dan moze raditi sta hoce. Za to mu je trebalo dati dvije milje ? Pa evo, zadrzali su tog Osmankovica. Propade i taj pokusaj price da ne mozes zadrzati svoje dijete jer ga ponizavas s platom. Dijete bogami presretno. Zeric presretan. Mujagic presretan. Kad se produzi sa Vecom ,bice prica, to oni sada pokrivaju neuspjeh losih potisa ovih starih igraca. Takvi smo mi ljudi.
Niko ne daje podrsku Adzemu, a svi se busaju u prsa o nasim ljudima, o nasem Capljicu, o nasem Odovicu, o nasem Amaru....A sta , Adzem nije nas ? Umjesto da pun stadion dodje i da podrzi Adzema i Zelju. Pa kako nam bude.
Ja cu bogami doci i kad bude Adzem i kad bude Amar, i kad bude Slavko i kad bude Oda, i kad na celu bude bilo ko. Jer ja volim Zelju i radovacu se svakom uspjehu bez obzira na to ko je u klubu , bez obzira na to ko je na celu tima. Tugovacu u suprotnom, ali cu biti i dolaziti. Meni to nesto znaci. Meni to znaci sve u zivotu.
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!" - Milan Ribar
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 2341
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

pon sep 18, 2017 2:25 pm

boccaccio je napisao/la:
pon sep 18, 2017 2:19 pm

Realnost kakva god da jeste, za nas je ona dobra jer Zeljo kao klub postoji. Evo vec punih 96 godina raja dolazi da gleda Zelju. Takav klub kao sto je Zeljo jeste rijedak. U svom poimanju, filozofiji, kroz godine ,decenije, jos malo i kroz vijekove. A to je veliko. Da bi rasli kao navijaci, da bi iskreno voljeli, moramo uvijek iznova uciti i ponavljati kroz proslost, kakva je ona bila, koje je velikane iznijela, koliko je to bilo tesko kroz periode, kakvi su se radjali navijaci, sta je njihova misao bila prateci i putujuci zajedno sa Zeljom.
Kada se sjedinimo sa tom mislju, bice nam lako. Kada naucimo i kada budemo ponavljali taj put koji je toliko dugo utkan u svima nama, genetski, po rodjenju. U onome sto se zove zeljin navijac postoji duboko znacenje koje se gradilo koliko dugo se gradio i klub. Nije klub sam po sebi donio svoju filozofiju, nego su to kroz vrijeme oblikovali navijaci, simpatizeri, oni koji su dolazili na utakmice, oni cije su se price pricale po carsiji i po carsijama, po gradovima i mjestima ,svuda gdje se culo za Zelju.
Zato je Zeljo bio toliko gledan i omiljen, zato se sa Zeljom svuda islo, Zajednicka misao i zajednicki cilj da se radi, da se gradi,da bude klub svih nas zauvijek, da prkosimo, da volimo, da zivimo kao jedno tijelo, Zeljo jeste zivi organizam koji je u sebe ugradio srce navijaca. Klub radnika, djece, siromasnih, bogatih, nezaposlenih, zaposlenih, onih iz malih mjesta, onih iz velikih gradova, iz mjesne zajednice i cijeloga svijeta. Sve to odjednom.
Veliko je to srce i siroko za sve nas. Kuca tolike godine radi nas, da bi ga voljeli. U dobru i u zlu.

Zato vise nisam opterecen time koliko ce ljudi doci na jednu utakmicu. Taj put je tako odredjen, da nekada periodicno bude malo bolja posjecenost, nekada i nesto losija. Uvjeren sam da ce sa ligom 6 doci i vise raje jer ce utakmice biti zanimljivije. Liga sama po sebi doprinosi i ne doprinosi posjecenosti. Tako nam je.

A meni je bilo lijepo. Nosio sam sa sobom na utakmicu ovaj osjecaj rodjendana, koji meni toliko puno znaci. Bio sam miran. Gazi nas Zeljo prema stotoj godini i sada je jednu godinu blize tome. Moju dobru vibraciju nije moglo omesti nista na jucerasnjem susretu. Sjedio sam miran sa svojom ekipom ljudi sa kojom dolazim mnogo godina. Gledali smo kao i uvijek, sretni sto smo tu na nasem stadionu, pogledamo malo prema ostalim tribinama, sjetimo se kako je bilo odmah nakon rata, pa nam drago sto je sada opet lijepo, sto sve izgleda novije, svijetlije, sto ne vidimo betonski teren od jedne lijepe tribine koja se izgradila i koja ce biti tu i narednih stotinu godina. Bice svjedok svih tih nadolazecih rodjendana. Mi cemo jednom morati prestati, ali ona ce biti tu. Sretan sam jer sam svjedocio bas ovom vremenu kada je ona nastajala, svoj toj euforiji navijaca koji su ucestvovali, dajuci sebe svojom podrskom, da bi se ostvarila ideja ljudi koji su u klubu i koji su imali hrabrost da sve to pocnu i zavrse.

Mnoge su borbe pred nama. Admir Adzem je sada tu da, kao zeljino dijete, povede svoje igrace u neke nove price. Gledam Hajdarevica kako izlazi sa terena, mijenja ga Sabanadzovic, jedan drugom pruzaju ruku uz osmijeh. Hajdarevic sretan. Odigrao je utakmicu. Dobar je bio. Nije iznevjerio ni sebe ni ucitelja. NI navijace. Prilazi Adzemu, i obojica nasmijani, lijepe rijeci podrske ucitelja prema svom djetetu.
Tako je i Adzem jednom kada je bio mlad dobio sansu. Od svog ucitelja. I dobar je bio. Nije iznevjerio ni sebe ni svog trenera. A ni navijace. Izborio se kao dijete, dobio je sansu i odigrao dobro. E to je ta prica koju pisem u zanosu ,jer se to tako u Zelji radilo. Uvijek. Tada su osmijesi bili najiskreniji.
Da se ne zavaravamo. Bice tu i losih momenata, poraza. Ali neka ce. Ovom Zelji treba ovakvo nesto. Da dijete udje u igru i dozivi svoj san, da trener bude ponosan sto je uspio da uz rezultat dobije jos jednog igraca koji ce u buducnosti da bude ravnopravan sa starijima a koji ce imati zelju da dokaze i sebi i treneru i nama da je on kadar da bude najbolji, jer je zeljin. A uz njih, rezultate ce donijeti i ovi malo iskusniji, publika i ime Zeljo. Ovde zaista jos malo fali, neka dva igraca ,iskusna profesionalca, koji ce povuci tu djecu da brze sazriju, pored ovih ostalih iskusnih koje vec imamo. Ne treba se rezultata bojati. Oni ce doci. A kada dodju, sve ce biti lakse, pa i sa nama ovakvim kakvi smo, teskim,kakav nam je i zivot, ali ponosnim sto pripadamo svi skupa plavoj boji.

VOLIM TE ZELJO !
イビチャ・オシム
 
Avatar
Hurmasica
Moderator
Postovi: 7524
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:25 am
Kontakt:
Status: Online

Re: Plava Sehara

pon okt 30, 2017 9:20 am

Minjore je napisao/la:
ned okt 29, 2017 11:36 pm
96 godina Kluba. 96 godina borbe i istrajnosti. 96 godina prkosa sistemima, ratovima i partijama. Radnicki odgojeni da nikad ne odustaju, navijaci ovaj Klub spasise. Ali izgleda da ce sada, navijaci najvise zakazati. Stadion se polako ali sigurno gradi, na terenu ima sve vise Zeljine djece, trener je "nas" covjek, ide se prema tituli.
Sramota je da Zeljo igra pred 2500 ljudi. Svi smo svjesni da je dosta ljudi prosla sezona iscrpila i istrosila na svim segmentima, ali nas je valjda kroz godine taj radnicki inat naucio da se ne predajemo nikada. Ne odustajte ljudi od naseg Zelje, na pravom smo putu da postignemo nesto.
Mozda se nekom ne svidja trener, igraci ili uprava, mozda neko ne simpatise baklje, furku navijaca ili boju stolica, ali shvatite da smo svi zbog Zelje tu. Mi prosle sezone par utakmica dobismo jer smo MI, NAVIJACI svezali protivnicima noge. Dusa me boli kad vidim da je tekmu Zeljo- Zrinjski u aprilu gledalo vise od 10 hiljada a u oktobru iste godine tek oko 4 hiljade.Zeljo je jos uvijek tu, nije promijenio ime, historiju, grb niti stadion. Potrebni smo Zelji, nasem Zelji, kakav god da je On.
Trznite se malo.
Mi smo Zeljini, Zeljo je nas !
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!" - Milan Ribar
 
Avatar
Hurmasica
Moderator
Postovi: 7524
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:25 am
Kontakt:
Status: Online

Re: Plava Sehara

pon okt 30, 2017 9:21 am

GoodisonPark je napisao/la:
pon okt 30, 2017 12:34 am
Hasta sam poprilično ali sam našao snage i volje da neke stvari napišem i da se zna šta i kako. Ja to ne mogu nikako da shvatim, bilo koga, nebitno ko to bio, a vezano za to o čemu dosta vas često piše?

