sub jul 21, 2018 10:52 pm
Malo digresije sa ovih tema, kombinacija, formacije, odnosa u svlačionici... Oprostite mi što ću da podijelim nešto lično i malo duže.
U srijedu proživjeh ovu priču i nikako ne mogu da je suzbijem, da je ne napišem.
Ja najmlađi iz te neke plave porodice, pradedo radnik na željeznici pa i njegov sin, moj dedo, mašinovođa. Tačno se znalo u kom će smjeru ići svi mi nasljednici. Kud god Željina lokomotiva krene. Radnički mentalitet, vrijednosti čovjeka kom ne trebaju oni „ odozgo“ da prave ništa, pa ni klub za koji će navijati! Mog babu je rat odveo tako nekako van tradicije, van pruge u vojnu službu, česta odsustva, tako da je moj prvi ulaz u svijet sporta bio sa dedom. Grbavica i Željo naravno. I ovaj sjaj, u srijedu, blještavilo Grbavice, me moralo vratiti na taj dan. Poslijeratni stadion. Željin srušeni dvorac, krhotine mržnje koja nije mogla da pobijedi, niti će ikada to uspjeti. U ratu a ni u miru. U srijedu gledam travnjak, tribine, ljude, vidim kako će to dalje da ide, još ljepše, ješ nestvarnije, planirani radovi, srce tuče, al pred očima mi se stalno vraća ona slika. Ona siva Grbavica iz koje plavetnilo izbija tek kada je nebo vedro. Pored svih stadiona, netaknutih, režimskih, većih, ja se zaljubih u nju. U tim, ideju, filozofiju, van svih režima. Kažu da prava ljubav nema oči. I ja sam taj dan bio slijep, a opet vidio jasnije nego li ikada u životu kojim putem ću da krenem. Ljubav pokloniti jednoj vanvremenskoj i vječnoj duši. Filozofiji.
Željezničaru!!!
Ima još da se piše, ali već sam pretjerao.
Mentalita Željo