Navijam cijeli život za Želju, pišem i zezam se na nekom forumu i taj forum zarad sitnih interesa počne da radi u kontru, okrene se nekoj drugoj strani, zanemari profesionalizam, omalovažava navijače mog Želje, ubacuje im "neke Aldine" da smaraju, bukvalno ih pravi budalama i u takvim okolnostima normalno dobije tarabu od strane našeg fudbalskog kluba, logično jel. Ne možeš ti navijače koji su podigli i držali taj forum i portal godinama praviti slijepcima pored očiju i očekivati da klub neće reagovati i da će normalno nastaviti saradnju, nema teorije.

Eh sad, kako i u koju kategoriju svrstati navijače koji i nakon svega toga pišu na tom forumu i ako znaju sve ovo navedeno? Oni su se bukvalno okrenuli protiv upravljačkih struktura kluba koji su faktički svojim radom napravili ono što niko nije ni pokušao da uradi u proteklih 20 godina, okrenuti se protiv ljudi koji su počistili 20 godina javašluka, lopovluka, i ko zna kakvih malverzacija a još uz to protiv istih tih ljudi koji su napravili stadion da ja kao pojedinac ne želim da propustim ni jednu moguću i nemoguću utakmicu da bih iznova mogao da uživam u toj novoj ljepoti naše Grbavice, okrenuli se protiv ljudi koji su naš stadion podigli na treću kategoriju i kojim se svi mi sada ponosimo, a u nazad par godina svi smo bili svjedoci konstantnog propadanja našeg hrama fudbala, stadiona na koji se jedan jedini stepenik (koji ćemo onako usput iz zaebancije nas dvojica sa foruma za sat zašalovati i naliti betonom) nije mogao ili bolje rečeno nije želio izbetonirati da bi navijači lakše dolazili na tribinu.

Dalje, sad molim te zamisli tih umova i mozgova koji na forumu koji je dokazan kao neprijatelj našeg Želje, (ne jednom dokazan na taj način nego mnogo puta) tjeraju ljude iz upravljačkih struktura koji su napravili sve ovo što sam iznad naveo i koji našem klubu iz dana u dan podižu vrijednost (hoćemo li ocjeniti koliko je Imovina FKŽ vrijedila prije i poslije dolaska ovih ljudi?), i koji i dalje nastavljaju sa izgradnjom infrastrukture, stvaraju se preduslovi za novi Jug, za novi teren, za krov Istoka, itd... a podržavaju neke tamo željomrzce i pušu u istu tikvu zajedno sa njima i sve to što rade opravdavaju na način, kao, oni to rade samo iz velike i neizmjerne ljubavi prema fudbalskom klubu Željezničar. Da li ti ljudi kontaju da su nekome ovdje vrane mozak popile, ili se prave naivni, ili kontaju da su pametniji od ostalih ili se i dalje nadaju da ljudi ne vide sve to i ne znaju sabrati 2 i 2!?

Da li vas je stid za svaku napisanu rečenicu u negativnom kontekstu uperenu protiv bilo koga ko je na bilo koji način zaslužan za napredak i progres FKŽ, da li stvarno mislite da ćete ostati u historiji upisani kao heroji ili možda kao petokolonaši, da li stvarno mislite da smo svi mi lobotomci a da sa vama pišu sve čestiti i pošteni Željovci???

Neka vam je na čast i na obraz sve to što piskarate mjesecima a da samo malo uključite moždane vijuge shvatili bi da sve to što radite samo usporava pojedine pozitivne procese unutar kluba, shvatili bi da na taj način pravite razdor i dijelite navijače našeg Želje (a valjda bi trebalo da smo svi jednaki i pred Bogom i pred Željom na našoj Grbavici), shvatili bi da time što se dodvoravaš i igraš po pravilima neprijatelja našeg kluba ne doprinosiš ni na koji način onome u koga se kuneš da ga neizmjerno voliš.

Što se tiče mene samo nastavite gdje ste stali, ne dajte se omesti ali znajte da će Željina lokomotiva ići dalje čak i sa vama kao kočničarima, možda malo sporije ali preguraće se (izdržo je naš "Starac" i opstao i protiv neuporedivo jačih sila nego što vi zamišljate da jeste i što ćete i kada i postati.

Samo znajte da u neka doba kad vam se đonovi pocijepaju kočeći, ništa više neće biti kao što je prije bilo, niti može biti. Vi ćete uvijek biti Vi, a Mi ćemo uvijek biti Mi. Kada se stopimo u masi sa šalovima i zastavama nećemo se možda ni prepoznati (ili možda hoćemo), i bez obzira na sve te plave i bijele boje svuda okolo OBRAZ je ono što će nas cijeli život razdvajati ali na kraju krajeva uvijek se može reći da se nije prepoznao taj pozitivni val, da se bilo u zabludi, da smo bili zavedeni, nasamareni, namagarčeni,...pit' će to vode sigurno...
Spoiler:
Al' u qrcu!
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!" - Milan Ribar
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 2341
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

sri nov 01, 2017 2:05 pm

boccaccio je napisao/la:
sri nov 01, 2017 12:41 pm
A evo,bas neko iznad je fino napisao da mi tek sada vidimo sta nam sve fali kao klubu da bi uopste imali normalne uslove i za rad i za odigravanje utakmica i za publiku, da bi usli u rang bilo cega normalnog. Vidimo da talenat imamo i da uz minimalne uslove za rad izadje nekad neka generacija mladih koja zasija svojom svjetloscu i natjera nas sve da obratimo paznju na nasu mladost i da se zapitamo za mnoge stvari. Nekad je to i prakticno moguce a nekad bas i nije, zavisi od generacije kakva dolazi i sta se moze iscrpiti iz pogona a da je ostvarivo da prvi tim ima dobitak.Nekada dobijes jednog igraca, nekada nijednog a nekada pet igraca odjednom. Dobra je stvar sto mi sve cesce uspijevamo iznjedriti generaciju mladih u kojoj ima tri ili vise igraca na koje se moze najozbiljnije racunati.

Nekada su generacije Zelje imale jos gore uslove za rad, i ne tako davno na onoj sljaci su se radjali asovi. Nikada Zeljo nije imao neke dobre uslove za podizanje i skolovanje svoje djece. Ranije se nije ni razmisljalo kako to popraviti niti je klub imao ambicije za takvo nesto. Ranije,bilo kakva prica o infrastrukturnom napretku niko nije razmisljao ni u snovima.
Danas ne samo da se razmislja nego se to i ostvaruje. Nekada i ne tako u davnoj proslosti omladinski pogon i klub su bili dvije odvojene firme. Sada je to povezano. Tako da ce doci vrijeme da se i tom smislu pokrenu neke ozbiljne inicijative kako bi nasa djeca imali sve ono sto bi trebalo da imaju u svakom smislu sportskog razvoja.
To vec postaje esencijalno pitanje i samog poslovanja kluba. Ta vrsta napretka bi u konacnici dovela do brzeg i kvalitetnijeg razvoja mladog igraca . Mnoge su se stvari tu popravile, djeca se prate strucno i kroz rad na terenu ali i kroz poboljsanu tehnologiju. Sve ce to biti ozbiljnije .
Naravno,zivimo u turbulentnom vremenu i ne treba da nas cudi sto nekad neke stvari zakazu, sto nekad nismo u stanju da zadrzimo neko nase dijete koje iz nekih svojih razloga odluci da ode u konkurentske timove. Ipak , postoje i vrlo vrijedni primjeri koji idu u obrnutom smjeru, gdje se desi da i kod nas u skolu dodju neki vrijedni konkurentski igracki eksponati. Mali golman Dujmovic, koji je dao fin doprinos u ovoj lijepoj juniorskoj prici je golman koji je dosao iz Zrinjskog u nasu skolu. Vec standardni prvotimac i vrlo vrijedan mladi igrac Hajdarevic nije izdanak nase skole vec je tu odnedavno ,pa je neko doveo tog klinca kod nas da se oproba i da pokaze potencijal. Pa je potpisao ugovor koji je vec i profesionalni ugovor, gdje se i lijepa cifra mora dati bivsem klubu, mozemo reci da je to veliki napredak isto tako kao sto je nazadak kada mladi potencijal ode iz kluba u neki drugi tim. Definitivno nije crna prica kako neki pokusavaju da je naprave crnom. A rezultat svega vidimo. Ponosni smo svi na tu djecu i raduje me sto je raja prepoznala kada treba dati njima podrsku u ovakvim utakmicama, jer to njima znaci vise od zivota. Prepoznali su ljubav prema njima i prema klubu, spoznali su koliko to generalno znaci, ostvaruju svoje snove i vjeruju u napredak i u daljnju egzistenciju, nisu pogrijesili sto su iz dana u dan sanjali i radili na svojim snovima. A klub im to sada omogucuje. Omogucavao je uvijek, nikada to nije bilo sporno, samo su postojala razlicita vremena i razlicite opcije .

Kada je u pitanju zivot samog kluba,moramo biti svjesni da je to jedan kompleksan organizam, zivo tijelo koje ima svoje potrebe. Trebas ga fino organizovati i nahraniti da bi on funkcionisao normalno. Da bi to tako bilo, potreban je novac. Svjesni smo sta to znaci. Da bi klub dobro stajao, imao fine prihode, da bi bio rezultatski dobar mora imati kvalitetnu logistiku. Zato se klub bori da iznutra iznadje rjesenja koja ce ga dovesti do jednog nivoa kako bi bio samoodrziv, da sam generise toliko novca koliko je potrebno da bi bio kvlitetan. Postoji masa dugova koja se danas vraca i koja usporava te procese. Samo kad das stotinu hiljada godisnje na povrat nekog novca ,to ti garantuje prakticno dvije dobre godisnje plate za neke igrace. U startu gubis tu osnovu. Ali treba to gledati na varijantu da se stvari popravljaju i da se redovno placaju,da se ti dugovi smanjuju i da ce jednog dana to biti zavrseno. Pravljenje infrastrukture je ulaganje u buducnost i dobijanje redovnog novca na godisnjem nivou gdje klub generise sredstva i dobija novac kroz dosta poslovnih prostora , kroz poboljsanje uslova za navijaca koji ce to sasvim sigurno prepoznati i kroz ocekivanja da ce gledati bolje igrace nego sto su ovi danas. A da bi gledao bolje igrace potrebno je vise novca. I to je stvar koja se vrti u krug cijelo ovo vrijeme. Klub istovremeno rjesava pitanje duga, pravi infrastrukturu, pokusava da napravi dobru orijentaciju i da sistematizuje pravilno omladinski pogon, a na sve to pokusava se nabrzinu napraviti rezultat prvog tima ,od kojeg se ocekuje titula. Generalno sve ovo se radi sa jako malo novca. I jako mali broj ljudi ovo sve radi. Naravno da u svemu ovome mora biti gresaka.

Zato je ono pitanje o kojem se ovde sinoc pricalo jako zanimljivo. Neminovno je da svi ovi procesi koji se desavaju i koji ce se desiti ubuduce zahtijevaju jako mnogo novca, o trudu tih ljudi necu vise ni da pisem. Ali kako u ovom trenutku naci tu kolicinu novca . Zato i mora da se desi neka prodaja. Klub od toga zivi, nesto novca od evrope, nesto od sponzora, nesto od utakmica lige, nesto od neke prodaje ako se to moze desiti. To izgradi budzet kluba za jednu godinu. Nista vise od toga. To je to.

Svi bi mi navijaci voljeli da ova djeca ostanu na okupu narednih nekoliko godina ,ovako mladi,uigrani, pojacani sa nekoliko iskusnih ,ali pravih igraca uz koje ce oni dalje jos vise i bolje napredovati i to je recept za dugovjecan ozbiljan rezultat . Ali sam zivot kluba je ovisan o prodaji nekog igraca. I meni je za ocekivati da se bar jedan igrac godisnje proba prodati za neku solidnu cifru koja bi dala injekciju za fino poslovanje. I ako bi dosla nekad neka ponuda za odredjenog igraca kojeg bi mi vojeli i dalje gledati u nasem timu, prosto situacija tjera da dobro razmislis o toj prodaji. Sto vise prodatih mladih igraca, to je vise love i u buducnosti za klub jer kroz njihovu karijeru dobijas procente od njihovih mijenjanja klubova. Mi smo presretni sto imamo jednog Dzeku koji nam je svojim prodajama u velikim svjetskim klubovima donio velike finansijske radosti. Sada su potencijalna cekanja Bajic, Sehic, Ara, mali Amir. Sve su to djeca od kojih ocekujes solidne transfere. A njima bi se trebali pridodati i ovi novi mladici koji nadolaze. Ima tu strasnog potencijala.Za veliki napredak i za dobru buducnost. I nije Zeljo klub koji jedini ima ovakve potrebe i ovakvu logiku. Zeljo je klub koji je sretan sto je dosada iznjedrio toliko mnogo igraca i sto to nastavalja da radi. Veliki dio evropskih klubova, 95% njih ima potrebu daprodaje. Mi gledamo ligu prvaka i vidimo kako oni kupuju te mlade iz raznih francuskih, holandskih,hrvatskih, belgijskih klubova koji hiljadu puta bolje stoje nego Zeljo i svi nasi klubovi. Zato svi rade sa tim pogonima i imaju velike kampove, ulazu u to jer ce im se vratiti. To je poenta globalnog sagledavanja u prezivljavanju, posebno kod nas koji smo toliko siromasni. Zato smo i jeftiniji jer smo siromasni.
Primjer za to je bas u jednoj mogucoj kupovini u nasoj ligi. Zeljo je pozelio da dovede Vukotica iz Krupe. I sta sad Zeljo nudi. Zeljo u reciprocitetu nudi istu onu kolicinu novca koju recimo turci nude za jednog naseg igraca kojeg bi mi zeljeli da prodamo za mnogo vecu svotu od ponudjene. Ali smo mi vremenom naucili i postali svjesni da je to ponuda od koje ne mozes odmah dobiti zeljeni iznos, ali mozda mozes kroz vrijeme i buduce transfere. Zato pristanes na pola miliona eura, a ne mozes dobiti 3 miliona. Tako je slucaj i sa Krupom. Kad oni sagledaju stvar, nisu naucili ono sto Zeljo jeste. Oni bi odmah 200 hiljada eura. A Zeljo ponudi 30 hiljada maraka i 40-50% od eventualne prodaje dalje. A to se zove sklapanje posla. Vukotic iz Krupe nikada nece otici ,pogotovo ne za iznos koji traze. Lakse ce taj igrac biti prodat iz Zelje, Zeljo ce igrati evropu, to je izlog, Zeljo ganja trofej, on ako odigra ekstra, tako mlad, odmah je u izlogu. I ako ga Zeljo proda za 300 hiljada eura, Krupa bi dobila pola tog iznosa. I tu tek Krupa dobija pravi novac koji ovako direktnom prodajom nikad nece dobiti. Dakle Zeljo gleda na Krupu kao sto turci npr gledaju na nas. I to je taj odnos.

Oduzio sam, pa necu dalje, a mogao bih jos tri dana. Izvinite.
イビチャ・オシム
 
Avatar
Hurmasica
Moderator
Postovi: 7524
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:25 am
Kontakt:
Status: Online

Re: Plava Sehara

čet nov 09, 2017 8:33 am

Brkoo je napisao/la:
sri nov 08, 2017 8:33 pm
Moj @storme u kakvim je klub govnima bio, sta su radili i kako su se pojedinci u proslosti bogatili na racun kluba,to se rijecima ne moze opisati kakav javasluk je to bio. Klasicni paraziti, uzimali novac od karti,od tekme sa Newcastlom ogromne pare su zavrsile u privatnim dzepovima, od transfera igraca isto i sve je to islo u njihove dzepove a klub je dobijao mrvice, igraci mjesecima plate nisu primali, pare od Stilica, Dialibe, gdje su zavrsile, pa u privatnim dzepovima, mnogi od njih i vikendice izgradili od novca kluba. Zamisli samo proda se Dzeko, klub dobije milionski iznos koji nam pripada od toga, osvoji klub titulu najvise zahvaljujuci nasem Amaru Osimu, kralju najvecem, dobijes pare od Uefe i onda klub ode u minus, jedan igrac prijavljen, plate se na ruke dijele, tuzi te ko god stigne, blokirani racuni. cak i Amar morao davati svoje pare da bi klub mogao opstati. Prije Amarovog drugog dolaska, igraci su gurali autobus jer nisu imali feninga, za kifle nisu imali. Onda na to dodas dvadesetak nelegalnih prikljucaka na struju, znaci nas klub je placao drugima struju, vodu, ludilo svega mi na svijetu. Da ne spominjem Zujine ublehe za trening kamp, onda za stadion za koji nije qrcem mrdnuo, a pricao bajke, govorio da je dva miliona za ozbiljnog privrednika pickin dim, jos kad se sjetim onog snijega i zapadne tribine, svlacionica iz horor filmova itd, koja tuga..

Sad totalno drugacija situacija nego tad sto je bilo, ne moze se rijecima opisati koliko je bolje nego tad, hvala Bogu. Sad se medjutim sve pod lupom gleda, ne zato sto su ljudi postali pametniji nego sto volimo da se pravimo pametni, sad su neki postali strucnjaci za marketing, onda imamo strucnjake za finansije, strucnjaci za stadion itd, more strucnjaka kojih nigdje nije bilo kad je klub isao nezaustavljivo prema dnu. Sto je najgore nekako vrlo lako zaboravljamo proslost, olako se ponasamo prema tome, kao da nismo bili u govnima do guse prije samo par godina.a sad se naprdjuje oko svega. Tek tako se vratili dugovi,sami od sebe, nije niko morao isplatiti Hasagica, razne banke, ogroman novac uplacen poreznoj, samo da bi se mogao vracati porez, da klub moze normalno funkcionisati, klub tek tako poceo da radi po zakonu, cak se i na vrijeme pocelo dolaziti na posao, plate se krenule isplacivati preko racuna a ne na ruke, poceo se i porez placati na puni iznos plate. Za sve ovo je neko morao odvojiti svoje vrijeme, zivce, novac itd, da bi klub bio na zdravim temeljima. Sad se kritikuje sve a ne samo sportski dio koji se i treba argumentovano kritikovati, ukazivati na greske i traziti da se one isprave. Kritikuje se i to da li se ovaj ili onaj mogu osisati kako oni zele ili kako im mi kazemo, moze li ovaj nositi kravatu, ne stoji mu bas, ili stoji, daj nam anketu da odlucimo. Daj da se nesto pitamo iz toplog doma tu smo svi sampioni, sampioni u pametovanju, a da odemo do kluba i stavimo se na raspolaganje klubu, e to ne, bolje je da seremo preko foruma, ha ya.

I zato hvala svakom covjeku, od Amara Osima, Almira Gredica, Vedrana Vukotica, Senada Misimovica, Amara Bajramovica, Mirsada Siljka itd, veliko hvala svakome ko je odvojio sekundu svog dragocjenog vremena i uhvatio se u kostac sa problemima u i oko kluba, a to podrazumjeva da ste sa svakakvim ljudima, sa svakakvom bagrom, ulazili u sukobe zbog kluba, da bi zastitili interese kluba. Mogli ste i vi iz svog doma pratiti samo sta se radi u klubu i srati po drustvenim mrezama, forumima itd, jer ste vi ipak ostvareni ljudi u svakom mogucem smislu,nemate nikakvu korist od ovoga, ali vi ste ipak direktno pomogli klubu. Hvala vam svima do neba.

Rezultati ce doci, u to sam uvjeren. To sto smo mi kao narod generalno navikli na neke instant uspjehe je druga stvar. Ogroman pritisak u Zelji je normalna stvar, svi zele titulu, kup itd, jer smo najtrofejniji klub u drzavi, fudbal se i igra zbog trofeja i to je logicno. Zdravi temelji i infrastruktura su preduslov za dugorocan rezultat.
Sad se ne moze desiti situacija da osvojimo titulu a da klub ode u minus. Sad kad bi osvojili titulu klub bi napredovao jos vise i to je jako vazno. Nama je potrebno samo malo pameti u sportskom dijelu, kvalitetan sportski direktor, neko ko zna procijeniti igraca. Potrebno je greske priznati i raditi na njihovom ispravljanju a gresaka je bilo mnogo u sportskom dijelu, to treba priznati, tu prvenstveno mislim na dovodjenje svakakvih igraca, trebamo se rijesiti skarta, dovesti pojacanja i krenuti na oba trofeja, po duplu krunu, zato sto mi jedini znamo kako je to osvojiti i ligu i kup..

Mi smo Zeljini, Zeljo je nas! :zeljeznicar1:
Brkoo je napisao/la:
sri nov 08, 2017 8:33 pm

Zaboravio sam da dodam samo odnos prema legendama kakav je bio tad i kakav je on sad. O tome se spinuje, ono kao neko pljuje po legendama. Legende kluba su nesto sto Zelju cini velikim klubom. Svaki od njih je sebe utkao u historiju kluba. Kad nekoga pitate koji vas igrac asocira kad spomenete ime Zeljeznicar, neko ce reci Ivica Osim, neko ce reci Miso Smajlovic, neko ce reci Nikola Nikic, Mesa Bazdarevic, Josip Bukal itd, (bolje da stanem i napisem itd jer cu 100% nekoga zaboraviti).

Osim svojih izvanrednih fudbalskih sposobnosti, svaki od tih fudbalera je bio odlican covjek prije svega, svaki od njih je imao nesto po cemu se isticao, npr. Ivica Osim je bio maestro na terenu, Nikola Nikic otkacen do bola. Miso Smajlovic tih i povucen, isti je bio i Josip Bukal. Njih dvojca su bili ubice na terenu. Mesa Bazdarevic je bio veznjak koji je mogao trcati tri dana bez prestanka, pravi motor ekipe itd.

Gledao sam prije godinu dana, mozda malo vise jednu emisiju u kojoj je gostovao Miso Smajlovic. Ne mogu se sjetiti koja je to emisija bila ali se sjecam rijeci Mise Smajlovica, da je bio ponizavan u vrijeme kad je Zujo bio predsjednik, da je znao ostati pred stadionom, meni se srce cijepalo dok sam to slusao vjerujte mi na rijec, sto bi @storm rekao suzu sam pustio.

I onda covjek kaze kako je ne samo njega nego i ostale legende ova sadasnja uprava pozvala na utakmice, klub im dao da besplatno dolaze na stadion jer su legende kluba, ukazalo im se postovanje i tek sad se osjecaju kao legende kluba..
Jos kad sam cuo da je po Nikolu Nikica islo auto da ga preveze do Grbavice prije tekme sa Sirokim( kad smo dobili golovima Lendrica i Bekrica)i kad je dosao na utakmicu zamalo nije zaplakao, poslije te utakmice ko dijete ushicen bio. Jos kad je B ekipa igrala protiv one Sloge i kad mu urucise dres od kluba i on poljubi grb, srce mi je bilo ko Trebevic dok sam to gledao. I ne samo njih dvojca, nego i sve ostale legende hvale na sva zvona ono sto se radi u klubu. Zbog toga bih zamolio iskreno sve Zeljovce da se ne sire mahalske i te gluposti da neko pljuje po legendama kluba.

Legende kluba napokon uzivaju status kakav su uvijek trebali uzivati. Pitajte njih ako meni ne vjerujete.
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!" - Milan Ribar
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 2341
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

pon nov 13, 2017 11:47 pm

arctg je napisao/la:
pon nov 13, 2017 10:03 pm
Preneseno sa foruma 1921.ba
PUKOVNIK


Tjeram sebe već treći dan da napišem nešto smisleno, što bi mi dušu olakšalo u ovim teškim trenucima za našeg Želju i za nas koji živimo za Željine boje. Htio sam da napišem zašto bih uopće olakšavao dušu, ali osjećam potrebu da prije toga napišem šta se desilo pa nosim nemir u sebi koji mi zadaje glavobolje, manjak koncentracije, nedostatak sna, nervozu i strepnju od... nečega. Nema potrebe da pišem kakvo je stanje trenutno, ko je kriv, ko nije, šta je bilo, šta će biti... Ne, neću. Osjećam potrebu da napišem kako mislim da možemo prevazići ove teške i sumorne dane za sve nas, ali o tome ću kasnije. Helem, „ukratko“...

Uzgred dobroj poziciji na tabeli za ovu fazu Lige, odnosno dobrom rezultatu u Kupu, igra nam je, gluho bilo. U roku od sedam dana putujemo od faze najljepše igre u posljednje vrijeme protiv respektabilnog protivnika do najočajnije predstave protiv fenjeraša. Nemamo konstantnosti, često ličimo na ekipu koja se okupila, eto, tek tako, bez obaveze, u osnovnim elementima fudbalske igre se ponašamo kao, ne početnici, već totalni antifudbaleri, kohezije među igračima i stručnim štabom nema ni za mrve, timskog duha, pobjedničkog karaktera i mentaliteta dostojnog plavo-bijelom dresu još manje a faktor sreće nam polahko okreće leđa. Sa druge strane, pak, vidim borbenost i želju, lijepe poteze i to najviše od igrača koji su djeca našeg Kluba, mentalitet u njihovim očima i njihovim djelima, smirenost, a ne igru na vrat, na nos, poneki lijep pas ili dribling, a pogotovo lijepe golove, muda i mangupluk, kako jedan staje ispred drugog u odbranu, slavlje, a ne imitaciju slavlja nakon postignutog gola. Da, sve ovo u samo jednoj sedmici. Naravno, ovo je referenca na utakmicu protiv Mladosti na Grbavici (2:0) i utakmicu protiv Viteza u gostima (1:1). Da stvar bude „gora“, sve ovo se međusobno isprepliće tokom cijele ove sezone, od prve utakmice protiv Zete na Grbavici (1:0) do dana današnjeg. Čas ovako, čas onako, čas oboje skupa, čas nijedno od ovo dvoje.

To za sobom povlači atmosferu. U jednom trenutku smo gola kurčina, mrtvi prosjek, molimo Boga za Europu i to preko Kupa, jer preko Lige nemamo šanse, apsolutne neznalice u sportskom segmentu, hinjavi i neodgovorni prema navijačima, odnosno Klubu, opraštamo se od Želje, kriv nam je Slavko, Ćenan, Dejo, Miske, UN, ISIL, *****, masoni, vanzemaljci i ini, skršili smo milione na raskide ugovora, igrački kadar za Bogu zaplakati, trener mahalaš, ubleha i neznalica. A u drugom trenutku smo već ne damo igrača ispod jednog miliona, valjda eura, našamarat ćemo Širokog tri puta u sedam dana, jedan trofej sigurno uzimamo, a možda čak i oba, na raskidima ugovora smo još i zaradili, Miske je Bog, Ćenan je i dobrih igrača doveo, Slavko i nije bio toliko loš, Adžem je mangup i novi Amar Osim, igrači su nam armirani beton, fale nam samo dva-tri pojačanja na zimu, doduše svaki od po 100-200.000 ojri, samo moramo zadržati se na vrhu do zime a proljeće je svakako naše. Vremensku distancu između ove dvije suprotnosti, ova dva „različita svijeta“, ne da smo počeli postavljati na period od par dana, već u toku jedne utakmice od 90 minuta, znači u sat i pol mi znamo preći iz jednog u drugo stanje ili obratno, pa čak se i više puta u tih 90 minuta prelijevati iz jednog u drugo stanje pa nazad.

Pa i Manijaci. Prvo su sila, bez konkurencije u državi, koreografije su beton, zapalimo cijeli stadion i svršavamo masovno, čujemo se do Berlina kada zagalamimo, tu su transparenti, tu su barjaci, tu su zastave, tu su krpice, stendardi, majice, šalovi, idealno odrađena gostovanja, bez incidenata, momci koji su najbolji primjer kako se živi, pa i umire za ovaj Klub. A onda su ti isti Manijaci najveći ološ, najveća štetočina Kluba, klošari i narkomani koji zbog dvije ili tri baklje izbijaju pare iz Željine kase, agentura koja živi od Željezničara, sa smiješnom brojkom na domaćim, a da ne govorim na gostujućim utakmicama, Lešinari nas osramote na Grbavici navijanjem, nema više transparenata na jugu kao prije, vizualno tanki k'o rizla, sramota na navijačkoj sceni.

Kao šlag na tortu dolaze nenadjebive internet brigade i divizije dvije zamišljenih frakcija, also known as „amaroljupci“ i „misketoljupci“. Jednima je Misimović najveće zlo koje je zadesilo Željezničar ikada, koji se sa svojom svitom pokrao desetine miliona maraka kojeg su ostavile prethodne visosti, glavni razlog što nam je Klub na najnižim granama u svakom mogućem segmentu, onaj koji je otjerao sve što je valjalo u i oko Kluba, bahati ratni profiter i lažni hadžija, a sve što ima ikakve veze sa njim u i oko Želje treba spaliti i posuti živim krečom da slučajno ne oživi. Amar je Bog, on je nama donio titule i milione transferima igrača, što iz Želje, što iz nekih drugih u neke treće klubove, ali, eto, sticajem raznih sticaja, Željo hajruje od tih transfera, njegovi ljudi su naš Klub doveli do zvijezde Danice pa nam ni nebo nije bila granica, njega slušati i ne disati, a ovi sada će ga u grob spustiti i betonom zaliti da ne ustane više nikada. Drugima je, pak, Misimović nešto najbolje što se desilo Klubu, ma ne od agresije na ovamo, već od Dimitrija Dimitrijevića lično, personalno i osobno, do dana današnjeg, sredio Želju do neprepoznatljivosti, zaustavio gašenje Kluba, napravio tribinu, sve pod konac doveo, vraćao tuđe dugove i šutio, udario tarabu svim dušmanima.

Sada bi, vjerovatno, neko došao i rekao „Ma daj, nije to uopće tako. Normalno je da ljudi zauzimaju strane i da mijenjaju mišljenja.“ Jeste, to je normalno. Ali nije normalno ono što mi pravimo i što smo mi u stanju napraviti od ovoga. Nigdje do sada nisam vidio ili čuo, a da nisu bili u pitanju neki ratovi, da su ljudi spremni na ovaj način zauzeti svoje pozicije, ukopati se, zatvoriti i braniti svoja mišljenja do posljednje kapi krvi, ne dajući na svoju teritoriju ni milimetra. U svakom ratu je bilo izdajnika, dezertera, masovnih prelazaka sa jedne na drugu zaraćenu stranu, ali nisam se nigdje susreo sa povijanjem vjetru, kameleonskom promjenom mišljenja i, ako ništa, nedostatkom obraza da se kaže „Jeste, prije sam radio i pričao ovo, sada radim i pričam suprotno“. I kada se neko ili nešto pojavi što bi razdor između dvije strane (nesvjesno sam napravio podjelu u rečenicama iznad, na četiri kategorije: igra, atmosfera, Manijaci, Amar vs. Miske) bar ublažio, i kada četvero ljudi popusti uzde upregnute u svoje stavove, dođe, po običaju, peti pa opsuje, prokune i sikteriše i tu četvoricu i onog ili ono što je trebalo biti faktor „pomirenja“. Uvreda zdravog razuma, atak na vlastitu inteligenciju, pljuvanje po samom sebi i čisti nedostatak mozga, obraza i muda bi bio da sam sebe svrstam u jednu od dvije strane, nebitno o kojoj kategoriji od ove četiri je riječ. Smatram da ko kod se svrsta na jednu stranu, nebitno u kojoj kategoriji, a predstavlja se kao navijač Željezničara, je, nažalost, izgubljen. Izgubljen u vremenu, prostoru, informisanju, ljubavi, razumu, stavovima, obrazu i, ono najgore, izgubljen za Želju. Dakle, nebitno na koju stranu se ko svrstao, ali zauzimanje jedne od ovih strana po principu isključivosti, nažalost znači veliki gubitak za njega samog i za Željezničar. Imam osjećaj da sam na vrhuncu, da bih tek sada trebao da raspalim i po jednima i po drugima, ali neću. Zaustavit ću se momentalno i postavit ću pitanja, svakome ko čita ovo:

Odakle si počeo? Gdje si sada? Gdje želiš da budeš? Odakle je Željezničar počeo? Gdje je Željezničar sada? Gdje želiš da Željezničar bude?

...

Valjda zbog toga što ni vodu žednom ne bih znao prodati, ili što sam po prirodi trapav i u biznisu na nivou amebe, početkom sedmice ostadoh bez svog dragocijenog šala. Riječ je, naime, o šalu „Željo 1921“ iz Udruženja navijača, izdatom nekada 2010. ili 2011. godine. Nabavio sam ga vrlo povoljno prije godinu dana i od tada je neprestano bio uz mene, prošli puno lijepog, ali i ružnog, skupa sa našim Željom. Prirastao mi je srcu ali već je došlo vrijeme da ga zamijenim za drugi. Strogo sam zahtijevao samo zamjene ali, eto, prodadoh šal očekujući da kupim drugi pa mi ta prilika propade, a ja ostadoh bez i jednog i drugog šala. Kukao sam, teško mi je palo, pogotovo što je šal dragocijen. Helem, nekako u isto vrijeme je ona loša atmosfera, već spominjana, uzela veliki zamah pa sam sa guštom izbjegavao forume, internet portale, društvene mreže i razgovore o Želji uopće. Kada ta negativa uzme maha, kao što se sve češće i žešće dešava u posljednje vrijeme trudim se da se bavim drugim stvarima, makar i heklanjem, samo kako bih sačuvao živce i snagu za izazove koji dolaze. Kao što rekoh, ta negativa i gubitak šala mi se poklopio u isto vrijeme pa je crnjak dobio veće dimenzije. Javljao sam se raznim likovima, raspitivao se i slomio se tražeći nekoga da mi proda šal iz UNFKŽ ali bez naročitog rezultata. Kao da sam tražio Sveti gral. U srijedu navečer, povlačim krajnje očajnički potez i na forumu, javno, molim nekog da proda bilo kakav šal, dajući pri tome finu svotu novca koju sam i nanijetio za pomenutu propalu transakciju. Jedan veliki Manijak (momak koji živi Željezničar, koji svojim aktivnostima, najviše na forumu sport1 doprinosi razvijanju i Željezničara i onih koji ga vole i kolega kojem se ovom prilikom do neba zahvaljujem. Hvala @Hurmasica!) je obećao da će preko svog jednog prijatelja pogledati šta se može uraditi po pitanju mog zahtjeva i da će se javiti, najkasnije sutra. Ipak, toliko sam bio utučen da sam i zaboravio na njegovu poruku. U četvrtak, oko pola šest navečer, šalje mi novu poruku. Kaže, kako je njegov prijatelj nagodan da proda šal i šalje mi sliku šala. Ostao sam iznenađen, jer je riječ o jednom od četiri šala iz prve garniture koju je izbacilo tada novooformljeno Udruženje navijača. Januar ili februar 2009, ako se ne varam (@DANAN zna tačno, siguran sam). Znam kako je do tih šalova doći, znam koliko vrijede i sjećam se na šta smo ličili kao navijačka grupa kada je taj šal izašao. Iz istih stopa sam se ustao, spremio i sjeo na prvi autobus iz Breze za Sarajevo, jer sam želio da što prije završim tu kupovinu, kako i to ne bi propalo. Našao sam se sa @Hurmasicom, dobio šal i malo porazgovarao sa njim o aktuelnim temama o FKŽ. Dok sam se vraćao već idućim autobusom kući, dao sam se u dumanje o danima u kojem se nalazim i u kojima sam, kao što rekoh, izbjegavao dodire sa temama o FKŽ. Ništa naročito pametno mi nije padalo na pamet, bar dok nisam došao kući i dao se jednom svom običaju. Naime, stvar je u tome da, kada crnjak dođe i kada stvarno ne želim da pričam o Plavima, kada osjetim neku vrstu razočarenja, ja svoju ljubav, svoju nadu i svoju vjeru obnavljam starim slikama, starim video snimcima i starim pričama o FKŽ ili Manijacima. Imam svoju malu galeriju od par stotina fotografija. Imam internet i pristup You Tubeu i nekoliko sačuvanih i zabilježenih priča. Imam sjećanja u svojoj glavi. Prolazeći kroz sve to, sva radost, sva ljubav i sva nada mi se polahko vraćala i opuštala me. Zaspao sam sa takvim mislima.

...

Ako se u 6:45 ujutru probudiš sa „Ovdje smo došli mi Želju svog bodriti“ na usnama, a pri tome si spavao tri ili četiri sata, i moraš na autobus, u Sarajevo, pa na fakultetu provesti pet sati, onda se opravdano može reći da nešto sa tobom nije uredu. „Neuredni“ ja, je tako i proveo pomenute obaveze. Umoran k'o pas, ali sa istom pjesmom na usnama. Vraćam se kući, sparina je, u Vogošći je gužva pa se autobus sporo kreće, atmosfera u autobusu je bila takva da je i dobri, stari kondukter zaspao, a kamo li mi, putnici. I mene umor savladava, sklopim oči malo pa se trznem, da ne bih zaspao i produžio prema Varešu. Odustajem od spavanja pa opet misli pustim da se prošetaju do Grbavice, samo, ovaj put na nešto drugačiji način. Trudim se da spojim dvije stvari: fakultet, odnosno studiranje i ljubav prema Želji. Pomagao sam Klubu uvijek onoliko koliko sam mogao. Nekada i preko tih mogućnosti. Nije mi žao ni vremena, ni truda, ni novaca, niti bilo čega i sve sam Plavima dao sa halalom, nikada ne tražeći protivuslugu. Da li ćete mi vjerovati ako vam kažem da je Željo glavni razlog zašto sam odlučio da se bavim novinarstvom i odnosima sa javnošću? A da su momci iz Udruženja „1921“ i moj profesor Bosanskog jezika i književnosti i srednje škole me samo usmjerili u tom pravcu? Priču o tim počecima, o nekadašnjem manijaci.ba, o ljubavi prema jeziku, književnosti i novinarstvu, o brizi mog profesora, o radu za „1921 TV“ i o školskim novinama, čuvam kao nešto najljepše jer je to sve skupa jedna odluka, odluka o životnom pozivu i o samoj mojoj budućnosti. I od samog početka do današnjeg dana, bez obzira na sve prepreke sa kojima sam se susreo na ovom putu, moja želja je ostala ista, nepromijenjena i najčvršća od svih drugih: da jednoga dana se stavim u službu voljenog Željezničara i da mu moja škola, moje znanje i moj posao budu od bilo kakve koristi. Zato što toliko volim Željezničar, na svom putu ću ustrajati, bez obzira na sve. Te noći sam zaspao slušajući i čitajući govore najvećeg među nama, našeg oca i učitelja, najveće legende bosanskog sporta, Ivice Osima.
...

Da me otac ne probudi u osam ujutru, u subotu, prespavao bih i jaciju. Neću reći da me je umor savladao. Umoran jesam bio ali mi je odmor bio čitati:

„Nesreća nikad ne dolazi sama, kaže naš narod. To se ispunilo još jednom i u mom slučaju. Te godine, koja je najcrnija u mom životu, umro mi je otac, a ja sam teško obolio na bubrege...

U to vrijeme se govorilo da je Ivica Osim posve izgubljen za nogomet, da je bolest teška i da za nj više nema povratka u staro društvo. Osim nije htio o tome govoriti. Ipak, prema nekim glasinama, čini se da je nekom prilikom, putujući u Zagreb, u vlaku pio pivo. Oznojio se i prehladio bubrege.

Slijedile su mnoge neprospavane noći, posjete liječnicima. Pregledi, dugi i bolni, puni neizvjesnosti. Dotad nikad nisam išao liječnicima, a sad je to postala stalna praksa. Ležao sam tjednima u bolnici, a rezultata i riječi ohrabrenja nije bilo. Naprosto se nije znalo što mi je.Živio sam pod psihozom da nikad više neću zaigrati nogomet, kojem sam bio posvetio sav svoj život. Tri duga mjeseca proležao sam u bolnici. Na moje traženje su me otpustili, sumnjivo klimajući glavom i sažaljivo me gledajući. Za mnoge sam bio posve izgubljen za nogomet. Imao sam neizdržljive bolove, ali sam odlučio da se borim. Znao sam da ne smijem posustati, jer me to može stajati i života. Možda bi sve to bilo i mnogo podnošljivije da sam imao podršku. U tim trenucima su me mnogi napustili. Publika, koja mi je sve donedavno pljeskala, ljudi koji se me dotad na ulici pozdravljali... Svi su mi okrenuli leđa. Povukao sam se u sebe. Teško je opisati sve te trenutke što sam ih proživio kroz tu godinu dana prisilne apstinencije i bolovanja.
Plašio sam se. Liječnika, bijelih ogrtača. Polako sam gubio i živce... Izbjegavao sam izlaske na ulicu, susrete s ljudima. Doživljavao sam koješta, ljudi su me gledali prijekim okom. Navijači mi nikako nisu mogli oprostiti što sam dopustio da do svega toga dođe. Za njih sam bio izdajica. Ja se onda nisam tako osjećao. Osjetljiv sam i to me je boljelo. A onda i ta bolest! Kad se spojilo jedno s drugim, zaista je bilo teško izdržati. Bio bih najsretniji da sam mogao napustiti Sarajevo, maknuti se iz te sredine koja me je polako odbacivala. Žalio sam što nisam pošao u vojsku... Vrijeme je sporo prolazilo. Nikako da prođe ta nesretna godina! Želio sam na igralištu ponovo dokazati da volim "Željezničar", svima pokazati da sve ono nije bila moja krivica. Ipak, plašio sam se povratka. Ako mi ne pođe? Ako ne uspijem? Hoću li opravdati povjerenje, hoće li me navijači primiti? I, možda najvažnije, hoću li uopće biti sposoban da zaigram? Brojna pitanja, a odgovori... Hoću li nadvladati bolest? Koliko je uzela maha? Da li će liječnici uspjeti? Jesu li u pravu u svojim ocjenama? Znao sam da sve ovisi o meni. Moram nadvladati bolest svojom voljom. Počeo sam čitati stručne medicinske knjige... Sa ženom Asimom i sinom Amarom proživljavao sam teške trenutke. Bližilo se vrijeme isteka kazne. Počeo sam trenirati. Išlo je teško, nisam imao snage, a osjećao sam i nesnosne bolove. Stiskao sam zube i sve podnosio. Znao sam da od toga mnogo ovisi. Uspijem li, uspio sam nadvladati bolest. Ne uspijem li, to može imati kobnih posljedica. A onda je došao i taj dan. Kazna mi je istekla i ja sam se osjećao mnogo bolje. Istina, još nisam imao dovoljno kondicije i snage za cijelu utakmicu, ali sam želio igrati. Zbog navijača, zbog svih onih koji su me kroz godinu dana osuđivali. Zaigram li, kako će me primiti? Igralo se na Grbavici pred 20.000 gledalaca. Protivnik je bio niški "Radnički". Ekipa je izašla na teren, a ja sam se s nekolicinom igrača uputio na klupu za rezervne igrače... Bilo je malo izgleda da će me trener uvrstiti u igru. Ako momčadi krene... Prolazile su minute prvog poluvremena, a već se bližio i kraj prvog dijela igre. Rezultat je bio nepromijenjen. Naši napadači nisu uspijevali nadmudriti izvanrednog Kneževića. Ono što se poslije odigralo na stadionu, umalo da mi nije natjeralo suze na oči. Nisam vjerovao svojim ušima: publika je počela skandirati: "Hoćemo Švabu... hoćemo Švabu... " Odjednom sve se izmijenilo, publika ponovo želi da me vidi na igralištu. Oprostila mi je... Kao da je jedna duga i teška godina odjednom zaboravljena... Osjećao sam se sretnim. Samo je još trebalo nadvladati bolest... U jesen 1966. počeo sam igrati, najprije po jedno poluvrijeme, pa poslije i cijelu utakmicu. Išao sam i dalje na liječničke kontrole. Neko sam vrijeme igrao i protiv liječničkove zabrane, na vlastiti rizik. Isplatilo se. Prošla je godina značila konačan povratak i veliku radost. Igrao sam izvrsno, bio sam sa sobom zadovoljan. "Željezničaru" je također pošlo, redali smo pobjedu za pobjedom. Sezona više nego uspješna. Nakon toga uslijedio je poziv za reprezentaciju Jugoslavije, pa priznanja što su mi ih dodijelile redakcije "Sportskih novosti" i "Eho". U tim trenucima radosti često smo se moja žena Asima i ja prisjećali svega onoga što smo proživljavali samo godinu dana prije toga. Zar je moguće da se sve to može dogoditi u tako kratkom razdoblju? Vrijeme razočaranja i žalosti je prošlo i trebalo da je što prije zaboraviti. Neugodni trenuci su za nama. Navijači su promijenili svoj stav prema meni. I oni su zaboravili da su me samo godinu dana prije toga optuživali, za nešto za što ja, po svom dubokom uvjerenju, uopće nisam bio kriv. Kad momčadi ide, oni sve opraštaju...“

Nema odustajanja. Nema predaje. Nema povlačenja. Borba, vjera, ideal, snaga. Zbog ovih memoara koje je pisala ta ljudska gromada, odmah po isteku kontroverzne kazne, u meni su se počeli otvarati novi vidici i nove ideje, nove želje su navirale kao bujica. Forume ili bilo kakva mjesta gdje se mogu susresti sa pričom o Želji, sam i dalje nastavio izbjegavati. Nastavio sam svoj proces „oporavka“. Iako sam rano ustao u subotu kako bih ocu pomogao u nekom poslu, osjećao sam nezadrživ nalet elana i entuzijazma koji je uvijek krasio radničku klasu. Radnička klasa je rodila mog Želju, postavila ga na noge, cijelog njegovog postojanja je bila pokretačka snaga i to je ostala do dana današnjeg. Nevjerovatno sam ponosan na tu činjenicu. Za Želju jesu navijali i navijaju doktori, političari, muzičke ili filmske zvijezde, veliki književnici, akademski obrazovani građani i slični njima. Za Želju je navijala i sirotinja, ona uboga, ološ, jalija, sitni lopovi i veći kriminalci. U rasponu između ovih prvih i drugih, svi su navijali za Želju. Naravno, ta radnička klasa je iznijela najveći teret podrške na svojim leđima i bila je uvijek najbrojnija na Grbavici. Ponosan sam što sam iz takve porodice i što sam, bez obzira na moju želju da postanem nekada vrsni novinar ili komunikolog, ostao vjeran idealima radničke klase, njenom načinu života i njenom odgoju.

Na još jednu stvar sam iznimno ponosan. Helem, nakon završenog posla i nakon nekog vremena provedenog za knjigom, spremajući nadolazeće ispite, odlučio sam da se malo odmorim i izađem u grad sa svojim prijateljem. Svakako je subota navečer a njega dugo nisam vidio. Sjedili smo tako u jednom malom i skromnom pub-u i pričali o renoviranoj cesti, odnosno jednom njenom dijelu, u Brezi. Tada je u pub ušao jedan momak, kojeg poznajem još od kada je bio mali. Da ne bude zabune, momak je mlađi od mene oko šest godina. Ali ono što sam primjetio jeste da je već zadnje dvije godine redovan na utakmicama našeg Želje. Često sam ga u gradu sretao u jednoj Željinoj majici, ali pošto nije bio jedini (Breza voli Plave!), nisam previše obraćao pažnju. Ipak, drago mi je. Vidjeti mladog momka kako je redovan na utakmicama, bez obzira na to što živi u drugom gradu i što na prave načine podržava Željezničar, drago mi je zaista. Ostavlja prostor u meni za nadu da će generacije koje dolaze biti jače i bolje nego moja generacija, i generacija prije mene. Da će Željo biti jači i bolji nego sada. Da će i Manijaci biti jači i bolji nego sada. Da će Grbavica biti veća i bolja nego sada. Momak mi je prišao, pozdravio se, što je rijetkost i otkopčao jaknu da mi pokaže kako nosi majicu „Ultras Željezničar“. Kunem se da mi je srce tada lupalo 1987 puta u minuti. Što od ponosa što postoje takvi momci, što od imponovanja što me je prepoznao kao „brata po oružju“ i prišao mi, što od sreće što nosi majicu koju i ja imam i koja nešto govori. Razmijenismo par rečenica o Želji i Manijacima i svako nastavi priču sa svojim društvom. Tada me moj prijatelj upitao kako je moguće da u Brezi ima toliko navijača Plavih a niko se ne eksponira, javno ili preko interneta. I to mi je imponovalo. Smatram to pravim mentalitetom i pravim putem kojim idem(o). Odgovoriti mu nisam znao ali smo nastavili pričati o Plavima, pogotovo o onome što dolazi pred nas. Na kraju sam ga počastio sa par „stickera“, čisto da ima nešto što će ga podsjećati na taj mentalitet kojeg je sam opisao i, nadam se, što će ga privući na Grbavicu u što skorijem vremenu.
...

Nedjelja je ujutro. Rano ustajem, tačnije dižu me. Opet na posao sa ocem, opet pun elana jer sam i prethodnu noć proveo uz snimke i izvještaje sa nekih prijašnjih utakmica mog Želje. Utakmica protiv Torpeda 5.6.1998. (0:1), utakmica protiv Malage na Koševu 19.9.2002. (0:0) , utakmica protiv Čelika u Zenici 1.8.2009. (0:1), utakmica protiv Širokog Brijega na Grbavici osam dana kasnije (1:0), ponovo utakmicu protiv Širokog Brijega, ali ovaj put u gostima 7.3.2010. (0:2), prvu utakmicu finala Kupa BiH protiv Čelika na Grbavici 28.4.2011. (1:0), prekinutu utakmicu u Banja Luci protiv Borca 24.9.2011. (0:1 u regularnom dijelu, 0:3 registrovano), zatim utakmicu protiv Borca na Grbavici 12.8.2012. (1:0), protiv Čelika u Zenici 29.9.2012. (1:2), utakmicu protiv Viktorije u Plzenu 16.7.2013. (4:3), utakmicu protiv Mladosti iz Velike Obarske na Grbavici 19.4.2014. (2:1), utakmicu protiv Slobode u gostima 20.9.2014. (1:2), ponovo utakmicu protiv Mladosti iz Velike Obarske na Grbavici 13.5.2015. (4:0), utakmicu protiv Veleža na Grbavici 23.8.2015. (2:1), utakmicu protiv Torpeda na Koševu 24.6.2016. (0:1), utakmicu osmine finala protiv Goražda na Grbavici 19.10.2016. (5:1), utakmicu protiv Torpeda na Koševu 20.5.2017. (1:0) i ponovo utakmicu protiv Torpeda na Koševu 19.8.2017. godine (0:1).

Ovih 15-ak utakmica, odnosno izvještaji sa njih su me vodii kao vremeplov, prvo natrag u 1998. godinu, pa od tada sve do danas. Svaka utakmicu sam doživio na različit način i svaka je posebna priča za sebe. Svaka je imala posebnu priču prije i nakon odigrane utakmice. Divno se bilo podsjetiti na velike pobjede koje su mnogo toga značile, neke i nisu toliko, ali i na poraze, bolne poraze. Htio sam da se podsjetim, po ko zna koji put, zašto baš Željezničar. Htio sam da opet, po ko zna koji put, sebi pokušam dati odgovor na to pitanje ali, naravno, opet bezuspješno. Ni ne razočaram se više u to, koliko god želio znati šta me veže za Zvorničku 27. Naprotiv, ovaj put sam osjetio radost jer sam se prisjetio nekih divnih i manje divnih trenutaka koje sam proživio uz ovaj plavo-bijeli dio mog života. Dodatno na tu radost, osjetio sam novi nalet elana i dobrog raspoloženja, dobre vibre. Zato ni deset sati provedenih sa ocem u nekoj razrušenoj hali mi nije teško palo. Znao sam tačno za šta radim i šta me nosi.

...

Jutros ustajem i prva stvar koju radim (sva sreća da je bila prazna kuća) je: palim televizor i preko You Tubea na TV-u puštam snimak navijanja sa utakmice protiv Torpeda na Koševu 20.5. ove godine. U svim drugim trenucima, kada god bih naletio na pomen te utakmice, pa čak i na nešto što asocira na pomen te utakmice, doživljavao sam jedan jedini flash: 86. minutu utakmice i slavlje, pazi sad, navijača Torpeda na vrhu zapadne tribine nakon što je, opet pazi ovamo, Zrinjski dao gol iz neregularnog penala Radniku u Bijeljini. Znali smo svi šta znači taj pogodak, a u tom trenutku mi je bilo savršeno jasno šta znači i slavlje navijača Torpeda. Ovaj put, ništa. Samo podsjećanje na zajedništvo nas 1725 koji smo bili na toj utakmici. Na lekciju ljubavi i sile. Pojačam ton do samog kraja i skačem po kući. Hej, skačem po kući ponedjeljkom ujutru uz navijanje Manijaka sa utakmice na kojoj smo izgubili titulu. Onda sjedem i opet dumam. Opet želje i misli naviru jedna preko druge...

...

Sada sjedim, gledam snijeg kako pada i, koliko god mrzio to bijelo govno, smijem se samome sebi. Sreća da opet nema niko kući, zvali bi Jagomir da se raspitaju za mjesto.

Mislim da sam sačuvao obraz i nisam se svrstao ni na jednu stranu koje su se naprasno stvorile u i oko Željezničara. Ponosan sam na to. Moja strana je Željezničar i nema te sile koja će me otjerati sa te strane. Koliko god ne pristajao na podjele, podjeli između navijača Želje svjedočim, na moju i veliku žalost Kluba. Sa mukom gledam kako se ratuje, pardon, razmjenjuju mišljenja na bojištima, pardon, forumima i društvenim mrežama i tugujem zbog toga. Ali tuga u meni ne budi agoniju već inat. Jedan veliki pjevač sevdalinki je to nazvao „inatom silnim bosanskim“. Zašto i kome inat? Inat samome sebi, da ne padam u depresiju već da radim, da stvaram i da se borim za bolje sutra mog Želje i mojih Manijaka. Inat ovima koji sve te ratove, čuj mene ratove, te razmjene mišljenja vode i koji su kolovođe negativne atmosfere, bez obzira na stranu. Zato da bih i njima pokazao kako mi je sveto ime Željezničar iznad svega, iznad svake strane, podjele, kvazi-argumenata i sl. Inat dušmanima kojima ovi ispred dadoše povoda da nam se smiju, da nas provociraju i da nas udaraju, vrlo često ispod pojasa. Inat vremenu i prostoru. Inat prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Vjerujem, i prva mi je želja pobjeda protiv Borca u Banja Luci. Kako god, sa bilo kakvom igrom, sa bilo kojim brojem navijača koji će otići tamo, uz bilo kakvu atmosferu. Da pobjedimo, makar nezasluženo, ali da pobjedimo. Da zadržimo se u vrhu tabele, da balvandžijama pokvarimo slavlje, da im pokažemo da pobjeda na Grbavici nije bila slučajna, da ih bacimo u očaj. I njih, i druge. Da pokažemo da možemo! Vjerujem u borbu, vjerujem u želju, vjerujem u inat Željezničara.

Zatim nam slijedi uzvratna utakmica 2. kola Omladinske lige prvaka. Rezultat iz prve utakmice u Zagrebu (1:1) nam daje velike šanse, a igra prikazana u Hrvatskoj, i igra prikazana u prethodnom dvomeču protiv Ludogoretsa nam daje za pravo da očekujemo prolazak dalje. Nemam šta reći za našu zlatnu i šampionsku djecu. Sve se vidjelo u utakmici protiv Ludogoretsa na Grbavici. To je jedna od utakmica za kojom najviše žalim jer nisam bio u mogućnosti da prisustvujem. Ni izvještaj, ni snimci, ni priče prisutnih mi nisu mogle dočarati sve ono što se te noći dešavalo u Dolini. Zato sam se zakleo, da bez obzira na sve, narednu utakmicu propustiti neću. A imam priliku biti prisutan stvaranju historije. Bez obzira na rezultat, ja ću biti ponosan na sve što su ta djeca prikazala do sada. Pokazali su svima da mogu i da znaju. Ali bez naše podrške teško da će ići dalje. Zato pobjeda, prolazak dalje protiv Lokomotive, ne samo da bi značio mogućnost da Real Madrid konačno dođe na Grbavicu, makar u juniorskom sastavu, već bi značio da Željo za budućnost, bar na zelenom terenu, ne mora da brine. Ni Željo, ni Bosna. A prolazak juniora u narednu fazu takmičenja bi, uz prethodnu pobjedu u Banja Luci, bio najbolja moguća uvertira pred ono što slijedi.

Slijedi vikend u kojem su zagarantovana dva slavlja: Dan državnosti Bosne i Hercegovine i 30 godina Manijaka. Za treće slavlje, ono srednje slađe od ova tri, ćemo se morati svi odreda potruditi, iz petnih žila, kako znamo i umijemo. Od igrača na terenu, preko ljudi u stručnom štabu, preko administracije i upravljačkih struktura Kluba, do nas simpatizera i navijača Željezničara. Pobjedom nad Torpedom, na našoj Grbavici, zaokružili bi tri slavlja u jednom. Pobjeda i nova tri boda, za možda prvo mjesto.Pobjeda, koja bi donijela mnogo, mnogo, mnogo na psihološkom planu pred tromeč sa Širokim Brijegom. Pobjeda koja bi značila nadogradnju na igru prikazanu do sada. Pobjeda protiv najvećih dušmana Želje i najveće pogani na planeti. Pobjeda, da se zna ko je gazda u gradu, možda i u državi. Pobjeda, u inat negativi, crnjaku, lošoj atmosferi, pljuvanju, blaćenju, ali i svršavanju, branjenju i opravdavanju. Pobjeda na tribinama, u inat suprotnoj kvazi-navijačkoj grupi. Pobjeda na tribinama za velikih 30 godina postojanja Manijaka. Pobjeda na tribinama za još jedno prepišavanje ove žabokrečine od navijačke scene Bosne. Pobjeda na tribinama za jasan putokaz Manijacima u budućnosti. Pobjeda na tribinama protiv samih sebe. Pobjeda za sve one koji su živote ugradili u našeg Želju, u Manijake, u našu Grbavicu. Pobjeda za one koji su živote dali na oltar naše domovine Bosne, kako bi mi živi bili. Pobjeda za Bosnu, da pokažemo da je bilo, da je ima i da će je biti.

Idem. Hoću učiti, jer mi dolaze ispiti koje jednostavno moram položiti ako želim da služim svom Željezničaru kao neko i nešta, kao novinar, PR ili komunikolog. A pare koje sam zaradio, handreći se sa svojim starim po tuđim WC-ovima, odnosno onaj moj mali dio, nekih 30-ak KM... Uplate za gostovanje u Banja Luci su u petak i subotu od 18:00 do 20:00 u prostorijama grupe (bivši Fan shop). 18 keka put, džabalesku ulaz. Ako se ne vidimo na uplatama, vidimo se u Banja Luci. Poznat ćete me po mom novom (starom) šalu Manijaka, ako Bog da.

MANIJACI, ŽELJO, BOG I ČARŠIJA, NEKA ŽIVI BOSNA NAŠA DRŽAVA!

P.S. Rahmet ti duši, Ermane Čiliću!

slika
イビチャ・オシム

Online

Trenutno korisnika/ca: azbaha, Brkoo, Hurmasica, LARS1921 i 38 gostiju.
 

 

Prijava  •  Registracija